Ne može se ‘kukanjem’ finansirati bh. sport

Problemi s finansiranjem vrhunskog sporta u Bosni i Hercegovini, putovanjima reprezentativaca i klubova iz ove države na velika takmičenja, kao i samo postojanje sportskih kolektiva često su tema govora u medijima i društvu. Posljednje godine je državno Ministarstvo civilnih poslova, u čijoj je nadležnosti ova oblast, za sport je izdvojilo nešto više od 280.000 eura, što je u drugim sredinama nedovoljno za postojanje jednog osrednjeg kluba.

Senad Turković, paraolimpijski reprezentativac Bosne i Hercegovine, profesor na Fakultetu za sport i tjelesni odgoj u Sarajevu te aktivni član Sportskog saveza Kantona Sarajevo, u razgovoru za Al Jazeeru ističe kako je neophodno osigurati sistemski pristup kroz jasnu strategiju i finansiranje sadržaja, na osnovu klasifikacije sportista i kategorizacije sportova, ali i standardima i normativima u sportu.

• Predstavljali ste Bosnu i Hercegovinu na Paraolimpijskim igrama. I olimpijski i paraolimpijski sportovi u Bosni i Hercegovini iz imaju velikih problema s finansiranjem. Da li ste u karijeri iskusili taj problem?

Turković: Moja sportska karijera je čudnovati uzročno-posljedični slijed događaja, koji su se nametali bez imalo ličnog involviranja i pretjerane želje za vrhunskim sportom i participiranja u istom. Godine 2013. je Paraolimpijski komitet Bosne i Hercegovine pokrenuo inicijativu za organizaciju Prvog otvorenog prvenstva države u alpskim disciplinama. Veliki sportski radnik i srčani sportista Mustafa Demir me je kontaktirao da, zajedno s našim paraolimpijcem Nijazom Memićem, učestvujem u organizaciji, realizaciji i takmičarskim nastupom na ovom takmičenju. Skijanjem sam se bavio više od 40 godina i pristao sam, isključivo sa željom da animiramo ovaj zdravi sport među populacijom lica s invaliditetom. Još od završetka rata, 1995. godine, Demir me je pozivao da pokrenemo ovu sportsku granu među ovom populacijom. Poznavajući stanje u državi, relativno siromaštvo te nedefinirani sistem sufinansiranja, bio sam siguran da je to skoro nemoguća misija.

Godine 2013. upoznajem srednjoškolku Ilmu Kazazić, koja je pokazala visok potencijal i izuzetnu upornost u savladavanju svojih tjelesnih onemogućenja. Ona me je posebno inspirirala i prvi put sam poželio učinitinešto što će omogućiti ovoj djevojci osnovnu platformu i preduvjet za postizanje vrhunskih rezultata u alpskom skijanju. Na Prvom državnom prvenstvu sam dominirao i, nakon toga, zajedno s Ilmom i dvojicom takmičara, otišao na evropsku trku u slalomu, na kojoj smo obezbijedili učešće na Paraolimpijskim igrama u Sočiju.

Bez pomoći u Sočiju

• Na kakve sve barijere bh. sportaš nailazi kada se govori o finansiranju, odnosno dobijanju novca za odlazak na takmičenje gdje će predstavljati svoju državu?

Turković: Pripreme za odlazak u Soči su izgledale poput histeričnog trilera:

– Nismo imali sportsku opremu i bez pomoći naše lokalne zajednice ne bismo je ni obezbijedili;

– Takmičarske skije smo dobili dan prije polaska za Soči;

– Nismo imali niti jedan trening na snijegu u sezoni 2013/14. i pripremali smo se isključivo u fitness centrima;

– Kao član paraolimpijskog tima koji je imao samo četiri lica, obavljao sam četiri dužnosti – medicinsko lice za antidoping kontrolu, šef stručnog štaba reprezentacije, trener takmičara u dvije discipline, pratilac (pomagač) takmičarki – licu s invaliditetom.

– Takmičio sam u dvije discipline (slalom i veleslalom) u stojećoj kategoriji, iako su klasifikatori željeli da nastupim u sankama, odnosno sjedećoj kategoriji, opet s obzirom na duplu amputaciju;

– Imao sam samo obezbijeđene skije za veleslalom, a slalomske skije su bile komercijalnog tipa.

Dakle, moj radni dan za vrijeme trajanja Igara je bio od osam do 12 sati, jer su pristizale obaveze svih funkcija koje sam obavljao. Paraolimpijci u našim kategorijama su imali tim servisera, masera, ljekara, trenera, pratilaca… Svaki takmičar je imao 10 do 30 pari skija za sve vrste snijega. Tokom boravka u Sočiju nismo uspjeli nijednom servisirati ove jedine skije koje smo imali.

Ipak, ljubav prema sportu, entuzijazam i vrijednosti sporta su nam pomogli da savladamo osjećaj niže vrijednosti u odnosu na ostale reprezentacije. Ovo je sport koji je signifikantno predodređen tehnološkim karakteristikama sportske opreme, tako da vrlo teško možemo i pomisliti na osvajanje medalja bez značajnijih ulaganja. U ovim uvjetima osvojiti medalju bi bio klasičan incident, a naša Ilma je zamalo osvojila medalju – bila je peta na IPCAS trci na Staroj Planini.

Mogućnost zloupotreba

• Svake godine bh. institucije objavljuju konkurse za dodjelu sredstava na koje se čak i Olimpijski komitet Bosne i Hercegovine i strukovni savezi moraju prijaviti s potpunom dokumentacijom. Da li je ovo ispravan način funkcioniranja dodjele sredstava, da li bi Olimpijski komitet i određeni savezi koji rade na omasovljenju sporta (fudbal, košarka, odbojka, rukomet…) trebali biti stalna stavka u budžetima države i oba bh. entiteta?

Turković: Danas sve sportske organizacije, savezi i klubovi funkcioniraju kao nevladina udruženja / organizacije i ne postoje egzaktni i precizni podaci o načinu i visini finansiranja programskih sadržaja sporta. Sport igra važnu, aktivnu i konstruktivnu ulogu u jačanju, fizičkog, intelektualnog, estetskog, kulturološkog, zdravstvenog, psiho-socijalnog i etičkog stanja stanovništva. To je jedna od ključnih tačaka u dostizanju humanih vrijednosti i u aktivnostima koje se provode u pravcu prevencije i sprečavanja mnogobrojnih društveno devijantnih pojava. Finansiranje u sport ustvari je investiranje s benefitima, koji obezbjeđuju umanjenje mnogih negativnih posljedica u društvu. Ovakav način (dosadašnji) sufinansiranja sportskih sadržaja nije transparentan, sistemski definiran i otvara mogućnost zloupotrebama i nedobronamjernim aktivnostima odgovornih lica, koja sufinansiraju programske sadržaje sporta. Finansije za odlazak u Soči nama su nam obezbijedili Paraolimpijski komitet Bosne i Hercegovine i Međunarodni paraolimpijski komitet, uz podršku kantonalnih i federalnih resornih ministarstava, bez ijednog eura podrške državnih institucija, odnosno države Bosne i Hercegovine.

Smatram da je neophodno obezbjediti sistemski pristup, kroz jasnu strategiju i finansiranje sadržaja na osnovu klasifikacije sportista i kategorizacije sportova, ali i standardima i normativima u sportu. Ovo je nekada, u vrijeme prošle države, postojalo, a objektiviziralo i sistemski uredilo prostor vrhunskog sporta, razvojnog (omladinskog) sporta i APA-e (rehabilitacijskog sporta). Morala bi se definirati osnovna platforma u smislu kvantiteta budžetskog kolačića kojim bi se finansirali različiti pojavni aspekti sporta.

Nemoguće je planirati linearno finansiranje svih sportova s određenom kvotom, jer neki sportovi time dobijaju značajno, a neki tek u tragu obezbjeđuju licencu u tom sportu.

‘Divlje’ otvaranje fakulteta

• Po Vašem, kako sportskom, tako i iskustvu sa Fakulteta za sport i tjelesni odgoj, urediti finansiranje sporta u Bosni i Hercegovini?

Turković: Mislim da sam kroz prethodno pitanje djelimično dao odgovor i na ovo pitanje. Ono što želim akcentirati u odgovoru na ovo pitanje jee fokus na visokoškolsku ustanovu i na, uvjetno rečeno, “divljanje” u otvaranju fakulteta po našoj državi. Fakultet sporta i tjelesnog odgoja je izgubio na svojim vrijednostima i autoritetu kada je u pitanju fenomenologija i strategija sporta, kako iz objektivnih, tako i subjektivnih razloga. Smatram da u našem društvu mnoge oblasti bivaju vođene na način da odgovorna lica pokušavaju naći razloge i sakriti se u tunele neuređenih zakonskih normativa, izbjegavajući svoje obaveze i ne “talasati” stvari zbog kojih mogu izgubiti svoje lične interese. Mi smo društvo koje se “taloži” u stihiji, u stand by poziciji iščekujemo “nešto” od “nekoga”. Ne postoje snage koje su kadre pokrenuti motor značajnih promjena, a što se, nažalost, implicira i u oblasti sporta. Jako je malo medijskih kuća koje obezbjeđuju dijaloške teme o načinu i mogućnostima rješavanja problema finansiranja sporta i definiranja sportskih organizacija, a naročito krovnih strukovnih saveza. Uglavnom se takve dijaloške emisije svode na “kuknjavu” sportista i nebrigu odgovornih.

Našem društvu je neophodna temeljita promjena u svim društvenim oblastima. Jako je patetično govoriti o finansiranju sporta u državi u kojoj djeca umiru od izlječivih bolesti, a ovo govorim bez imalo lažne skromnosti. Sport može biti platforma ponovne socijalizacije ljudi na način da od “intimnih stranaca” i Facebook partnera društvo ponovo povratimo u stvarnost, empatiju i zajedništvo. Iz ovih razloga vidim vrijednost finansiranja sporta i sportista.

Stihijski pristup

• Da li se slažete da treba napraviti sistematizaciju nivoa finansiranja, pa da, naprimjer, država finansira Olimpijski komitet, saveze, entiteti sportske klubove koji rezultatima i masovnošću to zaslužuju, a niži organi sportske manifestacije na “njihovim teritorijama”?

Turković: Apsolutno sam saglasan s Vašim pitanjem i konstatacijom, samo što bih jedopunio na način da država mora finansirati vrhunski reprezentativni sport, entiteti sportska udruženja i sportske klubove, kao i razvojni sport (odgojno-obrazovni sport), a kantoni i lokalne zajednice sportske klubove i sportska društva i obezbjeđenje infrastrukture i sportskih objekata kroz sufinansiranje viših nivoa vlasti i u saradnji s drugim resorima.

• Vijeće ministara Bosne i Hercegovine je u protekle četiri godine odvajalo sve manje sredstava za sport. Kako to komentirate?

Turković: Ta činjenica me jako žalosti i upravo govori u prilog mojim ranijim konstatacijama da je “u državi Danskoj…”, odnosno da predstavnici i odgovorna lica za oblast sporta imaju stihijski pristup, nesistemsko djelovanje bez ikakve odgovornosti. Bilo bi zanimljivo napraviti multidisciplinarno istraživanje o utjecaju načina finansiranja sporta kroz minuli period na destruktivne pojave u društvu. Da li naslućujete kakvi bi rezultati bili retrospektivom kroz posljednju deceniju?

Smatram da ne postoji način da se odgovorni kritiziraju dok se zakonskim regulativama ne uredi način i postupci finansiranja sporta. Zašto ne prepisati postojeće modele od naših susjeda? Treba obezbjediti sistem praćenja, vrednovanja i valorizacije sportskih rezultata, uz jasnu klasterizaciju kategorija sportova, kao i standardizaciju rezultatske uspješnosti sportista u kvalitativnom smislu..

Izvor: Al Jazeera