Neefikasnost OIC-a najbolje se vidi na primjeru Palestine

Organizacija za islamsku saradnju je najbrojnija međunarodna organizacija nakon UN-a koja okuplja 57 članica.

Adnan Balihodžić (Travnik, 1976.) je svršenik Gazi Husrev-begove medrese i Al Azhara gdje je diplomirao iz dvije naučne oblasti, Šerijata i prava. Na Univerziteta u Zenici magistrirao je iz oblasti međunarodnog prava.

Autor je knjige „Organizacija islamske saradnje – od ideje do savremenih međunarodnih realnosti“, u izdanju Instituta za religijska i društvene istraživanja u Tuzli.

Trenutno je imam u Torontu, u okviru Islamske zajednice Bošnjaka Sjeverne Amerike, te predavač na Ayaat Ilm Academy. Član je Kanadskog vijeća imama, te Instituta za istraživanje genocida Kanada.

Sa magistrom Balihodžić razgovaramo o nastanku, radu, uticaju i značaju Organizacije za islamsku saradnju uoči 51. godišnjice osnivanja.

• Muslimanski svijet karakteriše reakcioni pristup prema izazovima pa tako je i povod za osnivanje Organizacije islamske saradnje bio napad na džamiju Al Aksa 1969. godine. U kojem omjeru je OIC kroz svoje organe i institucije promijenio pristup?

– To je tačna konstatacija. Čini nam se da nije teško razumjeti to kao rezultat, između ostalih, činjenice da je dio svijeta koji je većinski muslimanski prestao biti subjekt, nego skoro isključivo objekat tuđih interesa na međunarodnoj sceni. Prvi samit OIC-a održan je u glavnom gradu Maroka, Rabatu, samo mjesec dana od zločinačkog paljenja džamije Al-Aksa. Kao datum osnivanja ove organizacije se uzima 25. septembar 1969., kada je ovaj historijski skup okončan koji je okupio predstavnike 25 država. U neslavnom stanju u kojem su se tada nalazili (kao uostalom i danas) samo sjedanje za isti sto ovolikog broja muslimanskih vlada(ra) smatralo se historijskim uspjehom.

Bitno je, zato, naglasiti da Organizacija islamske saradnje nije nastala niti je ikada bila savez sa jasnim i snažnim međudržavnim obavezama, nego više kao forum za diskutiranje pitanja od zajedničkog interesa, te kao platforma za usvajanje i koordinisanje individualnih i kolektivnih uloga i pozicija u međunarodnim poslovima. Ipak, nakon pet decenija postojanja, OIC sada predstavlja arenu kroz koju protiče značajan dio vanjskih odnosa njenih država članica. Uz različite nade i očekivanja, aktivnosti OIC-a su donijele pomiješane, za muslimanske mase uglavnom razočaravajuće, rezultate, pogotovo na političkom planu.

Sa 2005. javlja se obnovljena odlučnost od strane država članica da daju novi zamah OIC-u i reformulišu je kako bi odgovorila svojoj namjeni.    

• Mnogi OIC doživljavaju kao simboličko nastojanje da se nadomjesti nedostatak halifata. U kojoj mjeri je OIC uspio u procesu približavanja muslimanskih društava?

– Analizirajući pozadinu nastanka OIC-a, pored tradicionalnog islamskog koncepta „ummeta“, osjećaja pripadanja istoj zajednici, te „hilafeta“ kao institucije koja je služila kao centar oko kojeg gravitira islamski ummet, istraživači ukazuju na kompleksan set okolnosti koje su, tokom perioda dekolonizacije dovele muslimanske države do udruživanja u formi OIC-a. Vrlo utemeljene su tvrdnje da se OIC, također, može smatrati djetetom „arapskog hladnog rata“, koji je u tom dobu izdijelio regionalni sistem Bliskog istoka i Sjeverne Afrike na čak tri konkurentne grupacije. Tako se nastanak OIC-a posmatra kao trijumf vanjske politike Saudijske Arabije.

Nakon ponižavajućeg arapskog poraza od Izraela 1967. godine, OIC  je osnovana s ciljem promovisanja islamske solidarnosti i učvršćivanja saradnje među muslimanskim zemljama u različitim područjima od zajedničkog interesa. Samo osnivanje OIC-a bilo je historijsko, kako to zaključuje E. Ihsanoglu, ne samo iz razloga što je osnovana prva međuvladina islamska organizacija modernoga doba, nego, uz to, što su odluke i kompromisi koji su napravljeni označili početak nove ere u kojoj ideološke, teološke i etničke razlike u islamskome svijetu postaju integralni dio procesa donošenja odluka u novonastaloj organizaciji.

Kroz svoje vlastite redovne konferencije te uz posmatrački status u međunarodnim organizacijama kao što su UN, OAU, Pokret nesvrstanih, i dr., OIC je bila uključena u socio-političku i diplomatsku interakciju između članica svjetske zajednice kao i između svojih vlastitih država članica. Kako to T. Kayaoglu primjećuje, OIC nudi jedinu platformu za muslimanske države da koordinišu svoje zajedničke interese na međunarodnim forumima kao što je UN, što je jedan od razloga zašto Povelja OIC-a snažno izražava odanost UN-u i međunarodnom pravu.

Danas, nakon 50 godina postojanja, OIC se kroz mnoštvo svojih agencija i pridruženih institucija (oko 50) bavi ekonomskim, kulturnim, političkim, tehnološkim, socijalnim, te religijskim pitanjima svojih članica kao i muslimanskih manjina. Mada impresivna, ova ekspanzija je dolazila na račun efikasnosti. Ipak, neke njene institucije su se pokazale prilično uspješnim, kao što su Islamska razvojna banka, jedna od najvećih svoje vrste u svijetu, Stalni komitet za ekonomsku i trgovinsku saradnju, Centar za istraživanje islamske historije, umjetnosti i kulture, Islamska organizacija za obrazovanje, nauku i kulturu, Međunarodni islamski univerzitet u Maleziji…

• Arapsko proljeće bitno promijenilo odnose na Bliskom istoku i zaustavilo neke pozitivne procese te otvorilo nove sukobe. Kakva je uloga i značaj OIC u periodu nakon Arapskog proljeća?

– Ukupan imidž OIC-a neminovno je uslovljen unutrašnjim stanjem država članica. Niti jedna država članica nije potpuna demokratija. I pored toga, unapređenje vladavine zakona, zaštita građanskih i političkih sloboda nisu se, sve doskora, nalazili među prioritetima Organizacije.

OIC-ova generalna neefikasnost u rješavanju političkih pitanja, razočaravajući učinak koji uglavnom ne izlazi iz okvira retorike, najbolje se vidi na primjeru Palestine, koji je navodni raison d’être OIC-a, i dovoljan je dokaz političke impotentnosti i paralize Organizacije. U zadnje vrijeme čak svjedoci smo izdaje palestinskog pitanja od strane nekih od vodećih arapskih članica OIC-a čime se uzdrmavaju sami temelji ove organizacije.

Na žalost, kao što je to bio i do sada slučaj, ne vidimo dovoljno argumenata za ustvrditi da OIC uspjeva da smisleno i jedinstveno odgovara na krize kojih je sve više u njenim članicama kao i sa muslimanskim manjinama širom svijeta, osim što izdaje zvučne deklaracije, a u nekim slučajevima čak ostaje samo nijemi posmatrač.  

Ono što se naziva ‘arapskim proljećem’, te period iza, ustvari je samo još više iznijelo na vidjelo svu kompleksnost problema tog centralnog (arapskog) dijela muslimanskog prostora. Jedina je utjeha ona misao da svaki period kriza porađa neke nove prilike, nadati je se na bolje.

• OIC okuplja 57 članica na četiri kontinenta. Posmatrači mogu da budu i države sa muslimanskom manjinom. Ko je dobitnik u takvom obliku članstva?

– Najkraći odgovor na ovo pitanje je, barem sa pozicije OIC-a, da bi dobitnici trebali da budu upravo muslimanske manjine koje žive u tim državama.  

Dobar primjer koristi za takvu državu može biti upravo naša Bosna i Hercegovina sa širokim spektrom dobivenoga od OIC-a i njenih država članica, a najplastičniji primjer je djelovanje BBI banke koju je osnovala Islamska razvojna banka i druge pod okriljem OIC-a.

S druge strane, priključenje Ruske Federacije OIC-u kao države posmatrača 2005., te imenovanje specijalnog izaslanika SAD-a pri OIC-u 2008. godine, posmatraju se kao pokazatelji povećanog interesa važnih država te priznanja relevantnosti OIC-a na svjetskoj sceni.

• Kakav je uticaj imala OIC u procesu međunarodnog priznanja BiH i šta je prepreka da BiH postane punopravna članica?

Prema sudu A. Muminovića, koji je detaljno pisao o ovom pitanju, za Bosnu i Hercegovinu je bila od vanredne važnosti serija priznanja arapsko-islamskih zemalja koja su nastupila tokom 1992. godine.  

Činjenica je, a koja nije dovoljno poznata u široj javnosti, da je OIC bila veoma aktivna i posvećena u borbi za očuvanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine u periodu agresije od 1992-1995. Formirala je Kontakt grupu (1993.) koja je bila izuzetno aktivna, te je aktuelna članica Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira (PIC) u BiH, gdje je predstavlja Turska. OIC je konzistentno karakterizovala rat u BiH kao agresiju i genocid; kontinuirano je pozivala Vijeće sigurnosti UN-a da ukine embargo protiv BiH; doprinijela je diplomatskoj izolaciji krnje Jugoslavije; uspjela je stacionirati vojne trupe iz nekoliko država članica OIC-a kao dio mirovnih snaga UN-a.  

Bosna i Hercegovina od 1994. godine ima status države posmatrača u OIC-u, a od 1993. članica je Islamske organizacije za obrazovanje, nauku i kulturu. Zalaganja u BiH za njeno punopravno članstvo u OIC-u, a koja se opravdavaju interesima cjelokupne zemlje i svih njenih građana, u nama dobro poznatoj političkoj klimi nacionalističkih podjela, te prisutnih skrivenih i neskrivenih oblika islamofobije, ne uspijevaju da postignu potreban unutrašnji politički konsenzus.

Za BiH je relevantan primjer Albanije,  kojoj punopravno članstvo u OIC-u ne smeta da postane članica Evropske unije, ali Albaniji omogućava pristup finansijskim fondovima. Također je interesantno i da je Hrvatska u ratnom periodu bila pozivana kao gost posmatrač, dok je Crna Gora tražila te stekla posmatrački status u OIC-u 2013.

U svakom slučaju, treba znati da su vrata OIC-a našoj državi bila i ostala otvorena, te da, prema rezultatima popisa stanovništva iz 2013. godine, Bosna i Hercegovina sa natpolovičnom muslimanskom većinom (50,7 posto) i formalno (u skladu sa novom Poveljom) ispunjava uvjete za punopravno članstvo u OIC-u.

Izvor: Al Jazeera