Ne pomaže protekcionizam, nego zajednički nastup

Rekordno visoka stopa zaposlenosti i pad stope nezaposlenosti doveli su do sužavanja tržišta rada u najvećoj evropskoj ekonomiji (AP)

„Neka političari, za promjenu, smanje poreze, ukinu nepotrebne namete i barijere u poslovanju i trgovini. I samo gledajte što će se dogoditi. Ljudi su na Balkanu dosta vrijedni i poduzetni, samo da ih nitko ne ometa. Političari samo trebaju pustiti ljude da rade i oni će prosperirati“.

U četiri će rečenice, odgovarajući na pitanje treba li balkanskim gospodarstvima protekcionizam kako bi lakše plasirali svoje proizvode i poboljšali životni standard građana, objasniti mogući recept za uspjeh Mario Nakić, osnivač projekta Liberal.hr. Po njemu, „protekcionizam je u stvarnosti štetna politika koja velikoj većini građana nanosi materijalnu štetu, a koristi samo odabranoj i povlaštenoj manjini“.

Posljednjih su dana, naime, aktualizirane priče o mogućim mjerama koje bi mogle pomoći proizvodnju u balkanskim državama, pa se kao jedna od njih spominjao i protekcionizam kao zaštita određenog gospodarstva od inozemne konkurencije putem carina i uvoznih kvota. Svjesni da su balkanska gospodarstva prilično nemoćna oduprijeti se znatno snažnijima na svjetskoj sceni, razmatraju se različiti modeli, no idealnog očito nema. Prema Nakiću, niti jedna nacija neće prosperirati, a pogotovo ako je mala poput hrvatske [ili bilo koje druge balkanske], „na način da se ‘ogradi’ i zatvori nema temelja u povijesti niti sadašnjosti“.

Rijetki na dobitku, a 99 posto gubi

„Nema potrebe za ‘zaštitom’ domaćih proizvoda od strane konkurencije jer svrha ekonomije nije pogodovanje određenim kompanijama i stvaranje njihovog monopolističkog položaja, već prosperitet kompletnog društva“, ukazuje Mario Nakić.

Kada neka država uvodi carine na uvoznu robu, ograničava trgovinu ili koristi druge instrumente protekcionizma, dodaje, ona ide na ruku određenim proizvođačima, ali svi ostali gube jer kupci dobivaju robu po višoj cijeni, a i proizvođači koji nabavljaju sirovine iz uvoza također trpe jer im se povećavaju ulazni troškovi pa postaju nekonkurentni.

„Ako država postavi carine, na primjer, na uvozno mlijeko, cijene mlijeka će poskupjeti (carina je samo još jedan porez koji plaćaju kupci, a to nisu ‘stranci’ nego građani ove zemlje). Domaći proizvođači gube konkurenciju pa i oni onda podižu svoje cijene. Povišenje cijena dovodi do pada kupovne moći i standarda. Dakle, nekolicina proizvođača bi bila na dobitku, a ostalih 99 posto građana bi bilo na gubitku jer bi im manje novca ostalo za kupovinu drugih proizvoda i de facto bi postali siromašniji“, objašnjava Nakić.

„Trgovina nije ‘odupiranje’ niti rat – trgovina je suradnja. Što više trgujemo, više ćemo prosperirati – i to se odnosi i na našu unutarnju trgovinu (među subjektima i građanima unutar države) i na međunarodnu, prekograničnu. Protekcionizam je u suštini politika nacionalizma (zaštita od ‘stranaca’), a nacionalizam ne donosi ništa dobro“, upozorava Nakić.

Slobodna trgovina i otvorene granice

I Admir Čavalić, ekonomski analitičar i asistent na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Tuzli, upozorava da je pojam „ekonomske zaštite“ ili protekcionizma u globaliziranom svijetu 21. stoljeća je veoma kontraverzan, naročito u okviru akademskih krugova. Međutim, primjećuje, to nije zaustavilo trend protekcionističkih mjera koje su postale obilježjem nekih nacionalnih politika, Sjedinjenih Američkih Država prije svih.

„Posmatrajući iskustva zemalja koje su se historijski ‘čuvale’ svoje industrije, vrlo malo se može naučiti, u smislu dobrih praksi. Fenomen ‘mlade industrije’, ali i drugi protekcionistički eksperimenti, su u konačnici proizveli snažne interesne grupacije, a ne snažnu ekonomiju. Shodno navedenom, budućnost Bosne i Hercegovine, ali i Zapadnog Balkana treba da i dalje bude u viziji slobodne trgovine i otvorenih granica“, smatra Čavalić.

Kao razloge navodi „skromno domaće tržište, geografsku blizinu bogatom EU tržištu od 500 miliona potrošača, tradicionalnu orijentiranost ka materijalima, poluproizvodima, unaprjeđenje konkurentnosti domaćih proizvoda itd.“

Cijene određuje ponuda i potražnja

Kad bi se mogao predstaviti idealan model kojim bi se mogli zaštititi proizvode i poboljšati životni standard građana, sociolog Vladimir Vuletić smatra da bi to bila proizvodnja dovoljno kvalitetne i atraktivne robe po cijenama koje su niže od strane konkurencije.

„U slučaju balkanskih država, međutim, to najčešće nije slučaj i stalno se očekuje da država zaštiti domaće proizvođače. Međutim, treba imati u vidu da podizanje carina podrazumeva recipročne mere što onda otežava poslovanje izvozno orijentisanim preduzećima. Pored toga postoji stalan politički pritisak na svetskom nivou ka liberalizaciji trgovine. Od balkanskih zemalja jedino Srbija i BiH još uvek nisu članice Svetske trgovačke organizacije, ali se trude da to postanu pa će i to članstvo onemogućiti jačanje protekcionizma“, ukazuje Vuletić.

Jedini način da se uistinu poboljša životni standard građana, dodaje Nakić, zapravo je oslobađanje trgovine od svih mogućih barijera i dopuštanje konkurencije. „Veća konkurencija znači bolji izbor za kupce, a to onda zakonom ponude i potražnje dovodi do bolje kvalitete usluga i proizvoda (proizvođači se moraju poboljšavati da bi bili konkurentni) i do povoljnijih cijena, a povoljnije cijene povećavaju kupovnu moć stanovništva“, smatra Nakić.

Ako država određuje cijenu nekog proizvoda ili na bilo koji način utječe na cijenu nekog proizvoda, dodaje, onda to nije „realna cijena“. Takvom, realnom cijenom, ukazuje Nakić, smatrala bi se „samo ona koju odredi zakon ponude i potražnje, odnosno ona koju je kupac spreman platiti za određeni proizvod ili uslugu“.

Balkanske ekonomije minijaturne u svjetskim okvirima

Kad je u pitanju položaj balkanskih gospodarstava u svjetskim okvirima, Vuletić napominje kako su one i pojedinačno, ali i sve zajedno „minijaturne u svetskim razmerama da bi na bilo koji način mogle da budu samodovoljno organizovane ili da nameću pravila igre“.

Ugledati se na Singapur

Kao dobar primjer „pametne ekonomske politike“, kako je naziva, Mario Nakić navodi Singapur, koji gotovo da nema vlastitu poljoprivredu niti bilo kakve prirodne resurse, a obogatio se isključivo kroz slobodnu trgovinu, bez carina i protekcionizma. Navodi kako Singapur danas uvozi svježe voće iz Južne Afrike, Indije i drugih zemalja – vrlo jeftino – zato što te zemlje subvencioniraju svoju proizvodnju.

„One tako ‘poklanjaju’ sponzorirano voće Singapurcima koji ga dobivaju jako jeftino jer nemaju carine. Singapurci ga onda prerađuju u svojim tvornicama i prerađene proizvode prodaju nazad u zemlje iz kojih su kupili to voće, i to po konkurentnijim cijenama od njihovih jer Singapurci nisu ‘oderali’ svoju industriju porezima da bi mogli subvencionirati proizvodnju kao što to rade drugi. Dakle, Singapur je tako profitirao od tuđeg protekcionizma“.

„Iz tog razloga balkanske ekonomije moraju da se prilagođavaju postojećim pravilima igre i da traže način da se uključe u svetsku podelu rada tako da ne budu samo izvoznici sirovina već, kada je god to moguće, profitabilnih proizvoda visoke dodate vrednosti. U tom smislu povezivanje sa svetskim liderima u oblastima visoke tehnologije daju najviše izgleda za brz ekonomski rast“, objašnjava Vuletić.

I Čavalić razmišlja na sličnom tragu, ukazujući da „zemlje Balkana najbolju protekciju mogu ostvariti ulaskom u okvire jedinstvenog tržišta Europske unije“. Shodno navedenom, CEFTA, otvaranje EU tržišta i EU integracije, kaže, „predstavljaju najbolju garanciju zaštite domaće ekonomije“. „Sve ostalo, shodno faktičkoj ograničenosti naših ekonomskih politika, je politički populizam“, primjećuje.

Nova tržišta umjesto populizma

Na političarima je, ipak, da se ne koriste populizmom, ali trebaju otvarati nova tržišta za domaće proizvode, preporuča Čavalić. U tom smislu, dodaje, „poduzetnici trebaju da prate globalni, a ne lokalni nivo kvaliteta, a ekonomisti da propovijedaju visoke tržišne standarde, bez padanja u zamku kratkoročnih protekcija“. Za ilustraciju komentira vanjskotrgovinske trendove za Bosnu i Hercegovinu te navodi kako je „jasno da postoji relativni rast izvoza u odnosu na uvoz i to u proteklih nekoliko godina“. „Istina, deficit postoji, ali su trendovi bitni“, konstatira.

Budući da na prostoru bivše Jugoslavije više nema svjetski poznatih brandova, kakvih je nekada bilo i čime se ovdašnje gospodarstvo moglo ponositi, sada im jedino preostaje – udruživanje. I zato bi, smatra Vuletić, „sami proizvođači morali osmisliti strategiju zajedničkog nastupa, a zatim od država regiona zatražiti pomoć za realizaciju svojih planova“.

„Preduzetnici su pokretači i nosioci privrednih ideja, ekonomisti bi trebalo da daju procenu da li su i u kojoj meri ti projekti realni i dugoročno održivi, a država i političari bi u slučaju pozitivne procene trebalo da daju podršku takvim projektima“, zaključuje Vuletić.

Izvor: Al Jazeera