Oglasi

Nema vojnog rješenja za Nagorno-Karabah

Danas se Armenija i Azerbejdžan nalaze pred provalijom dramatične eskalacije borbi.
Ljudi sjede u skloništu tokom borbi u Stepanakertu, najvećem gradu Nagorno-KarabahaAP

Uprkos prekidu vatre iz 1994. i 28 godina diplomatskih napora koje je predvodila Minsk grupa Organizacije za sigurnost i saradnju (OSCE), dogovor o Nagorno-Karabahu se pokazao nedostižnim, frustrirajući i sukobljene strane i posrednike. Zaustavljeni mirovni proces, zajedno sa većim političkim dešavanjima kao što je pandemija, dolazeći izbori u SAD-u, bjeloruska kriza i Brexit koji su skrenuli pažnju država koje su predvodile pregovore – Sjedinjene Američke Države, Rusija i Francuska – pripremili su teren za tragično izbijanje neprijateljstava 27. septembra.

Aktuelni sukob – najgori u regiji od 1994. – već je odnio najmanje 1.000 života vojnika i civila, te raselio desetke hiljada civila. Napadi artiljerijom, raketama, projektilima i bespilotnim letjelicama dovode do neviđenog razaranja na obje strane Linije kontakta, a puni obim toga još nije poznat. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov je 10. oktobra dogovorio „humanitarno primirje“ kako bi obje strane razmijenile ratne zarobljenike i preuzele mrtve, ali ono je propalo čim je i počelo. Drugi napor od 18. oktobra doživljava istu sudbinu.

Danas se Armenija i Azerbejdžan nalaze pred provalijom dramatične eskalacije borbi koja će donijeti još veće ljudske patnje i riskiraju pokretanje značajnog vojnog učešća vanjskih sila. Rusija se drži obostranog pakta o odbrani sa Armenijom, a Turska je bliski saveznik Azerbejdžana. Pogrešan vojni potez bi mogao imati posljedice koje bi se osjetile dalje od Kavkaza. Iako je malo vjerovatan direktan sukob Rusije i Turske, mreža odnosa izaziva brige da bi moglo doći do rata preko posrednika (kao u Siriji) gdje bi okršaj rusko-turskog rivalstva u ovom dijelu Evrope donio štetu svima.

Ono šta se promijenilo u aktivnoj rundi borbi je činjenica kako se Azerbejdžan – uz jaku podršku Turske – odlučio za vojno rješenje, odbivši pozive na kraj neprijateljstava i povratak za pregovarački stol. Objavljeni cilj trenutne vojne ofanzive je povrat svih područja koje je Azerbejdžan izgubio od tamošnjih Armenaca 1990-ih. Predsjednik Ilham Alijev je također postavio preduvjet za uspostavu općeg prekida vatre: armenski raspored za potpuno povlačenje njihovih vojnih snaga iz Nagorno-Karabaha i okolnih područja, plus izvinjenje.

Put ka miru

Predsjednik Alijev mora znati kako vojna akcija, iako možda politički povoljna kod kuće na kratke staze, neće donijeti raspored armenskog povlačenja niti izvinjenje, a kamoli mir. Poznato je od počeka pregovora kako povlačenje snaga iz Nagorno-Karabaha ne može biti realizirano bez ispregovaranih uvjeta sigurnosti lokalnih stanovnika koji su većinom Armenci, kao i obostranog dogovora o određivanju političkog statusa regije.

U ovom sukobu, sve strane imaju hrabre vojnike, otporne i patriotski nastrojene stanovnike i dovoljno modernog naoružanja da nanesu veliko razaranje i ljudske patnje. Zaista, nivo vojne sile je uspostavljen na obje strane tako da rat može donijeti samo patnju, ali ne i pobjedu.

Put do mira u ovoj regiji nalazi se u diplomatiji. Razgovori, a ne borbe, donose jedinu pravu priliku da se postigne trajni dogovor. Vidio sam to iz prve ruke kada sam bio kopredsjedavajući OSCE-ove Minsk grupe iz SAD-a. Tri konkretna sastojka su potrebna da se postigne mir kroz pregovore između Armenaca i Azerbejdžanaca: spremnost njihovih lidera da zajedno rade ka kompromisnom rješenju, međunarodna podrška za razvoj i eventualno provođenje takvog dogovora, te priprema lokalnog stanovništva da prihvati takvo rješenje. Ne iznenađuje da je žestok izazov postići sve troje navedeno.

Najmanje su dva puta pod formatom posredovanja Minsk grupe, sredinom 1990-ih i opet u periodu 1999-2001., Armenija i Azerbejdžan bili postigli političke dogovore koji su imali potencijala da donesu mir. Ključni element u ovim slučajevima je bilo priznanje lidera da je potreban pravi kompromis – koji bi uključivao bolne političke ustupke svih strana – kako bi se postigao mir, kao i spremnost za pregovore na toj osnovi.

Njihove napore je ojačala jaka podrška sve tri članice Minsk grupe, kao i drugih zainteresiranih nacija i međunarodnih institucija. Ključno područje gdje ti obećavajući pristupi nisu imali uporište je to da lideri nisu pripremili svoje vlade i stanovnike na kompromisno rješenje.

Otvorenost građana

Iako su armenski i azerbejdžanski lideri bili privatno spremni da razmotre iznenađujuće ozbiljne, čak hrabre, obostrano korisne dogovore, u njihovim javnim istupima se nisu mogli ukloniti sa svojih maksimalističkih stavova. Možda su njihovi ljudi bili spremniji na rješenje daj-i-dobij nego što to misle njihovi lideri.

Međunarodne nevladine organizacije koje su radile na izgradnji mira sa studentima, novinarima i lokalnim stanovnicima vidjele su umor od sukoba i opću otvorenost na priču o miru. Građansko društvo može odigrati ogromnu ulogu ovdje u promociji dijaloga koji donosi bolje razumijevanje, uključenost i saradnju. To bi moglo dovesti do jako potrebne osnove za narodnu podršku kompromisu.

Sve strane ovog spora su pokazale kako su spremne na borbe i žrtve kako bi osvojile ili odbranile teritoriju, kako Četverodnevnog rata 2016. tako i u aktuelnim borbama. Moraju sada poduzeti korake ka uspostavi održivog prekida vatre i vratiti se diplomatiji bez preduvjeta. Tokom ove tragedije koja traje, desio se ohrabrujući znak. Armenski premijer Nikol Pašinijan je kazao kako „sukobi trebaju biti rješeni na osnovu obostranih ustupaka“ i kako su „Nagorno-Karabah i Armenija spremni jednako uzvratiti na ustupke koje je Azerbejdžan spreman napraviti“. Ako bi predsjednik Alijev bio istog mišljenja, ovo bi moglo dati osnovu sa plodonosan diplomatski dijalog.

Rješavanje spora zbog Nagorno-Karabaha nije lak zadatak. Ono traži da armenski i azerbejdžanski lideri imaju političku hrabrost da okončaju neprijateljstva, posvete se svrsishodnim i obostrano korisnim pregovorima i uvjere svoje ljude da ovakav pristup može donijeti mir koji svi zaslužuju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.