Oglasi

Neka se stopostotno zatvori grad

JNA je krajem 1991. godine počela pripremati opsadu uređujući artiljerijske položaje oko Sarajeva.
Borci na Žuči - 1993.Šefko Hodžić

Piše: Šefko Hodžić

Zovite, molim  vas, sve okolo, neka se stopostotno zatvori grad. Nikakvi autobusi ne smiju više dolaziti... Ma, ne smije proći ništa ni iz Semizovca, ni iz Ilijaša.... Nek se zatvore Hadžići, nek se zatvori Ilidža...

Ovo su inserti iz telefonskog razgovora koji je 6. aprila 1992. sa nepoznatim saradnikom vodio Radovan Karadžić, u to vrijeme predsjednik SDS-a Bosne i Hercegovine, sada haški optuženik. Bez sumnje, Karadžić nije sam donio odluku o početku opsade Sarajeva, nego su to uradili predsjednik Srbije Slobodan Milošević i vrh Jugoslovenske narodne armije.


Alija Izetbegović na Žuči 1993. godine

Jugoslovenska narodna armija je već krajem 1991. godine počela pripremati opsadu Sarajeva uređujući artiljerijske i druge vatrene položaje na Trebeviću i drugim planinama i brdima oko Sarajeva. Sarajevske patriote sve su to tajno snimile kamerama, a presretali su i depeše starješina JNA i čelnika SDS-a u kojima je pisalo da će stari dio Sarajeva biti „raznesen granatama i raketama“.

Šokantne depeše

Kada su građani Sarajeva krajem novembra 1991. u naselju Bistrik zaustavili šlepere JNA, koji su prevozili granate i rakete, a vozači pokazali otpremnice kao da prevoze banane, nastala je dvodnevna drama. 

Izvjesno je da su Jugoslovenska narodna armija i srpski teritorijalci, kako su se tada zvali, do kraja februara 1992. zaokružili artiljerijski i pješadijski „prsten“ oko Sarajeva.

U toj atmosferi čelnici Teritorijalne odbrane i Stanice javne bezbjedonsti sarajevske općine Stari Grad obavijestili su javnost o novim artiljerijskim položajima JNA oko Sarajeva, i cijevima okrenutim prema gradu, kao i apokaliptičnim depešama. Narednih dana već su emitovani i televizijski snimci tih artiljerijskih položaja oko Sarajevu. Glasnogovornici JNA su uvjeravali kako to oni samo vrši redovne vojne vježbe.

Izvjesno je da su Jugoslovenska narodna armija i srpski teritorijalci, kako su se tada zvali, do kraja februara 1992. zaokružili artiljerijski i pješadijski „prsten“ oko Sarajeva. Jer 1. marta 1992., dok je još trajao referendum o suverenosti i nezavisnosti Bosne i Hercegovine, izveli su munjevitu blokadu Sarajeva, iznutra i izvana. Glavne barikade su bile u ulici Bratstva i jedinstva i kod Vrbanje mosta. Barikade je organizovao krizni štab Srpske demokratske stranke BiH, koja je bila protiv nezavisne BiH. Formalni povod je bio ubistvo srpskog svata na Baščaršiji, a stvarni - rezultati referenduma koji su neumoljivo pokazivali da je većina građana BiH glasala za nezavisnu i suverenu Bosnu i Hercegovinu. Ali bunt građana Sarajeva, kontrabarikade i politički dogovori ipak su uticali da se narednog dana maskirani ljudi povuku sa barikada.


Bitka za Žuč 1992. godine

Patriotskim snagama nije bilo teško zaključiti da će JNA i Karadžićeve snage, ukoliko izbije rat, upravo na pravcima gdje su postavili barikade, presjeći glavni grad.

I kada su se u noći 4/5. aprila 1992. podijelili MUP-ovi specijalci, te srpski dio Odreda napao MUP-ovu školu na Vracama, počele su borbe u Sarajevu. Masa svijeta je krenula na srpsku barikadu na Vrbanja mostu kako bi oslobodila zarobljene pitomce i nastavnike MUP-ove škole. Ali na njih su pucali Karadžićevi teritorijalci i ubili studenticu medicine Suadu Dilberović i majku dvoje djece Olgu Sučić.

Potom su kolone građana krenule prema zgradi Skupštine tražeći smjenu vlasti. Formiran je i Svenarodni parlament, koji je osnovao Komitet nacionalnog spasa. Tri dana su trajali mitinzi. Iz svih krajeva Bosne i Hercegovine stizali su građani da učestvuju u Svenarodnom parlamentu.  

Srpske snage i JNA su u noći 5/6. aprila 1992. počeli da granatiraju Sarajevo. Prvo stari dio grada, pa dalje. Iz Holidej ina Karadžićevi snajperisti su pucali po narodu ispred Skupštine, ali su ih MUP-ovi specijalci nakon nekoliko sati savladali.

Evropska zajednica je 6. aprila priznala Bosnu i Hercegovinu, a Karadžić izdao, bolje reći - objelodanio naredbu o opsadi i blokadi Sarajeva, koju smo na početku priče naveli.

'Velikodušnost' generala Mladića

U nekim velikosrpskim planovima cijelo Sarajevo trebalo je da bude „srpsko“, a Muslimani da isele u srednju Bosnu ili Anadoliju. Bilo je i“velikodušnih“ prijedloga - da se Muslimanima ostavi „sve od Vječne vatre do Vratnika“.

U velikoj bici za Sarajevo 2. maja 1992. srpske snage su se primakle zgradi Predsjedništva BiH na stotinjak metara. Da su uspjeli da pređu taj prostor, koliko je fudbalsko igralište, država Bosna bi, možda, otišla u istoriju. Ali potukli su ih branioci grada, koji su petnaestak dana ranije uspjeli da iz fabrike „Pretis“ izvuku dosta „zolja“. A unosili su ih u opsjednuto Sarajevo i na drugi način, pa i malim avionom. 


Branioci Igmana - juli, 1993.

U toj bici za Sarajevo elitni dio JNA – vojni specijalci uspjeli su da se probiju najdalje – do zgrade Radničkog univerziteta u centru grada. Ali ujutro su se predali mladićima u patikama i farmerkama. Dok su stajali podignutih ruku, drhtale su im noge.

General Ratko Mladić više puta je izdavao naredbe o zauzimanju Sarajeva ili pojedinih dijelova grada. U martu 1993. prijetila je opasnost da u tome i uspiju. U Azićima i Doglodima probili su linije Armije RBiH i tenkovima krenuli prema gradu. Ali zahvaljujući pakistanskim „crvenim strijelama“, koje su branioci grada preko piste prenijeli na nosilima, kao da su šehidi, Sarajevo je odbranjeno.

U velikoj bici za Sarajevo 2. maja 1992. srpske snage su se primakle zgradi Predsjedništva BiH na stotinjak metara. Da su uspjeli da pređu taj prostor, koliko je fudbalsko igralište, država Bosna bi, možda, otišla u istoriju. Ali potukli su ih branioci grada, koji su petnaestak dana ranije uspjeli da iz fabrike „Pretis“ izvuku dosta „zolja“. A unosili su ih u opsjednuto Sarajevo i na drugi način, pa i malim avionom.

Posljednji put nad Sarajevom je visio „Damoklov mač“ početkom avgusta 1993, kada su Mladićeve snage u čuvenoj operaciji „Lukavac '93“, već bile zauzele Rogoj, Trnovo, Grebak, Treskavicu, Bjelašnicu i dio Igmana, a raspao se sistem komandovanja u odbrani Igmana. Dok su se jedinice Armije RBiH povlačile, Mladićeve su – mirovale. Jer Karadžić je iz Ženeve 2. avgusta telefonom nazvao generala Gveru i naredio:

„U Sarajevu ne odgovarati. Ni muva ne smije da se čuje. Problem je u tome što nas navlače da uzmemo Igman i brda oko Sarajeva, da bi nas Amerikanci izbombardovali.“

Kako je blagorodna bila ta pogrešna Karadžićeva procjena!

Kad je Mladić 4. avgusta, ipak, odlučio da odbije poslušnost Karadžiću i naredio da njegove jedinice krenu prema Malom polju i zatvore novi obruč oko Sarajeva, na Igman je, kroz tek prokopani tunel, izašlo nekoliko hiljada novih boraca, a iz srednje Bosne stigle su i jedinice 7. muslimanske, 17. krajiške i 302. travničke brigade.


Žuč, decembra 1992.

Još da kažemo da je general Mladić 24. jula 1993. izjavio da „srpskom zemljom“ smatra Sarajevo s lijeve strane Miljacke i „nešto malo Centra“, Treskavicu, Bjelašnicu, Igman, Ivan-sedlo, Pazarić i Tarčin“.

Jedan od čelnika SDS-a poslije rata je tvrdio kako je general Mladić tada bio napisao naredbu jedinicama za osvajanje Sarajeva, te da je u toj naredbi pisalo da se „građanima Sarajeva garantuje bezbjednost“. Baš kao u Srebrenici pred genocid.

Zašto srpske snage, iako su bile u svemu nadmoćnije od pripadnika Armije RBiH (procjenjivalo se da je odnos u MTS-u bio 100:1 za njih) nisu osvojile Sarajevo?

Podsjetimo, prvih dana rata, na njihovoj zamišljenoj liniji Grbavica – kasarna „Maršal Tito“ – Pofalići, kojom su planirali presjeći grad, nedostajalo im je 700-800 metara da se spoje. Bilo je pitanje dana, a po nekima i sata, kada će krenuti u taj boj. Preduhitrili su ih borci iz Pofalića i Velešića, kojima su pritekle u pomoć nekolike borbene grupe i, u sretnoj Pofalićkoj bici, oslobodili veliko naselje i pomjerili svoje linije za nekoliko kilometara. Do kraja godine, u bitkama za brdo Žuč oslobođeni su novi veliki prostori, pa je već u decembru prve ratne godine Sarajevo na toj najtanjoj i najopasnijoj liniji postalo „najdeblje“. 

Pokušaji deblokade

Jedinice Armije Bosne i Hercegovine više puta su pokušavale da deblokiraju Sarajevo. Paradoks je da su najviše izgleda imali u drugoj polovini aprila 1992, kada su oslobodili dobar dio Ilidže i borbe vodili kod hotela. Tada su se ispriječili tenkovi JNA i zaustavili ih.

Ponovno je pokušano 3. maja 1992. i to sa vanjske strane obruča, iz pravca Breze i Visokog.

U deblokadu su krenula samo dva odreda koja su imala 60 projektila za minobacač 60 mm. A valjalo im je po dubini osloboditi 30 km teritorije koje su držali Srbi. Naravno, ništa nisu uradili.

Jedan od čelnika SDS-a poslije rata je tvrdio kako je general Mladić tada bio napisao naredbu jedinicama za osvajanje Sarajeva, te da je u toj naredbi pisalo da se „građanima Sarajeva garantuje bezbjednost“. Baš kao u Srebrenici pred genocid.

U ljeto 1992. izvedene su još dvije operacije za deblokadu Sarajeva: Jug I i Jug II. Komandant ovih operacija Džemal Najetović vjerovao je da neće dugo proći, a da će sa oslobodiocima doći na Baščaršiju. A načelnik Štaba Vrhovne komande Sefer Halilović obećao je ekipi Oslobođenja da će biti pozvani da ovjekovječe spajanje naših snaga izvana i iznutra. Nažalost, ništa!


Žuč, decembar 1992.

U decembru iste godine izvedena je i čuvena operacija „Koverat“, kojom je komandovao Vehbija Karić. U operaciji je trebalo da učestvuje 10.000 boraca, a u proboj je preko Jahorine i Trebevića krenulo nešto više od 300. „Deblokadu“ je izvršio samo jedan borac – Harun Hodžić, koji je sam ušao u Sarajevo. Ostali su se vratili, a 48 ih je poginulo.

Nekoliko dana kasnije uslijedila je operacija „Gora“, kojom je trebalo izvana deblokirati Sarajevo preko Semizovca i Vogošće.  Najdalje je otišla grupa mudžahedina, koja se zaklela da će ući u Sarajevo ili poginuti. Svi su poginuli.

Na kraju, u junu i julu 1995. Generalštab Armije RBiH izveo Sarajevsku operaciju koja je imala i tajni naziv  „T“, odnosno  „Tekbir“. Cilj joj nije bio samo deblokada, nego oslobađanje Sarajeva. Operaciju je zahtijevao predsjednik Alija Izetbegović. Neki komandanti korpusa su gorljivo zagovarali operaciju, neki bili protiv. Protiv je bio i komandant general Rasim Delić. Kad je general Delić rekao Izetbegoviću da Armija još nije spremna da izvede takvu operaciju, Izetbegović mu je odgovorio da će, onda, on s narodom osloboditi Sarajevo.

U operaciji, kojom je komandovao Rasim Delić, učestvovale su jedinice svih korpusa osim Petog. Ukupno – 43.000 boraca. Iako je oslobođeno dosta prostora, operacija nije uspjela, jer Sarajevo nije deblokarano.

Deblokirano je tek u Dejtonu, političkim dogovorom.    

Jedinice Armije Bosne i Hercegovine više puta su pokušavale da deblokiraju Sarajevo. Paradoks je da su najviše izgleda imali u drugoj polovini aprila 1992, kada su oslobodili dobar dio Ilidže i borbe vodili kod hotela. Tada su se ispriječili tenkovi JNA i zaustavili ih.

Poznato je da je opsada Sarajeva bila je najduža u istoriji. Trajala je 1.479 dana! Za to vrijeme glavni grad Bosne i Hercegovine rušile su i njegove građane ubijale posade više od 600 artiljerijskih oruđa, 100 tenkova, 60 oklopnih transportera, te iz pješadijskog naoružanja dvadesetak hiljada pripadnika Vojske i MUP-a Republike Srpske, JNA,  paravojnih jedinica iz Srbije i Crne Gore, te dobrovoljaci iz Rusije, Rumunije i još nekih zemalja.

Ali, sve su to izdržale Sarajlije, pa i glad, žeđ, studen... I sačuvali multietničnost, duhovitost i pokazali neviđenu hrabrost u odbrani svoga grada.

Omiljeni komandant Prvog korpusa Armije BiH Mustafa Hajrulahović Talijan volio je da kaže kako je Sarajevo – odbranila ljubav!   

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.