Oglasi

Nenad Starovlah: Znao sam da će Elvir Baljić igrati u Realu

Nekadašnji igrač i trener Željezničara te reprezentativac danas živi na Kipru i rado se sjeća vremena sportske mladosti.
Nena Starovlah: Sarajevo je moj grad i uvijek će tako biti; mogu živjeti bilo gdje, ali uvijek samo jedan grad je moj rodni gradUstupljeno Al Jazeeri

Piše: Muhamed Bikić

Nenad Starovlah,  trener je sjajne Željine mlade generacije krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, u kojoj su igrali Pintol, Baljić, Adžem, Hurić, Pehlivanović, Katić, Dodig, Radić, Mekić, Karić, Selimhodžić, Dolovac, Damjanac, Elkaz, Bećirbegivić, Savić... Sa nekadašnjim učiteljom  sa Grbavice, tri decenije kasnije,  sastali smo se u njegovom rodnom gradu Sarajevu, odakle o njemu počinje i završava svaka priča. 

„Najljepše godine sam proveo u rodnom Sarajevu, u mom Želji. Krenuo sa 13 godina, bio prvotimac, reprezentativac, igrao u najtužnijoj sezoni kada je Željo napustio društvo najboljih, ali i u sezoni kada smo se vratili u elitno društvo. Odigrao sam 333 utakmice u plavom dresu sa brojem tri, bio lijevi bočni. Nastupao sam za sve reprezentativne selekcije, od omladinske, preko mediteranske do najbolje A. Nažalost, zbog povrede rano sam prestao sa aktivnim igranjem. Nisam ni imao 27 godina, a već je bio kraj. Međutim, fudal je moj život, ostao sam u najljepšoj sporednoj stvari na svijetu i danas. Moram se posebno zahvaliti tadašnjem predsjedniku Esi Ibrahimoviću i naravno Ivici Osimu koji su mi na samom početku trenerske  karijere itekako pomogli. Naravno, imao sam tu čast i zadovoljstvo da mi je legendarni Švabo bio i trener za vrijeme igračke karijere“, prisjeća se nekadašnji as sa Grbavice.

Trener, pedagog, otac, majka...

Nešinu karijeru je zasigurno obilježio rad u omladinskim selekcijama Želje. Sjećamo ga se dobro, malo reči samo kao trenera, već pedagoga... Starovlah je toj generaciji bio kao otac, majka...

„Dugo sam vodio tu generaciju, a krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina naš čuveni trener Milan Ribar me je uvodio u posao. Pošto je njih osam potpisalo profesionalni ugovor, trebalo je naredne sezone, da potpiše sljedećih osam. Znači, druga polovina 1972. i cijela 1973. Međutim, u aprilu 1992. godine izbio je taj nesretan rat i tako se raspala ta sjajna generacija, od kojih su neki i završili u slavnim klubovima“.

Bez sumnje, Starovlahovu trenersku karijeru je obilježio bh. reprezentativac Elvir Baljić, koji je bio i član slavnog Real Madrida.

„Balja je posebna priča. Toliko sam imao osjećaj da će biti veliki igrač, a tako je kasnije i bilo. Jedno vrijeme mi nije bilo pravo kada sam čitao da je njega Sarajevo stvorilo. Nije tačno. Postoje knjige, slike... Baljić je bio veliki talenat, ali on se u 15 godini opredijelio za pjesmu. On je maltene napustio fudbal, pjevao u nekim restoranima. Kad sam to čuo, otišao sam da se lično uvjerim, a to sam bio već primjetio na treninzima, jer je kasnio. I onda kao policajac... Trener je nekada otac, nekada policajac, nekada diktator. Razgovarao sam sa njegovim roditeljima i garantovao im, ako bude redovno trenirao, jednog dana će zaigrati za slavni Real Madrid. Tako je i bilo“.

Slična je situacije i bila sa Marijom Stanićem, kasnije reprezentativcem Hrvatske.

„Tu je veliku ulogu odigrao naša velika persona Zdenko Jelić koji je itekako pomogao da Stanić potpiše ugovor sa Željom prije punoljetstva. Jer da nije potpisao možda bi i prestao igrati fudbal, jer je imao stipendiju firme, gdje mu je tradio pokojni otac. Ja sam bio uvjeren da će Mario postati veliki igrač i to s epokazalo kasnije u kojim je svim evropskim klubovima igrao, a bio je standardni reprezentativac, strijelac prvog gola na svjetskim prvenstvima za Hrvatsku“. 

Inaće, kod Starovlaha nisu mogli proći „tatini i mamini sinovi“, a nikada nije gledao ni vjeru, boju naciju. Profesionalac, ispred svega.

„Recite mi jednoga, a imao sam mnogo izazova. To može da bude ekonomski unosan posao. Uvijek je toga bilo. I meni su nudili koverte, plećke, poklone... Ali, nikada to nisam prihvatao. Obično su kod mene uspijevala djeca iz radničkih porodoca. Najveća je pomoć istina i samo istina. Jer, šta imaš ako trpiš to jedno dijete desetak godina, a polije toga mu kažeš da ima osamnaest godina i da ne može. Taj kraj treba da se prije saopšti. Volio bih da mi neko kaže da sam nekoga negativno selektirao ili da sam gledao nekoga, kako se ko zove, preziva... Mene to nije zanimalo. Samo teren“

Reprezentativac svih selekcija

Osim što je trenirao  omladince Želje, Starovlah je bio i u reprezentativnim republičkim i državnim selekcijama.

„Bio sam selektor kadetske reprezentacije BiH sa kojom sam osvojio dva puta prvo i jednom drugo mesto na takmičenju republika i pokrajina bivše države.  U tim selekcijama je igralo i nekolicina i bh. reprezentativaca Bolić, Šabić, Hibić... Bio sam trener omladinske, mediteranske i olimpijske reprezentacije bivše Jugoslavije“. 

Nakon odlaska iz rodnog Sarajeva, Nenad Starovlah je ostavio neizbrisiv trag, a to smo se uvjerili, upravo, na Kipru.  

„Vodio sam Hajduk iz Kule, Sutjesku iz Nikšića,  a Borca iz Čačka prvi put sam u istoriji uveo  u prvu ligu.  Nažalost, sa svojim  Željom nisam uspio ništa napraviti.  Došao sam u jednom teškom periodu 2006. godine i nisam se puno zadržao na kormilu plavih. U to vrijeme bh. fudbal je vodila provincija.   Inače, sa kiparskim Apolonom 1998. igrao sam osminu finala Kupa pobjednika Kupova. Bio sam po devet godina u Apolonu i Amoniju. Idalje imam trenerske ambicije, možda budam radio u budućnosti u nekim evropskim zemljama, a što da ne i u Aziji. Samo da me bude zdravlje služili, ovo moje koljeno izdrži“, kaže Nenad Starovlah, koji i danas vodi svoji svakodnevni dnevnik sa treninga i života. Popularni Nešo sve piše, da se ne zaboravi, kao što nikada nije zaboravio rodni grad.

„Sarajevo je moj grad i uvijek će tako biti. Mogu živjeti bilo gdje ali uvijek samo jedan grad je moj rodni grad. Kada smo 14. maja 1992. godine u Novom Sadu Ozrenka i ja dobili drugu djevojčicu, dao sam joj ime po mom gradu mladosti, Sara – Sarajevo,  a starija kćerka Nada je rođena u Sarajevu.  Inače sam odrastao na Alifikovcu u komšiluku našeg legendarnog pjevača Dine Merlina, a tu su stanovali i fudbalska braća Samardžija, rukometaš Bečirbegović , Mustafa Aganagić, Selim Hadžibajrić i brojne druge moje drage komšije, kojih se i danas rado sjetim. Upravo kada sam sada ulazio u Sarajevo, nisam mogao da ne stanem i pogledam prema mojoj rodnoj mahali, odakle je sve i počelo“.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.