Navijačko nasilje kao politički projekat

Finalna utakmica kupa Radivoja Koraća bila je prekinuta i odigrana iz dva dijela i to u dva različita dana (Tanjug)

Piše: Marko Matić

U Srbiji gotovo da nema važnijeg sportskog događaja koji ne padne u senku huliganskih ispada. Sprega države, tajnih službi i podivljalih navijačkih grupa kao da je stvorila začarani krug na koji gotovo svi gledaju s neskrivenim gnušanjem, ali pred kojim svi nemo stoje, prihvatajući te izopačene veze kao nešto na šta se bez mnogo talasanja treba naviknuti.

Poslednji ispad srbijanskih huliganskih grupa skrivenih iza navijačkih boja sportskih klubova, dogodilo se tokom košarkaškog derbija između Partizana i Crvene zvezde u Kragujevcu. U društvu u kojem su nasilje i divljanje kvazinavijačkih grupa postale gotovo uobičajene pojave, organi reda i bezbednosne službe ponovo su bili iznenađeni tako da je finalna utakmica kupa Radivoja Koraća bila prekinuta i odigrana iz dva dela i to u dva različita dana.

U iščekivanju izricanja kazne

Kragujevačka epizoda je, nažalost, tek jedan u nizu crnih bisera koji su poslednjih godina postali obeležje Srbije. Ne tako davno, u oktobru prošle godine, bili smo svedoci rasističkih vređanja i tuče na fudbalskom terenu tokom utakmice mladih reprezentacija Srbije i Engleske u Kruševcu. Da nezgoda tokom tog incidenta bude veća, postarali su se mladi reprezentativci Srbije koji su izazvali tuču sa protivničkim igračima na terenu zbog čega fudbalska Srbija još uvek živi u iščekivanju izricanja kazne koja bi mogla ići čak i do suspenzije iz svih međunarodnih takmičenja na nekoliko godina.

Uprkos brojnim incidentima, u kojima je bilo čak i smrtnih ishoda, u Srbiji nikada nije pokrenuta ozbiljnija sistematska borba protiv nasilja na sportskim terenima i huliganskih ispada na ulicama srbijanskih gradova.

Pokazivanju bokserskih veština mladih srbijanskih fudbalera prethodili su brojni incidenti od kojih su posebnu pozornost međunarodne javnosti i fudbalskih udruženja izazvali brutalno ubistvo francuskog navijača Brisa Tatona u centru Beograda, ali i onaj u Đenovi neposredno pred početak susreta fudbalskih reprezentacija Italije i Srbije. Zbog divljanja navijača iz Beograda, taj meč na kraju nije ni odigran, a umesto fudbalskog dvoboja dveju reprezentacija, bitka se prenela na ulice Đenove gde su italijanski karabinjeri s mukom savladali nekoliko stotina drogiranih i pobesnelih huligana iz Srbije.

Uprkos brojnim incidentima, u kojima je bilo čak i smrtnih ishoda, u Srbiji nikada nije pokrenuta ozbiljnija sistematska borba protiv nasilja na sportskim terenima i huliganskih ispada na ulicama srbijanskih gradova. Iako je bilo događaja, poput onog u Đenovi ili ubistva francuskog navijača, koji su do te mere zgrozili i mobilisali domaću javnost da su čak i političari bili primorani na javna obećanja da će stati na put huliganizmu u zemlji, sve je po pravilu ostajalo samo na rečima.

Složni – bez rješenja

Gotovo da ne postoji problem u Srbiji oko kojeg se javnost, građani i, bar deklarativno, poltičari više slažu, a na čijem rešavanju je manje urađeno. Ključne razloga za postojanje ove, naizgled, paradoksalne situacije treba tražiti u čvrstim vezama između navijačkih grupa i državnih bezbednosnih struktura koji datiraju još iz vremena bivše Jugoslavije.

Navijačke grupe na ovim prostorima tradicionalno su bile stecište raznoraznih bezbednosno zanimljivih lica zbog čega su tajne službe u njima prepoznale neiscrpan rezervoar za regrutaciju ljudi za najprljavije poslove s one strane zakona. Gotovo da nema potrebe podsećati da su krvavi ratovi na prostorima bivše Jugoslavije započeli upravo obračunima na i oko fudbalskih terena, da su se pripadnici raznih paravojnih formacija koje su divljale na ratištima u Hrvatskoj i Bosni po pravilu regrutovali iz srbijanskih navijačkih grupa.

Umesto da se izgrednicima i kriminalcima država suprotstavi sistematskim merama, po ugledu na razvijene zemlje Zapadne Evrope, u Srbiji je primenjen metod kriminalnog partnerstva tajnih službi i huliganskih grupa.

Ilustrativan primer takve prakse bila je takozvana Srpska dobrovoljačka garda Željka Ražnatovića Arkana, koji je kao vođa beogradskog podzemlja jedno vreme prvo predvodio navijače Crvene zvezde, da bi potom uz pomoć srbijanskih tajnih službi formirao svoju paravojnu formaciju koja je za potrebe tadašnjeg režima obavljala najprljavije poslove na ratištima u okolnim državama.

Drugi zadaci

Iako su, po završetku ratnih dešavanja devedesetih, navijačke falange dobile neke druge zadatke, one su ostale pod kontrolom istih gospodara. Pošto je nestalo frontova, huligani su počeli da se koriste za unutrašnje obračune. Oni su upotrebljavani kao idealno sredstvo za dozirano podsticanje uličnog nasilja kao sredstva za disciplinovanje državnih političkih sturktura, ali i kao efikasni mehanizam za kontrolu kriminalnih tokova, posebno kao najveće organizovane distributivne mreže na domaćem tržištu narkotika. Službe su u navijačkim grupama prepoznale više nego korisno sredstvo za uticaj na političke prilike, ali i kao mogućnost za kontrolu domaćih kriminalnih tokova i potencijalno destabilizujućeg faktora u državi.

Umesto da se izgrednicima i kriminalcima država suprotstavi sistematskim merama, po ugledu na razvijene zemlje Zapadne Evrope, u Srbiji je primenjen metod kriminalnog partnerstva tajnih službi i huliganskih grupa.

Iako se ne može sa sigurnošću tvrditi da je to državni projekat, više je nego očigledna nemoć države pred huliganima i njihovim grupnim i pojedinačnim izgredima. Ono što u toj mračnoj koaliciji nije do kraja osvetljeno jeste to da li su huligani pod zaštitom države voljom političkih i bezbednosnih struktura ili je njihov privilegovan položaj plod ucenjivačkog potencijala i uticaja otuđenih centara moći na političke tokove u Srbiji. Simptomatičn je, međutim, podatak da se političari prosto utrkuju ko će bolju poziciju da zauzme u propalim klubovima i nacionalnim sportskim savezima.

Veliko interesovanje političara

Ako se posmatraju dva zasebna perioda, jednog u kojem je političkom scenom Srbije dominirao Vojislav Koštunica i onog pod upravom Borisa Tadića, vidljivo je da je Koštuničin režim imao znatno viši stepen saradnje sa huliganskim grupama sa kojima je čak organizovao i zajednički ulične demonstracije povodom proglašenja kosovske nezavisnosti, koje su završile paljenjem zapadnih ambasada u Beogradu!

Promenom režima u Beogradu, čini se da su se na vlasti ponovo našli oni koji imaju mnogo više razumevanja za narko-bande pod zastavom navijača najvećih srbijanskih klubova.

U vreme režima Borisa Tadića, međutim, vladini zvaničnici su s jedne strane javno osuđivali ulične izgrede huliganskih grupa, da bi, na drugoj strani, kada je trebalo preduzeti odlučnu akciju protiv njih, delovali uplašeno i nemoćno pred vinovnicima incidenata koji su sablažnjavali domaću i međunarodnu javnost. Takvo držanje vodećih političkih aktera ukazuje da su nasilničke falange korišćene kao sredstvo pretnji i ucena državnih isntitucija od strane otuđenih centara moći.

Promenom režima u Beogradu, čini se da su se na vlasti ponovo našli oni koji imaju mnogo više razumevanja za narko-bande pod zastavom navijača najvećih srbijanskih klubova. Otuda ne treba da čudi veliko interesovanje političara iz redova aktuelnih vlasti za stanje u najvećim fudbalskim i košarkaškim klubovima, koji odavno postoje jedino radi pranja novca, nameštanja utakmica, preprodaje ono malo talentovanih sportista koji budu primećeni od strane svetskih skauta, a jedna od osnovnih delatnosti postala im je i kontrola kriminalnih grupa i njihovog tržišta droge. U međuvremenu, sportski događaji koje ti klubovi priređuju kao, bar na papiru, njihove osnovne delatnosti, postali su samo loše skrojen paravan za najrazličitije oblike kriminalnih aktivnosti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera