Nekad je i Vučić u pravu: Sve maske su pale

Bez obzira na to hoće li ili možda ipak neće predsjednik Srbije Aleksandar Vučić uskoro poslati Socijalističku partiju Srbije koju vodi Ivica Dačić, nekadašnji portparol Slobodana Miloševića, da glumi jedinu opoziciju u budućem srbijanskom parlamentu, izvjesno je da će politička scena u ovoj zemlji nakon parlamentarnih izbora 21. juna ostati ista. Glavne političke borbe odigravaće se kao i do sada – na ulici.

Višednevne demonstracije na ulicama Beograda, Novog Sada i još nekih srbijanskih gradova, uprkos pokušajima da se učesnici kamufliraju najrazličitijim maskama (ponajmanje epidemiološkim), već su to potvrdile: u temelju buduće političke borbe biće delegitimizacija. Stranke i građanski pokreti, protivnici Vučićeve sada već osmogodišnje vladavine, nastojaće da delegitimišu bilo koju odluku nove-stare vlasti, uključujući, kako tvrde, “lažne izbore” i njihov očekivani rezultat, dok će Vučić, uprkos činjenici da je do kraja formalizirao svoju apsolutnu vlast i u Skupštini (u potpunosti očišćenoj od opozicije) i dalje nastojati da delegitimiše – ili, preciznije – demonizuje, sve one grupe i pojedince koji se na bilo koji način pokušavaju suprotstaviti njegovoj (sve)moći.

Tačnost ovakve tvrdnje ogolila su zbivanja nakon što su protesti ispred Skupštine Srbije, započeli zbog lošeg upravljanja zdravstvenom krizom uzrokovanom pandemjom korona virusa i najavom ponovnog uvođenja oštrih represivnih mjera glede ukidanja slobode kretanja i okupljanja, prerasli u nasilne demonstracije i pokušaje demonstranata da provale u Dom Narodne skupštine Srbije (bivša Savezna skupština Jugoslavije). Ma koliko zdravstvena kriza bila i teška i u ovom trenutku potpuno neizvjesna u pogledu trajanja i broja žrtava koje svakodnevno odnosi, najnovije demonstracije su samo podsjetile na višegodišnju latentnu političku krizu u Srbiji, koju generiše upravo Vučićeva nemogućnost da vodi dijalog sa političkim protivnicima i neistomišljenicima.

Opozicija odavno ‘na respiratoru’

Saživjevši se sa ulogom nepogrešivog vođe, zapravo, njegov dolazak na vlast i sama vladavina u dobroj mjeri bazira se na permanentnom ratu  koji vodi protiv svih onih iz bivše vlasti, za koje je smišljena sintagma “žuti lopovi”. Koji mu, by the way, izvrsno igraju nekadašnjeg “unutrašnjeg neprijatelja”, koji, kako se stariji čitaoci odlično sjećaju, “nikada ne miruje”. Pa ni u vrijeme najnovije eskalacije pandemije korona virusa, koje, kako se pokazalo, nije baš najpogodnije ni za organizovanje, ni za održavanje koliko-toliko regularnih izbora, a pogotovo ne za rušenje nove vlasti, koja još nije ni formirana. U tom svojevrsnom interregnumu, Vučić je apsolutno u pravu kada kaže da su sada “sve maske pale”, ali njegovo viđenje “skidanja maski” je dijametralno suprotno pokušajima onih grupa i pojedinaca – u širokom rasponu od Demokratske stranke, koja je odavno “na respiratoru”, do pokreta “Ne davimo Beograd” ili jednog od bivšeg predsjednika Demokratske stranke Dragana Đilasa, šefa grupacije koja je bojkotovala protekle izbore.

Dok za Vučića nema nikakve dvojbe da se radilo o pokušaju nasilne promjene vlasti i upada u Skupštinu i da su demonstranti premlatili “kornjače”, odnosno policiju u ful upremi za razbijanje demonstracija, kamenjem, bakljama i drugom pirotehnikom, a bogami i “Molotovljenim koktelima”, ona druga nikad do sada politički šarenija strana tvrdi da se radilo o prekoračenju policijskih ovlašćenja te pendrečenju i nelegalnim hapšenjima građana, nakon što je policiji konačno naređeno da krene u kontraofanzivu i uz pomoć “konjice” i antiterorističkih jedinica sa “hamerima”, šok bombama i suzavcem.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

U tom galimatijasu, koji je za trenutak podsjetio na nedavnu pobunu “Žutih prsluka” u Francuskoj, nisu se mogle prikriti dvije osnovne činjenice: da su na platou ispred Doma Skupštine Srbije šetale zajedno i majke sa malom djecom i čitave porodice sa svojim kućnim ljubimcima, ali i najrazličitije ekstremno desničarske i navijačke grupe, koje su pred sami odlazak srbijanskog predsjednika u Pariz na pregovore o Kosovu dovedeni da satima bacaju kamenje na kordone policije, odnosno da rade ono što jedino i znaju i uvježbavaju na stadionima. U danima iza nas, uprkos medijskim slikama i brojnim analizama (čak i onih autora koji nisu na Vučićevom platnom spisku), ostala su neodgovorena brojna pitanja: zašto je policija najprije dopuštala da ih kamenuje grupa demonstranata i zašto su gužvu na stepeništu ispred ulaza izazvali baš Srđan Nogo i njegove pristalice, onaj isti koji je izbačen čak i iz pokreta Dveri Boška Obradovića, najdesnijeg dijela Saveza za promjene, ili otkud članovi Socijalističke partije Srbije, koja je u koaliciji sa vladajućom Srpskom  naprednom strankom, u demonstracijama protiv vlasti? I kakve to sve veze ima sa koronom i Kosovom te ruskim i kojim sve ne stranim obavještajnim agencijama?

‘Igrali se konji vrani’

Prave odgovore ne znaju čak ni čuvene skulpture Tome Rosandića ispred Skupštine, koje je autor, kao što je poznato, nazvao “Igrali se konji vrani”, a koje pamte burne događaje u i oko ovog zdanja još od ubistva Stjepana Radića naovamo. Ako bismo i najnovije događaje sa pucanjem i pjevanjem ispred Skupštine nazvali Rosandićevim imenom “Igrali se konji vrani”, onda je sasvim jasno da se radi tek o još jednoj epizodi nečega što traje beskrajno poput latino-američkih, turskih i sličnih sapunica. Ali, stvarno, otkud ljudi sa Vučićevog platnog spiska na demonstracijama protiv Vučića? Kao što je, naprimjer, nekolicina socijalista Ivice Dačića? Čini se, bar što se predsjednika Vučića tiče, da je to njegovo najveće i najneprijatnije iznenađenje igrokaza kod skulptura “Igrali se konji vrani”, u kojem je povrijeđenih bilo na obje strane.

U godini u kojoj SPS obilježava 30 godina od osnivanja, ili prosto preimenovanja od komunista u socijaliste, što je možda tačnije, ili u nacional-socijaliste, što je možda najtačnije, mnogi su pored predsjednika Srbije bili iznenađeni činjenicom da su među “aktivnijim” demonstrantima primijećeni i članovi Dačićeve stranke, koji je u dva prethodna izborna ciklusa pred birače izlazio na zajedničkoj listi Vučića i njegovog SNS-a, što mu je i omogućilo funkciju prvog potpredsjednika vlade i šefa diplomatije. Najpoznatiji pjevač “Miljacke” poslije Halida Bešlića ovaj put je izašao na izbore sam kako bi provjerio vlastiti koalicioni potencijal i, eventualno, sebi i sljedbenicima osigurao veći dio postizbornog plijena. Uprkos tome što je potvrdio da je njegova stranka druga po snazi u Srbiji, uz solidnu podršku iznad dvocifrenog broja birača i veći broj mandata nego do sada, sve je to ostalo luk i voda naspram Vučićevih 189 od 250 mandata u parlamentu.

Dačić, uostalom niti bilo ko drugi (u igri su još samo SPAS – Srpski patriotski savez vaterpoliste Aleksandra Šapića i stranke nacionalnih manjinskih zajednica), nije nikad bio dalje od ulaska vladu. Zato je već i najavio odlazak, nije rekao gdje, “ukoliko ne uđe u vladu”. Ta je njegova izjava uslijedila, valja podsjetiti, odmah nakon što je Vučić u jednom TV “obraćanju” poručio da “ovo  nije prvi put da ga je Dačić izdao”.  Prvi put je to bilo 2008. godine, kada je SPS ušao u vladu sa demokratama, umjesto radikalima, svojim političkim istomišljenicima još iz vremena crveno-crne koalicije (SPS-SRS-JUL).

Ko bi rek'o čuda da se dese…

Šta bi Vučić mogao ponudi čovjeku koji je već bio i predsjednik vlade, i ministar policije, i ministar vanjskih poslova, a najpoznatiji po izvođenju pjesme čiji refren počinje stihovima “Ko bi rek'o čuda da se dese…” za predstavnike diplomatskog kora. Naravno da bi Dačić najviše volio da mu se ponudi mjesto predsjednika Srbije, ali je to mjesto, iz poznatih razloga, zauzeto, a i predsjednički izbori su tek za godinu i po, odnosno 2022. godine.

Iako je najavio “odlazak” ukoliko njegova stranka ne uđe u vladu, Dačić se svojski potvrdio da pokaže apsolutnu servilnost prema vođi. Ekspresno je smijenio Petra Škundrića, savjetnika u aktuelnoj vladi, čiji je sin učestvovao u demonstracijama, i iz stranke izbacio sve članove SPS-a koji su učestvovali u antirežimskim demonstracijama. Koliko će mu to pomoći u zadržavanju postojećeg ili dobijanju kakvog drugog portfelja znaće se uskoro, ali ne poslije “pregovora” s Vučićem, nego poslije Vučićevog zvaničnog saopštenja da li je sadašnju premijerku Anu Brnabić ili nekog drugog odredio za mandatara nove vlade.

Za one koji smatraju da je cijela priča sa izborima u doba korone potpuno nelegitimna, kao i priča o formiranju nelegitimnog parlamenta, pitanje ko će voditi vladu ili biti njen član je potpuno efemerno. O tome će iznositi sudove samo u rijetkim slobodnim medijima i, nažalost, na ulici. Političke maske su doista pale. Građanima preostaje da nose one epidemiološke – kako u zatvorenom prostoru, tako i na ulici. Pa išli na pijacu ili demonstracije, svejedno.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera