Oglasi

Negiranje kao posljednja faza genocida koja traje

Onih koji negiraju genocid počinjen u Srebrenici još uvijek je puno - i u Bosni i Hercegovini, i u Srbiji, dok mnoge u susjedstvu Srebrenica uglavnom ne zanima.
Memorijalni centar u Potočarima i borba Majki Srebrenice snažna su brana poricanju zločina, kažu Al Jazeerini sagovorniciReuters - Arhiva

"Negiranje je posljednja faza, koja traje dugo i uvijek prati genocid. Ona je jedan od najsigurnijih pokazatelja budućih genocidnih masakra. Počinitelji genocida iskopavaju masovne grobnice, spaljuju tijela, pokušavaju sakriti dokaze i zastrašiti svjedoke. Oni negiraju da su počinili bilo kakav zločin i često krive žrtve za ono što se dogodilo. Oni blokiraju istrage zločina i nastavljaju vladati dok ih silom ne uklone s vlasti, potom bježe. Tamo ostaju nekažnjeni, osim ako se ne uhvate i pošalju na sud koji je osnovan kako bi im sudio."

U "Deset faza genocida" tako posljednju fazu objašnjava Gregory H. Stanton, predavač na Sveučilištu "George Mason" u američkom Arlingtonu. I preporučuje "najbolji odgovor na negiranje", a to je "kažnjavanje [onih koji to čine] na međunarodnom ili nacionalnim sudovima".

"Pravda bi trebala biti popraćena obrazovanjem u školama i medijima o činjenicama o genocidu, o patnjama koje je prouzročila žrtvama, o motivima njegovih počinitelja te o potrebi obeštećenja žrtava", dodaje.

I posljednja, kao i prethodnih devet faza koje obrazlaže, apsolutno se mogu primijeniti i ukazati na sve što je prethodilo, sve što se dogodilo i potom uslijedilo kad je riječ o genocidu počinjenom u Srebrenici. No, onih koji negiraju ili ignoriraju srebrenički genocid još uvijek je puno i u Bosni i Hercegovini, ali i susjednoj Srbiji (čak i s najviših političkih pozicija), dok druge u susjedstvu (bar kako se to čini iz bosanskohercegovačke perspektive) Srebrenica uglavnom ne zanima – sve u stilu "to nisu naša posla i nije se nama dogodilo". Al Jazeera je odgovor potražila u Hrvatskoj, Crnoj Gori i na Kosovu.

Hrvatska sebe smatra jedinom žrtvom

Ako se govori o ratovima i stradanjima na balkanskim prostorima tokom devedesetih, Eugen Jakovčić iz Documente – Centra za suočavanje s prošlošću ukazuje kako "Hrvatska sebe smatra jedinom, isključivom i najvećom žrtvom, tako da tu nema mjesta za druge, neovisno o kome se radilo i kako brutalni ti zločini bili".

A što je sa žrtavama zločina u Ahmićima?

Za Eugena Jakovčića je 'porazna činjenica da na kakvu takvu uvjetnu sućut, koju imaju žrtve Srebrenice, nikako ne mogu računati bošnjačke žrtve hrvatsko-muslimanskog rata iz 1993. godine, a što je činjenično posloženo u presudi [Jadranku] Prliću i drugima, s čime se službeni Zagreb nikada nije suočio.'

'Ako se i izrazi sućut žrtvama Srebrenice, ona izostaje za žrtve zločina u Ahmićima, što znači da sve skupa ostaje u zoni 'fake' sućuti, gdje se besprizorno manipulira, i tome kao da nema kraja. U takvoj kulturi sjećanja prolaze loše i 'naše' žrtve, u ovom slučaju hrvatske, jer se o njima govori isto tako samo do one mjere u kojoj podupiru službene narative o ratovima koje su uspostavljeni devedesetih od istih onih koji su u kreiranju rata i sudjelovali', navodi.

"To odsustvo empatije za druge je dio kulture zaborava, koja se uporno i neprekinuto uzgaja i brižno zalijeva u hrvatskom mainstream prostoru. Spram žrtava srebreničkog genocida se ima empatije isključivo i samo koliko to ulazi u zajednički prostor stradalništva uslijed 'srpsko-četničke agresije', kako se to kaže u Zagrebu, a sve više od toga se ne uklapa u gore navedeni narativ o isključivoj žrtvi i stradanju Hrvata u ratovima devedesetih na ovim prostorima", konstatira Jakovčić.

'Genocid se tiče svih nas'

Pitanje o važnosti sjećanja i ponavljanja historijskih činjenica na genocid u Srebrenici Ervinu Dabižinović, aktivisticu ANIME – Centra za žensko i mirovno obrazovanje, te Mreže Žena u crnom i doktorice rodnih studija, podsjeća "na ono što je propušteno da se uradi i nije još uvijek urađeno, a to je da se u postgenocidnom periodu (termin: Janja Beč Neumann) prvo krene u proces suočavanja s prošlošću i utvrđivanje odgovornosti onih počinitelja i politika koje su dovele do genocida, jer genocid nije unutrašnja stvar, već stvar svih nas".

"Potom je bilo neophodno da se urade novi društveni ugovori na nivou zajednica koje su bile uključene u planiranje i izvođenje genocida, kako bi se omogućilo da se dođe do interpersonalne i tranzicione pravde. Proces tranzicione pravde, utvrđivanje odgovornosti i lustracija političara koji su odgovorni za zlodjela su neophodni dio politika kako bi se moglo govoriti o počinjanju procesa povjerenja u društvene kontakte koji su postojali i koji trebaju postojojati, u interpersonalne veze i odnose među zajednicama. Tek tako bi bilo moguće da se onda nadograđuje, da se činjenice nađu u obrazovnim sadržajima, i tek tada bismo izbjegli da dođe do poricanja, koje je inače aktuelno u Crnoj Gori", ukazuje Dabižinović.

Prema njezinim riječima, "poricanje genocida u Srebrenici je strategija političke elite, koja ima interes da se o zločinima ne govori i time se krivica nameće svim građanima i građankama Crne Gore".

Indiferentni, ravnodušni i bez empatije za žrtve

Objašnjavajući naizgled jednostavnu političku sliku Crne Gore, Ervinu Dabižinović podsjeća kako je 'nesmjenjiva' Demokratska partija socijalista devedesetih imala svoje predstavnike u svim najvišim tijelima zajedničke države sa Srbijom, pa je 'crnogorski politički vrh učestvovao u svim odlukama koje su se donosile, što znači da je odgovoran za rat i dešavanja u ratu u Jugoslaviji'.

Poslije se dogodio 'razlaz' u DPS-u, pa je Milo Đukanović 'svoju političku biografiju 'oprao' preko leđa onih partija koje su devedesetih bile protiv rata i trpjele pogrome tako što je sa njima ušao u koaliciju, a nakon njihovog izlaska iz vlasti formirao je koaliciju s manjinskim nacionalnim partijama kako bi formalno odgovorio na evropski zahtjev.

'Druga opcija je ostala čvrsto uz Miloševićevu politiku, i ona i danas ima sličan odnos prema dešavanjima u bivšoj Jugoslaviji. Nažalost, ta opcija je većinski dio opozicije u Crnoj Gori. Ona poriče genocid u Srebrenici na način što pominje zločine koji su učinjeni nad srpskim življem. Politički vrh zvanične Crne Gore nije taj koji bi svojim odlaskom u Srebrenicu na poklonjenje žrtvama i prihvatanje odgovornosti za učinjeno i ono što nismo spriječili donio suštinske promjene. Naprotiv, to su oni ljudi čija je politika odgovorna za genocid. Kao ni ovaj drugi dio političke slagalice. Tako se regija drži u pat poziciji, ali i ljudi u Crnoj Gori, koji su zbog procesa poricanja indiferentni, ravnodušni i bez empatije za žrtve', zaključuje Dabižinović.

"Poricanjem genocida u Srebrenici prenosi se emocionalni teret na naredne generacije i otvara mogućnost da se on ponovi. Konačno poricanjem genocida, relativizacijom i zaboravljanjem genocida u Srebrenici nastavlja se ponižavanje žrtava i vrijeđa njihovo dostojanstvo", smatra Dabižinović.

Ostaje samo pravda

Kad se povuče paralela između onoga što se događalo u Bosni i Hercegovini, pa i u Hrvatskoj, u pojedinim epizodama rata na Kosovu progon stanovništva i zločini koji su počinjeni mogao bi imati elemente genocida. No, teško da se i za ratne zločine, silovanja, raseljavanje stanovništva odgovaralo.

Upitan je li utvrđivanje svih činjenica i kažnjavanje svih odgovornih preduvjet za mir, a ne primirje, kako je to definirao u jednom od svojih tekstova, analitičar Belul Beqaj ukazuje kako se "počinioci krivičnih dela prethodno opraštaju od moralnih i humanih vrednosti". I zato, nastavlja, "ostaje pravda, kao instrument koji je, ukoliko funkcioniše ravnopravno za sve, jedina mogućnost koja može dovesti prethodno do mira, a potom i do tolerancije i potencijalnog pomirenja suprotstavljenih strana".

Govoreći o tome kako se na Kosovu promatraju događaji u ljeto 1995. godine u Srebrenici, uvjeren je da "većinski deo građana na Kosovu negiranje ili ignoriranje srebreničkog genocida doživljavaju kao izraz ne samo srpskog, nego i evropskog distanciranog odnosa prema muslimanima".

"Jednostavno, uglavnom hrišćanska Evropa nije zainteresovana da u hrišćanskoj istoriji ostane genocidni trag u odnosu na muslimane u Evropi", govori Beqaj.

Državni vrh kao primjer

No, presudama mnogih sudova, prije svih Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu, zločin u Srebrenici okvalificiran je kao genocid i toga bi se trebali pridržavati svi, pogotovo političari na najvišim pozicijama. No, ne čine to. Stoga se i postavlja pitanje – ako bi se s najviših pozicija u državi ukazivalo na srebrenički genocid i kada bi svake godine 11. srpnja u Srebrenicu dolazio cijeli državni vrh, bi li to promijenilo i pogled javnosti?

'Revizionisti i poricatelji zločina nemaju šanse'

Documenta je, podsjeća Eugen Jakovčić, svojedobno u Zagrebu organizirala veliku izložbu potresnih fotografija forenzičkog fotografa Tima Lovelessa, snimljenih na više lokacija masovnih grobnica.

U suradnji s Centrom za tranzicijsku pravdu SENSE iz Pule, prezentirali su interaktivni narativ 'Srebrenica: genocid u osam činova'.

I to je, uz Memorijalni centar u Potočarima te napore i borbu Majki Srebrenice, 'snažna brana poricanju zločina'.

'Revizionisti i poricatelji zločina nemaju šanse. Njihovi pokušaji su uzaludni', poručuje Jakovčić.

"Teško je očekivati da kreatori kulture zaborava naprave zaokret. Za sada jedini prostor u kojem se pokušava upozoriti na stradanje svih žrtava, neovisno o njihovoj etničkoj pripadnosti, jeste prostor civilnog društva", ukazuje Jakovčić.

Stavovi javnosti nepromijenjeni

Govoreći iz crnogorske perspektive, Dabižinović podsjeća kako je prije 10 godina Skupština Crne Gore usvojila "Deklaraciju o prihvatanju Rezolucije Evropskog parlamenta o zločinu u Srebrenici i ustanovljavanju Dana sjećanja na srebreničke kao i sve ostale žrtve sukoba vođenih u tom period na prostorima bivše SFRJ". Bivši predsjednik Filip Vujanović je dva puta bio na komemoraciji u Srebrenici i službena Podgorica je izrazila svoj stav. Međutim, upozorava Dabižinović, "stavovi javnosti su ostali nepromijenjeni".

"Zašto je to tako? Ti isti ljudi, zapravo, žele sebe pokazati kao političare kojima su važni zločini iz prošlosti i pomirenje. Međutim. radi se o samopromociji bez odgovornosti i realizacije procesa o kojem sam govorila. Naravno da ga oni ne mogu i neće provesti", odgovara.

A da bi se situacija promijenila, nastavlja, trebao bi na političku scenu stupiti "neko ko u devedesetim nije imao učešća i čija politička kultura je zasnovana na drugačijim osnovama od ovih aktuelnih".

"I, kako Janja Beč Neumann, stručnjakinja za genocid, kaže: Budućnost regije zavisi od naše sposobnosti za dijalog, a ne od dominacije koja isključuje i razbija#, zaključuje.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.