Nedolične govorancije, reklamiranje banke, odlazak političara prije ukopa

Komemorativni skup trebao bi početi svjedočenjem žrtava, a ne istupima organizatora ili političara, navodi autor teksta (Anadolija)

Šta je nama Srebrenica? Svetište žrtvama genocida. Prostor za pranje savjesti. Sredstvo manipulacije. Simbol nepravde. Spomenik majkama – moralnim gromadama. Mjesto teferiča i selfijanja.

O tome sam razmišljao dok sam se sa ekipom televizije nakon trodnevnog boravka i rada u Srebrenici vraćao u Sarajevo. Prvo sam preispitivao sebe. Jesam li uradio sve ono što se u takvim situacijama trebalo uraditi? Da li je moje ponašanje u bilo kom trenutku bilo nedolično?

Pitao sam se, jer Srebrenica je lavirint. Kroz nju se ne prolazi samo fizički, cestom, kroz nju se ide i moralno i psihološki i filozofski i na mnoge druge načine, istovremeno.

Bojim se. Da bilo čime ne povrijedim nekoga od Srebreničana, pri tome ne mislim samo na stanovnike Bošnjake. Njihova tuga i nesreća je duboka rana. Sve ih može dodatno povrijediti. Iz tih rana nema krvi. Iz njih provaljuje vapaj napuštenih.

Politika posvađala članove udruženja žrtava

Kao novinaru, najteže mi je postaviti pitanje majci kojoj su ubili sina, sestri koja još traži brata, preživjelima koji su nekim slučajem izbjegli da i njima bude klanjana dženaza nekog 11. jula.

Svako podsjećanje na te dane, svaka reasocijacija (dopunjavanje nekompletno sahranjenih posmrtnih ostataka novopronađenim) je paranje njihovih rana i sipanje soli. A mislim da je važno da svjedoče.

Jer nikad neće biti dosta priče o dječaku čiji su posmrtni ostaci pronađeni u četiri, ili čovjeku čije su kosti, namjerno, razmještene u pet masovnih grobnica. Nikad neće izgubiti vrijednost svjedočenje majke kojoj su ubili četiri ili pet sinova.

Pored redovnih emisija kojima pratimo aktivnosti Organizacionog odbora za obilježavanje godišnjice genocida, radili smo s kolegama sa druge dvije televizije produkcijski ozbiljan program o nestalim osobama i traganju za njihovim posmrtnim ostacima. Malo je ljudi iz Srebrenice pokazalo interes za tu temu. Bio sam iznenađen i ljut, ako to uopće smijem biti. Politika je uspjela posvađati i članove udruženja žrtava.

U toj emisiji ponovo sam čuo majku Muniru Subašić kako poziva na istinu, a ne na osvetu. Ta žena za života zaslužuje spomenik. Čuo sam Ćamila Durakovića, preživjelog koji je u vrijeme izvršenja genocida bio maloljetan, kako u borbi za istinu o Srebrenici poziva da se konačno javno prizna genocidna namjera prema žrtvama u Jasenovcu, Jevrejima, Srbima, Romima.

Reklamiranje kredita turske banke

Čuo sam molbu, ne prijetnju, ne arogantnu naredbu, Hasana Hasanovića, onima koji znaju gdje su lokacije neotkrivenih masovnih grobnica da o tome obavijeste nadležne institucije. Uprkos svemu, Srebreničani imaju snage boriti se ne samo za sebe, nego i za druge obespravljene, pa i za nas.

Pokazali su mi mjesto gdje će biti ukopani posmrtni ostaci žrtava za koje neće biti moguća identifikacija. Koliko li će imena, sudbina, sreća i tuga, neispričanih priča tu nestati? Molim Svemogućeg da, ako već mora biti onih za koje se neće moći ostaviti trag da su postojali, imali svoje planove i nadanja – neka ih bude što manje.

Na dženazu se ne poziva. Dolazak je ljudski i civilizacijski čin, sve ostalo je licemjerje i neljudskost. Ali dolazak nije dovoljan. Na komemoraciji i tokom dženaze svjedočio sam mnoštvu neprimjerenih stvari. Na dženazu se ne kasni. Ako se već kreće s namjerom, kreće se i dolazi na vrijeme.

Komemorativni skup trebao bi početi svjedočenjem žrtava, a ne istupima organizatora ili političara.  Godinama u prvim redovima u sali za komemoracije nema članova porodica žrtva koje će tog dana biti ukopane. Je li to ima neko važniji od njih 11. jula?

Turski ministar je, diplomatski neprimjereno, u svom govoru reklamirao kredite turske banke, želeći obznaniti da njegova vlada pomaže, i pomagat će povratnike. Uz svo poštovanje, ministre, nije to detalj koji je na takvom mjestu važno istaknuti.

A onda u mezarju, dok imam ezanom poziva na dženazu-namaz, defiluju zastave, transpareti, ljudi i žene u neprimjerenoj odjeći s brendiranim kišobranima i suncobranima, slikaju se selfiji ili video-klipovi gdje se na autentičnosti dobija kad se autor unosi u lica uplakanim članovima porodica iznad kabura (grobnih mjesta).

U Srebrenicu ne dolazimo zbog nas, nego zbog njih

Dok porodice na rukama prenose rahmetlije (ubijene ili umrle) do mjesta ukopa, počinje zavijanje sirena policijskih auta, jer političari i predstavnici diplomatskog kora žure. A možda je neko od njih mogao pomoći da se ukopa Fadil Gabeljić, žrtva genocida koji nije imao nijednog živog bližeg srodnika na dženazi.

U Srebrenicu ne dolazimo zbog nas, nego zbog njih. Niko i ništa nije bitno ni važno u odnosu na čistotu njihove žrtve. Jesmo li je dostojni?

Volio bih da narednih godina 11. jula u Potočarima čujem samo tišinu. Da dođemo u dolinu šehida iskazujući poštovanje njihovoj žrtvi, ali i svim drugim žrtvama nepravednih ratova. Da šutimo. Da učesnici Marša mira, maratonici, bajkeri prođu cestom između bivše Fabrike akumulatora i mezarja tiho i bez aplauza.

Da se ne čuju sirene policijskih vozila koja prate delegacije političara. Da na komemoraciji ne bude ispraznih govora. Tu mogu da govore samo preživjele žrtve. A najbolje bi bilo da tih pola sata, ili nešto više, tišina bude preovladavajuća. Da u Mezaristan ulazimo onako kako dolikuje onome ko je došao na dženazu, bez zastava, transparetnata, mobilnih telefona i drugih tehničkih pomagala.

Da u prvim safovima pod Musalom ne budu političari, nego članovi porodica žrtava koje se ukopavaju i imami. Da pokažemo toliko poštovanja prema činu posljednjeg oproštaja i sačekamo da se ukop završi, pa da se tek onda, u tišini, razilazimo.

A da preostalih 364 dana u godini radimo na pomoći Srebrenici da oživi privredno i ekonomski, da se poštuju ljudska prava, da ulažemo u obrazovanje, radimo na povjerenju i pomirenju…

O tome, evo, razmišljam i danas.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera