Nazire li se kraj sektaških sukoba na Bliskom istoku

Iračanke prolaze pored postera šiitskog iranskog vrhovnog vođe ajatolaha Alija Khameneija u Bagdadu (Reuters)

Sektaštvo i sektaški sukobi na Bliskom istoku obično su predstavljeni kao da imaju stoljećima duge vjerske i teološke korijene. Obično se kaže da je sektaštvo tako duboko u regiji da ne može biti poraženo i da se ne trebamo ni truditi to pokušati. Ovo je rašireni pogled u medijima, političkim krugovima, pa čak i u nekim uglovima akademske zajednice. Ljudi tako visoko u ešalonima moći, kao što je bivši američki predsjednik Barack Obama, prihvatili su ovaj način razmišljanja. U obraćanju iz 2016. godine o stanju nacije, Obama je rekao: “Bliski istok prolazi kroz transformaciju koja će trajati generaciju, ukorijenjena u sukobima koji su stari nekoliko milenija.”

U stvarnosti, sektaški sukob između sunita i šiita na Bliskom istoku je moderni, revizionistički fenomen – uglavnom reakcija na specifične moderne događaje i probleme. Korijeni mu se mogu pratiti do neuspjeha gradnje države na Bliskom istoku i Iranske revolucije iz 1979. godine prije nego do višestoljetnih vjerskih i političkih podjela. Također je ubrzan nizom kasnijih događaja, glavni među njima su invazija na Irak iz 2003. godine, sirijska revolucija iz 2011. godine, rat u Jemenu i druga tekuća pitanja.

Korijeni današnjeg sektaštva

Iranska revolucija iz 1979. godine dovela je na vlast prvi vjerski režim u modernoj historiji Bliskog istoka. Do tada su sekularni režimi vladali širom regije te iako je religija bila prisutna u javnom životu, nije bila ključni faktor u bliskoistočnoj politici. Zaista, Arapsko-izraelski rat iz 1967. godine možda jeste doveo do uspona političkog islama na ruševinama panarabizma, ali pokreti koji su ga prigrlili nikada nisu bili ni blizu tog da dođu na vlast nigdje na Bliskom istoku prije Iranske revolucije. Islamska revolucija nije samo dovela vjerske ličnosti na vodeće pozicije u ključnoj bliskoistočnoj sili, već je i uzburkala sektaške tenzije. Pokušaji da se izveze revolucija u susjedne arapske države doveli su do sukoba, kulminirajući u osmogodišnjem ratu između Irana i Iraka 1980-ih.

Suzbijen i ponižen zbog neuspjeha da pridobije šiitske zajednice u zaljevskim državama, Iran se okrenuo sebi, privremeno. Američka invazija na Irak iz 2003. godine, koja je skinula sa vlasti režim Saddama Husseina, ključni bastion protiv iranskog ekspanzionizma, otvorila je novi prozor prilika za Teheran da uspostavi šiitski polumjesec, koji bi se protezao od zapadnog Afganistana do obala Mediterana.

Šiitski preporod i val u sektaškoj politici u Iraku i kasnije u Siriji, unutar konteksta Arapskog proljeća, doveo je do uspona grupe Islamska država u Iraku i Levantu (ISIL) i drugih radikalnih sunitskih grupa. ISIL se predstavio kao šampion sunitskog islama protiv uspona šiitske moći i iranske ekspanzionističke politike.

Da bi se suprotstavio ISIL-u i sunitskim pobunama u Siriji i Iraku, Iran je uspostavio šiitske milicije, dok su zaljevske države podržale sunitske grupe, što je rezultiralo ratom preko posrednika između ove dvije strane, a to je dovelo do nereda širom regije.

Neuspjeh države

Naoružani nedržavni sektaški akteri su se pojavili kao reakcija na set domaćih i vanjskih uslova koji su svi povezani sa neuspjehom gradnje države na Bliskom istoku i posebno na nesposobnost države da ispunjava svoje ključne funkcije, kao što su odbijanje eksternih prijetnji, pružanje adekvatnih javnih usluga i zaštita građanskih prava svojih državljana.

Raspadanje iračke države i neuspjeh da se zamijeni državom zasnovanom na vladavini prava koja je neutralna u svom odnosu sa svim državljanima bilo je ključno u usponu sektaštva u ovoj državi. Zapravo, politički sistem u Iraku nakon američke invazije izgrađen je da odražava i ojača sektaška cijepanja.

Ključne pozicije u državi su podijeljene po sektaškim i etničkim linijama, odražavajući promijenjeni balans moći između pobjednika i gubitnika. Sektaške politike stranke Dawah, posebno pod bivšim premijerom Nurijem al-Malikijem, ubile su gotovo svaku mogućnost da se uspostavi država za sve iračke državljane.

U Siriji, upotreba sile od režima Bashara al-Assada da se suzbije protestni pokret iz 2011., kao i podrška Irana i Iraka za ove drastične mjere dovela je do pojavljivanja regionalnih sektaških osovina. Tokom ovih turbulentnih vremena, Sirija je od slabe države u kojoj je vlada bila u stanju obezbijediti javne usluge loše kvalitete svojim državljanima, koristiti monopol nasilja unutar svojih teritorija, a i dalje funkcionisati kao suveren entitet u regionalnoj i svjetskoj politici, postala propala država.

Kao takva, sirijska država nije više mogla obezbijediti nikakve javne usluge ili sigurnost, i izgubila je kontrolu nad velikim dijelovima svoje teritorije. To je omogućilo sektaškim milicijama da se pojave i da cvjetaju i prisililo je civilnu populaciju da traže zaštitu od njih.

Zarobljene u začaranom krugu nasilja i sukobljene jedne protiv drugih, sektaške grupe u Siriji trebale su podršku eksternih aktera da prežive. To je zamaglilo linije između lokalnih i regionalnih sukoba.

Odsustvo snažnih centraliziranih država također je omogućilo unutarzajedničkim vezama da budu uspostavljene preko nacionalnih granica, potkopavajući nacionalne identitete i učvršćavajući sektaške, što efikasno okreće historijski trend gradnje država na Bliskom istoku (i drugdje) od vjerskih država ili carstava do nacionalnih država.

Rješenja

Ako hoćemo prevazići sektaštvo, moramo prestati karakterizirati sektaške sukobe na Bliskom istoku vjerskim ili ideološkim terminima referirajući se na rane dane islama. Moramo umjesto tog razumijevati ih u modernom kontekstu kao politički, ekonomski i geostrateški sukob koji može biti razriješen.

Religiju i sektu koriste razne sile za masovnu mobilizaciju koje u konačnici dolaze do moći i bogatstva. Jedini način da im se suprotstavi je ponovnom gradnjom snažnih nacionalnih država koje prihvataju ljudska prava i vladavinu zakona, ali i zadržavaju monopol nad upotrebom sile. To ne znači povratak državnoj represiji, koja je proizvela trenutni sektaški nered u kojem smo, već odlazak milicija i oružanih grupa sa političke i sigurnosne scene.

Da bi se mogle izgraditi snažne nacionalne države, na Bliskom istoku mora biti uspostavljen Westfalski mir, gdje nijednoj državi nije dozvoljeno da se miješa u unutrašnje poslove drugih. Demokratske prakse moraju biti uspostavljene i nacionalne vlade moraju biti izabrane i moraju predstavljati svoj narod.

Demokratije su sposobnije za rješavanje sukoba i gradnju kolektivnih režima, što dozvoljava da više sredstava bude dodijeljeno za ekonomski razvoj i garantuju odanost građana.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera