Necenzurisane laži ili kazan za kuhanje medija

Srpska napredna stranka Aleksandra Vučića priredila je izložbu pod nazivom 'Necenzurisane laži' (Al Jazeera)

Piše: Božidar Andrejić

Istine radi – niko od onih koji su pisali o izložbi “Necenzurisane laži”, u produkciji Informativne službe Srpske napredne stranke, koja “trese” srpsku javnost, ili od onih koji su je komentarisali, nije dao baš tačni “pedigre” ovakve propagandne rabote. Naime, mnogi su podsetili da je sličnu posvetu odbrani lika i dela Mila Đukanovića, mešovitosporadičnog crnogorskog premijera i prešjednika, svojevremeno lansirao Vladimir – Beba Popović, kontroverzni bezbednjak u liku marketingmejkera.

Ali, dakle, ovim povodom je zaboravljen (ili, možda, i prećutan) svojevremeni “ivent” što ga je, takođe u samoodbrani, bar suorganizovao Dragan Đilas, tada kratkoročni predsednik Demokratske stranke. A on je, za razliku od sadašnje performerske odbrane Aleksandra Vučića, koji se brani od svih i svakoga, taj čin posvetio, koliko se sećamo, grdnji samo jednog ili možda dva tadašnja žuta tabloida koji svoje napisotine po kioscima prodaju u formi dnevnih listova.

Samo, nemoj da čitalac ovih redova pomisli da ovo podsećanje, mada je slučajno koincidentno, ima ikakve veze sa trenutno aktuelnim špekulacijama da lako može da se desi da se Đilas, “sadejstvu” sa Vučićem, kandiduje za gradonačelnika Beograda. Nakon teške ondašnje razmene političke vatre sa Vučićem, ali i jednog konstruktivnog sastanka o tada (zajednički?) sanjanom projektu “Beograda na vodi”.

Prezir prema diskusiji

Ne, to podsećanje, a posebno zaboravljanje ili prećutkivanje ove činjenice, pre treba da aludira na latentnu opasnost da su borci i “prve” i “druge” Srbije jednako skloni šminkanju stvarnosti u zavisnosti od političke pragme. Ima, pak, i jedna krupna razlika koja tadašnju “Đilasovu priredbu” čini veoma različitom, a samog Đilasa “nevinijim” i neutralnijim od sadašnjeg izložbenog akta kojom partija brani, ali i pozdravlja i podržava svoga vođu.

Taj “početak bune na tabloide”, naime, orgainzovan je u respektabilnom beogradskom stecištu Centru za kulturnu dekontaminaciju, i to kao tribina koja se bavila fenomenom tablodizacije. A kampanja protiv Đilasa, oličena i kroz više desetina izloženih žutoidnih naslovnih strana, punih bezobrazluka i besprizornosti sa sve njegovim slikama, bila je “grafička podrška” temi razgovora, nešto kao scenski rikvant. Dakle, to je bila diskusija.

A izložba “Necenzurisane laž” nekako sama od sebe pokazuje prezir prema diskusiji i drugačijem (kritičkom) mišljenju i sugeriše – idolopoklonstvo i besprizivnost. Što je samo jedan od izraza klime koja se kreira s vrha vlasti da je svaka kritika – mržnja i neprijateljstvo.

Na sve to ukazuje već katalog za postavku u kome lovimo akcente stavova o 2.523 od 6.732  medijskih primera-eksponata-napada na Vučića za samo dve godine. Od momenta kad je, kako piše “nova Vlada 27. aprila 2014. godine stajala na stepenicama doma Narodne skupštine pozirajući za svoj prvi grupni portret” do danas.

‘Negativna opsesija Vučićem’

Izloženi članci, naslovnice, ali i kopije stranica sajtova (tu je više puta i Al Džazira, da ne bude brige), kaže se, deo su “detaljno planirane kampanje diskreditacije novoizabrane vlasti”, koja je započela nakon “prvobitnog šoka”, iskazanog “narodnom voljom”, da se baš ona izabere. Izloženi primeri, “od najbrutalnijih optužbi, kleveta, pa i uvreda”, svedoče da je sloboda medija u Srbiji “značajno veća nego u mnogim državama Zapadne Evrope”.

Zato je i razumljivo ono što se sugeriše ovim tekstom da su “mediji i grupe partija, odnosno uticajnih pojedinaca okupljenih oko Demokratske stranke”, u pomoć pozvali one koji raspolažu fondovima, pošto su “ugašeni” oni na kojima su godinama razvijali svoje redakcije. A ugašeni su zbog “neispunjenih očekivanja petooktobarske revolucije”. Sad, dakle, isti ti što nisu ispunili očekivanja žele da se ogrebu o fondove “kao i devedesetih, kada su se suprotstavljali [Slobodanu] Miloševiću, njihovom “arhineprijatelju”, koji je otišao sa scene, pa se morao naći novi cilj za napade.

Slične utiske proizvode i reakcije političkih simpatizera na izložbu, pa i neumerene pohvale. O reprezentativnom i skupom galerijskom prostoru “Progresa” u Knez Mihailovoj i reprezentativnosti svite koalicionih partnera i SNS-funkcionera da i ne govorimo. Zato, pomenimo samo maksimalne uzlete u euforiji zadovoljstva što je neprijatelj raskrinkan i što je otkriveno da su ti zavrenički mediji, “strogo planski”“, eto vidi se na izložbi, kako se još kaže u kataalogu-pamfletu, “učinili Vučića savršenim profilom ’neprijatelja’”.

Tako je Dejan Vuk Stanković, analitičar koji sve više uzima lik Vučićevog “evet efendije”, na samom otvaranju ocenio: “Medijska scena Srbije upravo je takva da je pluralizam vidljiv golim okom… U osnovi tih napada nalazi se zloupotreba slobode. Izvor tih kritika jeste, pre svega, negativna opsesija Aleksandrom Vučićem, što dokazuju medijske strategije koje imaju za cilj umanjivanje kredibiliteta predsednika vlade. Teško je odgovoriti koliko je raznih optužbi, tih necenzurisanih laži, trenutno u opticaju na medijskoj sceni Srbije”.

Visoka gošća na otvaranju Maja Gojković, predsednca Skupštine, negde je, pak, uporedila ovu instalaciju sa performansima Marine Abramović, a onaj novinar Željko Cvijanović, urednik portala Novi standard, našao je reči čak i za “konstruktivnu kritiku” postavke. Veli da zamera organizatoru što nisu jače istakli ulogu stranog faktora u kreiranju izloženih medijskih laži.

Kao u doba fašizma

Druga strana – skoro da je normalno reći “druga Srbija” – takođe je bila euforično žestoka. Reditelj Lazar Stojanović, i ne samo on, poredio je događaj sa nemačkim tridesetim i rekao je da su se ovakve izložbe “organizovale u doba fašizma” i da podseća na “antikomunističke i antimasonske izložbe” tog doba; bilo je podsećanja na njihovog tvorca Gebelsa; “naslovima su dominirale sintagme”, “vređanje inteligencije”, “klasična podvala”, “vrhunski cinizam SNS-a” i ocene da je opet na delu “kolektivni spisak neprijatelja”.

Veljko Lalić, glavni urednik časopisa Nedeljnik, visprenim zapažanjem sublimira da je reč o “muzeju dugih noževa”. Iz više razloga od onog da je postala “junakinja poslednjih nedelja”, a od dobijanja otkaza nakon ostavke na mesto glodurice Politike i jako zaoštrila kurs ka Vučiću, vredi citirati i izjavu Ljiljane Smajlović:

“Od početka mi je bila krajnje nesimpatična ideja o muzeju apsolutizma. Kada se čula ta ideja, to sam odmah i napisala. Nije reč samo o tome da je to reciklaža nečeg što je Beba Popović osmislio za Mila Đukanovića. Ima u tom podrugivanju medijima i pojmu cenzure nečeg destruktivnog i krajnje neprimerenog nama. Naročito nedostojnim smatram upotrebu lista Politika u jeftine propagandne svrhe. No SNS je u nečemu u pravu: za ono što je izlazilo u Politici zaslugu ili krivicu snosim samo ja. Aleksandar Vučić sa tim nije imao nikakve veze.”

Da, da, i za konačni stav o ovoj izložbi važna je i ta činjenica zvana “muzej apsolutizma”. Iz geneze te ideje viri idolopoklonstvo i zapravo potvrđuje tezu koju ona teži da ospori. Jer, ta je izložba – morala da bude organizovana. Jer – on je to rekao. Bez obzira što je i o tome rekao na svoj način – te biće te neće, te biće tada, te biće drugi put…

Muzej ‘splasnuo’ u izložbu

Naime, bez sumnje, ideju za postavku, sredinom juna, dao je njen glavni protagonista. Reče tad Vučić da će osnovati muzej apsolutizma i sopstvene diktature, kako bi pokazao da su novine u zemlji zapravo opozicione i da je laž da sprovodi medijsku cenzuru.

Muzej je, međutim već tada počeo da “splašnjava” u – izložbu: samo nekoliko dana nakon toga, iz Vlade se moglo saznati za tu partijsku izložbu koja neće biti muzej te da je ta mandatarova izjava bila “njegov ironični osvrt na pisanje medija o njemu”. A ironija je bila posebno inspirisana pojedinim naslovnicama, poput one na kojoj je bio u liku Coraxove striptizete sa fantomkom na glavi, koju je on video kao – prostitutku. I koja dominira na izložbi.

Neki od “izloženih” su se malo i zaradovali, videći u svemu dobru reklamu za svoje medije, a neki od kritičara u svemu vide sprdnju koju će publika moći da prepozna (a planira se i premeštanje izložbe po Srbiji, kao nekad nacionalno mobilizatorska “šetnja” moštiju kneza Lazara).

Stvar je, ipak, ozbiljnija od sprdnje i reklame za “izložene”. Ne samo što otvara pitanje novih oblika cenzure, što ponovo podseća na nerešenu medijsku situaciju u Srbiji, u kojoj se ne zna ko pije, a ko plaća, niti ko gazduje medijima, što u jedan koš, bolje reći pakleni kazan za krčkanje medija, stavlja i besprizorne tabloide i analitičke naslove, pa čak i tekstove koji se bave nečim sasvim drugim, ali je priređivačima naslov zaličio na napad na lidera.

Zapravo, ne treba zaboraviti: ova je akcija samo jedna od onih koja vođine idolopoklonike poziva na bes, ali ga istovremeno i usmerava ka “starim neprijateljima” novih rukovodilaca pridošlih iz “starih režima”. Izloženi naslovi, naime, veoma podsećaju na čuvene Šešeljeve spiskove neprijatelja i stranih plaćenika iz devedesetih. Ali, a la  Marina Abramović. Kad bismo se zezali. A, uostalom, i VojislavŠešelj je nevin.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera