Oglasi

Ne možete putovati više gdje želite? Mi nismo ni dosad mogli

Milijarde ljudi poznaju restrikcije, represiju i uskraćivanje cijeli svoj život.
Policija vodi u pritvor muškarca koji je stavljao crvene plakate na spomen ploče posvećene talijanskim partizanima na Dan oslobođenja usred izolacije u Milanu, u Italiji 25. aprila 2020.Reuters

Moj boravak kao gostujućeg umjetnika u gradu Copenhagenu bližio se kraju kada je izbila pandemija covida-19. U februaru sam trebao putovati za Sudan, ali danska vlada je obustavila putovanja van države.

Tako sam morao ostati malo duže u Danskoj što mi je dalo šansu da iz prve ruke posmatram kako se „zemlje prvog svijeta“ nose sa pandemijom.

Baš kao i svi oko mene, i sam sam bio dosta zabrinut zbog svega što se dešava. Ali su me i zabavljali bezbrojni članci američkih i evropskih stručnjaka koji objašnjavaju kako će različite restrikcije na javni život koje su vlade nametnule postati „nova normala“ širom svijeta.

Žao mi je što vam to moram saopćiti, ali vaša „nova normala“ jeste „stara normala“ za milijarde ljudi tamnije puti širom svijeta. Za mnoge od nas su restrikcije, represija i uskraćivanje konstantan dio našeg života.

Ne možete putovati više gdje želite? Pa, većina nas nikada nije mogla putovati gdje želimo, mnogi naprosto zato što to sebi ne mogu priuštiti, a ona nekolicina koja može, zbog restrikcija na putovanja. Tako je, očitovane i neočitovane zabrane putovanja nisu ništa novo za nas.

Kako bismo bili u stanju proći kroz te restrikcije, moramo ispuniti hrpu papira na kojima nas pitaju razne stvari – od broja ukućana koje izdržavamo, do nedavnih putovanja u „vruće zone“, kontakta sa „sumnjivim ljudima“ i sve do ranijeg učešća u „terorističkim aktivnostima“. Da ne spominjem kako moramo dokazati da nismo „bolesni“ sa raznim potvrdama, kao što je kartica koja potvrđuje da ne bolujemo od žute groznice, koju, ako nemamo, moramo u karantin na aerodromu.

Mnogo buke

Kroz proces apliciranja za vizu, nas drže na (socijalnoj) distanci. Papire predajemo online, plaćamo takse na posebnoj kasi u banci i čekamo ispred ambasade po žezi jer možemo predstavljati opasnost za osoblje ambasade.

I naravno, kada dobijemo vizu, to nije garancija da će nam biti dozvoljen ulazak. Po dolasku, mogu nas ispratiti u malu sobu da se pridružimo drugim ljudima tamnije puti za daljnja ispitivanja. A ako im se ne svidimo, natjeraju nas da odemo. Mnogima se tokom ove pandemije desilo da su im skraćena putovanja kako bi se ukrcali na avion za domovinu. To se već dugo dešava mnogim ljudima tamnije puti. Vi to zovete „evakuacija“, mi smo to zvali „deportacija“.

Neki ljudi tamnije puti su pokušali do svojih željenih destinacija stići brodom, i u mnogim slučajevima nije im bilo dozvoljeno da pristanu. Na vrlo sličan način, mnogim kruzerima punim Zapadnjaka nije dozvoljeno da se usidre bilo gdje zbog bojazni od covida-19. U trenutnim okolnostima, i oni su „nepoželjni“. Koja ironija.

Na Zapadu je naravno prisutna velika zabrinutost zbog toga što su djeca uskraćena za obrazovanje zbog zatvorenih škola i univerziteta. Pa, mnoga djeca tamnije puti ne mogu ići u školu sve i ako je neka otvorena u njihovoj blizini ili moraju napustiti školu prije mature zbog siromaštva. A u zemlji iz koje sam, univerzitete zatvaraju svaki put kada vladajući režim odluči da se neka sumnjiva aktivnost dešava u kampusima.

Mnogo je buke bilo i zbog zatvaranja industrije uslužnih djelatnosti. Odjednom su Zapadnjaci prisiljeni da žive bez restorana, frizeraja, termi, teretana, kina itd, što je zaista težak život, onaj koji mnogi ljudi tamnije puti dobro poznaju jer je oduvijek njihova realnost.

Dominacija kao realnost

Još jedna zabavna stvar je širenje nagađanja o promjeni svjetskog poretka i o Kini koja dominira Zapadom. I mi poznajemo ovaj strah. Strana dominacija je naša realnost, bilo da se radi o Kini, SAD-u, Velikoj Britaniji, Francuskoj ili bilo kojoj drugoj kolonijalnoj ili neokolonijalnoj sili.

Zaista je demoralizirajuće i obeshrabrujuće znati da tvoj narod ne drži sudbinu u svojim rukama i da neko drugi ko sjedi u nekom dalekom glavnom gradu donosi odluke koje će odrediti - često uništiti - tvoj život.

Sada su mnogi zabrinuti zbog rastućeg nadzora, policijske represije, vanrednih stanja i „povećanih ovlasti“ vlada kao rezultat pandemije. Pa, mnogi ljudi tamnije puti upoznati su sa masovnim nadzorom i neograničenom moći, budući da žive pod diktaturama duži period. Mnogi cijeli život žive u vanrednom stanju.

Izgleda da će pandemija dati mnogima u „zemljama prvog svijeta“ priliku da okuse diktaturu i možda će ih mobilizirati da se pobune. Već mogu zamisliti pojedince, grupe i organizacije kako se ujedinjavaju da podrže jedni druge u nadi za bolju budućnost, kako pjevaju zajedno, mole se zajedno, prisjećaju se imena mučenika koji su rizikovali svoje živote da nas upozore, a koji su stradali od ruke opasnog neprijatelja.

Prisutan je osjećaj nesigurnosti u budućnost koji ne samo da plaši ljude već im budi i nadu, poziva ih da drugačije zamisle svijet, da porazmisle o političkim sistemima, ekonomiji, da razmijene ideje s drugima, da vode debate na društvenim mrežama i čitaju bezbrojne analize o tome šta bi se moglo i trebalo desiti.

Poziv na buđenje

Sve sam ovo već vidio, kao i mnogi drugi ljudi tamnije puti koji su svjedočili i bili dijelom pokreta otpora u svojim državama. Ovo je bila moja realnost tokom protekle godine kada je bjesnila sudanska revolucija. Tako je bilo i prije gotovo deset godina tokom Arapskog proljeća.

Danas imam isti strah koji sam imao prošle godine, i prije skoro deceniju – da se, kada se prašina slegne, ako Bog da uskoro –stvari uopšte neće promijeniti, da ćemo se vratiti na „staru normalu“.

Dok je za nas ljude tamnije puti jasno da se ne želimo vratiti, plašim se da će mnogi Zapadnjaci, iako uživaju u sanjarenju o drugačijem svijetu danas, požuriti da se vrate „uobičajenom poslovanju“ onda kada restrikcije budu podignute. Zaboravit će sve one diskusije i uviđanja da je njihova „stara normala“, iako ugodna za privilegovane, u konačnici neodrživa.

Nadam se da će zapadni svijet i mi ostali tretirati ovo iskustvo kao poziv na buđenje i održati obećanja o promjeni. Trebali bismo se sjetiti da smo u ovome zajedno. Globalni politički i ekonomski sistem se treba promijeniti; trebamo početi ulagati u društvenu pravdu, jednakost i solidarnost.

Ovo bi trebala biti „nova normala“ koju želimo uspostaviti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.