Nema umjerenosti kod potlačenih

Aktivistica Mona Seif je na Facebooku upozorila strance na rizik dolaska u Egipat (AP)

Piše: Fahmi Huwaidi

Ne možemo se kladiti na stabilnost u Egiptu sve dok se ne okonča nepravda, inače terorizmu neće biti kraja.

Priča o jednom malom i tirivijalnom događaju podstiče na pitanje o mnogo krupnijim dešavanjima te opasnostima o kojima se i ne govori.

Mlada egipatska aktivistica Mona Seif objavila je na svom Facebook nalogu poruku strancima, nakon što je pronađeno tijelo italijanskog istraživača Giulija Regenija, u kojoj ih upozorava na dolazak u Egipat iz bilo kojeg razloga.

Spominje da je tu klima postala zaražena, a smrt i užas vrebaju svakog stranca. Egipatske vlasti nisu u stanju zaštititi one koji dođu u ovu zemlju, nakon što se suoče sa optužbama za špijunažu, pored toga da svaki policijski službenik može pritvoriti i mučiti bilo kojeg prolaznika na ulici iz bilo kojeg razloga.

Nakon što se ova poruka pojavila na njenom Facebook nalogu, uslijedile su kritike mnogih, a najviše se istakao ljevičarski pisac i aktivista sa bogatim iskustvom, profesor Salah Issa.

U reagiranju na njeno upozorenje strancima, svoj komentar počinje sljedećim riječima: “Ne mogu tačno precizirati kakve su to pobude nagnale Monu Seif da napiše ovu poruku”. Dalje, kaže da se ove riječi, ako ih je uputila protiv sadašnjeg vladajućeg sistema ili protiv policije i oružanih snaga, ne mogu samo posmatrati – uz veoma mnogo tolerancije – kao pogrešno i štetno političko gledište koje se suprotstavlja stavovima većine Egipćana s obzirom da oni podržavaju režim, nego i kao poruku koja je u suštini usmjerena protiv egipatskog naroda.

Ona svojim upozorenjima upućenim stranim turistima da ne dolaze u posjetu Egiptu nastoji pogoršati ionako teške ekonomske i životne uvjete sa kojima se suočava egipatski narod već godinama. Takve riječi su, također, pokazatelj usvajanja anarhističkih stavova gdje nosioci istih u izgladnjivanju i činjenju svakodnevnog života još težim za narod vide jedino sredstvo za podsticanje Egipćana da se odreknu pružanja podrške trenutnom režimu.        

„Slučaj djevojke Mone upozorava nas na ozbiljnost onoga što nepravda i ugnjetavanje čine porodicama i okolini u kojoj žive potlačeni. Nanošenje nepravde ljudima i ugnjetavanje ne zastrašuje i ne pogađa samo pojedince, nego širi ogorčenje i bijes u njihovim porodicama, a sinove i braću pretvara u osobe željne osvete,“ rekao je profesor Salah Issa.

Gospodin Salah svoj komentar zaključuje riječima da su Mona Seif i osobe poput nje anarhisti koji umišljaju sebi da su revolucionari koji se bore za ljudska prava i demokratiju, te da se bore protiv onoga što nazivaju vlast vojnog udara jer se u suštini bore samo protiv egipatskog naroda.  

Slažem se sa stavom profesora Salaha, ali sam protiv argumenata koje navodi. To znači da je njegova osuda na mjestu, ali je neispravan način na koji je to formulirao i pretjeruje u svojim obrazloženjima. Slažem se sa njim da su upozorenja strancima da ne dolaze u Egipat, bez obzira na stav prema vladajućem režimu, velika greška.    

Ipak, čudim se njegovim riječima da ne zna kakve su pobude navele ovu djevojku da napiše takve riječi, jer sam očekivao da on bolje od svih drugih poznaje njene okolnosti i prirodu njenih osjećaja.

Mona je djevojka iz porodice koja je dugo patila zbog nepravde i ugnjetavanja, počevši od njenog oca i sestre pa sve do brata Alaa. On je jedan od najpoznatijih egipatskih zatvorenika koji su platili ogromnu cijenu zbog suprotstavljanja vojnim sudovima i njihovim političkim stavovima. Trenutno izdržava kaznu od pet godina zatvora.

Kada jedna mlada djevojka prođe kroz ovakvo iskustvo, u svom neposrednom okruženju, a da ne govorimo dalje od toga, onda ne čudi da su njene riječi ispunjene bijesom i ogorčenjem. Njena životna situacija pomaže nam da shvatimo stavove koji su je nagnali da se izrazi na takav način.        

Tri zapažanja

Spomenuo bih tri zapažanja u vezi sa sadržajem komentara uvaženog pisca:

– Posvećena je prevelika pažnja komentaru kojeg je gospođica Mona Seif napisala. Mogu reći da za njega nisam ni čuo sve dok nije reagirao profesor Salah Issa. Prema tome, njegove tvrdnje da ono što je ona napisala na svom ličnom profilu može „otjerati“ investitore i turiste a egipatski narod dovesti do gladi i ugroziti njihovu budućnost, cijeloj priči daju težinu više nego što treba, a njenim riječima pripisuju značenje koje one nemaju. Treba reći da ovo nije bilo ništa više od „izduvnog ventila“ koji ne zaslužuje više od ukora, zbog čega nema potrebe za ovakvim dramatiziranjem koje bi moglo dovesti do kriminaliziranja i procesuiranja ove djevojke.  

– Profesor Salah je u svojim optužbama malo „pretjerao“ kada je kazao kako bi joj ovakve izjave mogle biti i tolerirane da su usmjerene protiv sadašnjeg režima ili protiv policije i oružanih snaga, što smatram pretjeranim optimizmom. Pisac veoma dobro zna da veliki broj mladih ljudi služi zatvorsku kaznu bez suđenja po godinu ili dvije pod optužbom za mnogo blaže prekršaje. Jedan od njih je i mladić koji je u pritvoru 700 dana jer je nosio majicu na kojoj su bile ispisane riječi: „Domovina bez mučenja“.

– Nadao sam se da prof. Salah u cijelu priču neće uvesti i borce za ljudska prava i demokratska načela, koji su simbol naših nada u promjene unutar redova anarhista, pogotovo što je i on nekada bio žrtva odsustva demokratije i kontinuiranog kršenja ljudskih prava, sa čime se suočava i porodica Mone Seif. 

„U svojoj poznatoj rečenici Ibn Haldun kaže da nepravda pokreće destrukciju civilizacije, ali nas iskustvo sjećanja na ugnjetavanje uči tome da nepravda uništava i čovjeka a ne samo civilizaciju. Sjećanje na ugnjetavanje je i naslov knjige dr. Besma Abdel Aziza u kojoj vrši opsežna proučavanja slučajeva mučenih osoba koje su bile izložene psihičkim i fizičkim torturama”, navodi profesor Salah Issa.

Ovo pitanje je dosta ozbiljnije od toga da predstavlja iskaz nezadovoljstva i reagiranje na njega. Slučaj djevojke Mone upozorava nas na ozbiljnost onoga što nepravda i ugnjetavanje čine porodicama i okolini u kojoj žive potlačeni. Nanošenje nepravde ljudima i ugnjetavanje ne zastrašuje i ne pogađa samo pojedince, nego širi ogorčenje i bijes u njihovim porodicama. Njihovi sinovi i braća pretvaraju se u osobe željne osvete, poput mine ili tempirane bombe spremne da eksplodira u svakom trenutku.

Obratimo li pažnju na broj političkih zatvorenika, koji iznosi 40.000 prema procjenama boraca za ljudska prava, shvatit ćemo da nam to oslikava strašne negativne posljedice koje nastaju kao rezultat njihovog konstantnog držanja u pritvoru i fabriciranja slučajeva za koje se terete. Takva situacija njihove najmilije pretvara u vojsku nezadovoljnika koji se protive svemu u državi, te postaju spremni za činjenje različitih vrsta nasilja, uključujući i samoubilačke akcije. 

U svojoj poznatoj rečenici Ibn Haldun kaže da nepravda pokreće destrukciju civilizacije, ali nas iskustvo sjećanja na ugnjetavanje uči tome da nepravda uništava i čovjeka a ne samo civilizaciju. “Sjećanje na ugnjetavanje” je i naslov knjige dr. Besma Abdel Aziza u kojoj vrši opsežna proučavanja slučajeva mučenih osoba koje su bile izložene psihičkim i fizičkim torturama. 

Stav Mone Seif spada u primjere vrlo blagog odjeka nasilja iz okruženja onih koji su se našli pod torturom. O ovom aspektu se ne govori uprkos tome što se radi o gomilanju osjećaja nezadovoljstva i nasilja koji pripremaju teren za eksploziju. Stoga se čovjek mora čuditi mnoštvu savremenih eksperimenata u kojima je nepravda jedan od najvažnijih izvora nasilja u arapskim društvima, u smislu da tiranija vladajućeg sistema nadahnjuje i podržava širenje nasilja u tim zajednicama. I pored toga, niko nije naučio niti uzeo lekciju iz iskustva sa grupom Takfir wal-Hijra koja se pojavila u Egiptu tokom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, niti iz primjera organizacije Islamska država Irak i Levant (ISIL) koja ovih dana zastrašuje mnoge ljude nakon što su se prvi začeci ove grupe pojavili u iračkim i sirijskim zatvorima.     

Navodna relacija ISIL-a i Muslimanske braće

Na tragu toga, pažnju mi je privukao i izvještaj kojeg prenosi novinska agencija Reuters o pokušaju ISIL-a da prodre u egipatsku stvarnost. Navodi se da je ambijent koji vlada u državi doveo do pogoršanja sigurnosne situacije, dok se, u isto vrijeme, stvara i ideološki vakuum koji nastaje kao posljedica konstantnog sukoba sa Muslimanskom braćom. Takva situacija osigurala je plodno tlo terorističkim organizacijama za širenje njihovih aktivnosti na teritoriji Egipta. Nisam mogao utvrditi izvor iz kojeg je preuzet izvještaj ali sam pronašao sažetak objavljen u libanskom listu Al-Diyar.

Egipatski list Al-Shourouk je istog tog dana objavio izvještaj u kome se navodi da su stotine mladića iz redova Muslimanske braće, koji su potražili utočište u Turskoj, pristupili grupi ISIL. U izvještaju stoji da su informacije dobili od osobe po imenu Mohammed koji je pobjegao iz Egipta kada je njegovo ime uvršteno na popis osoba koje treba privesti i dovesti pred sud pod optužbom za izlazak na demonstracije bez dozvole. Zbog takve situacije je bio primoran napustiti zemlju „jer je to bio bolji izbor od zatvora“.

Ukoliko su informacije lista Al-Shorouk tačne, to neće biti prvi izvještaj ovakve vrste, s obzirom da egipatska štampa pokazuje veliku brigu i upornost u tome da predstavi raspad ove grupe i istakne nesuglasice unutar njihovog rukovodstva i pobunu njihove omladine. Također se konstantno ukazuje na navodne relacije između Muslimanske braće i ISIL-a, iako je njihovo rukovodstvo već ranije anatemiziralo ovu grupu.  

„U trenutno maglovitoj i oblačnoj atmosferi, devijantno ponašanje uzima sve više zamaha. Žrtve i njihove porodice više nisu jedina skupina pogođena time, nego i cjelokupno društvo koje iznenađujuće ravnodušno prima vijesti o „likvidacijama“. Srca ljudi više ne reagiraju dok čitaju da je deset ili dvadeset osoba likvidirano granatom iz zraka.“

Ništa od ovoga ne isključujem, pogotovo zbog toga što pojedini ozbiljni istraživači koji su se u svom radu dotakli sadašnjosti i budućnosti Muslimanske braće upozoravaju na mogućnost prelaska jednog dijela omladine iz redova ove grupe u ISIL, ukoliko ih savladaju očaj i frustracija kada više ne budu imali nade u bolju budućnost.

Da li ovakva sudbina – ukoliko se ostvari – ide u prilog stabilnosti i interesima države? Da li je neophodno da sudbina nedužnih bude očaj, da ih preplavi srdžba i ogorčenost a nasilje postane jedina opcija koju vide pred sobom? Pomaže li ovakav pristup u borbi protiv terorizma ili je ovo način da se podstakne širenje kruga njegovog djelovanja? Ponavljam da govorim o nevinim ljudima na čije tlačenje sam ukazivao više puta. Ne želim braniti niti pravdati one koji su na bilo koji način upleteni u nasilje, ukoliko se njihova krivica dokaže provođenjem nepristrane istrage, a ne na osnovu zlonamjernih i izmišljenih izvještaja.     

Iznenađujuća šutnja

Iznenađujuće je da se o tome šuti, iako sve upozorava na opasnost koju odgovorna i razumna osoba ne bi trebala ignorirati.

Iznenađenje je utoliko veće jer su se egipatske sigurnosne službe, koje se terete za nepravdu i mučenje, na kraju usmjerile na zatvaranje Centra „Nadeem“ za liječenje žrtava torture. Umjesto da se revidira politika mučenja i umanji bijes i napetost, sigurnosna politika želi da mučenje nastavi svoj tempo, a njegove žrtve nemaju mogućnost za liječenje i oporavak čime bi im se pružila prilika za pomirenje sa zajednicom.

U trenutno maglovitoj i oblačnoj atmosferi, devijantnost uzima sve više zamaha. Žrtve i njihove porodice više nisu jedina skupina pogođena time, nego i cjelokupno društvo koje iznenađujuće ravnodušno prima vijesti o „likvidacijama“. Srca ljudi više ne reagiraju dok čitaju da je deset ili dvadeset ljudi likvidirano granatom iz zraka. Više se i ne pitaju na koji način je utvrđeno da su ti ljudi teroristi i postoji li mogućnosti da se među njima nalaze i nedužne žrtve ili osobe koje zaslužuju zatvor, ali ne i smrt. Štaviše, kada je Kasacioni sud poništio odluku o izvršenju smrtne kazne za 150 osoba, s tim da nisu oslobođeni optužbi nego je njihov slučaj prebačen na drugi sud, mogli su se čuti glasovi pojedinih koji su izrazili svoje nezadovoljstvo i ljutnju zbog odgađanja smrtne presude. To pokazuje otvorenu sklonost ubijanju, prolijevanju krvi i odbojnost prema poštenju i pravdi.       

Potpuna zaokupljenost borbom protiv radikalizma i terorizma odvratila je pažnju od toga da se istakne vrijednost umjerenog puta i stane u njegovu odbranu, uprkos činjenici da prvo predstavlja povremeni izuzetak, a drugo pravilo koje trebamo potvrditi i čvrsto ga se držati. Ovakvo stanje prate i druge apsurdne situacije, pa se tako pojedini krugovi bore protiv terorizma održavanjem konferencija, davanjem izjava i pisanjem članaka, dok u isto vrijeme ne obraćaju pažnju na reakcije zajednice i plodove politike koja se slijedi. Takvim se odnosom iz dana u dan umanjuje vrijednost umjerenog pravca, a srditim i nezadovoljnim daje prilika za terorizam i radikalizam, koji pronalaze spas u bombaškim i samoubilačkim napadima.  

Ne možemo se kladiti na stabilnost i umjerenost sve dok ne zatvorimo stranicu činjenja nepravde i tako ljudima vratimo nadu, a na lica žrtava i njihovih potlačenih porodica znakove zadovoljstva i povjerenja. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera