Naučno-fantastični politički triler

Piše: Andrej Nikolaidis

Protekle smo nedjelje imali priliku pratiti naučno-fantastični politički triler pod imenom “Dodik želio otcijepiti Republiku Srpsku po uzoru na Krim, u tome ga spriječio Aleksandar Vučić”.

Ovu uzbudljivu priču iznio je Bodo Veber iz berlinskog Savjeta za politiku demokratizacije.

On je medijima povjerio da su postojale pouzdane informacije, o kojima je, navodno, saznanje imao cijeli diplomatski kor, kako je Milorad Dodik na početku ruske aneksije Krima želio situaciju iskoristiti za otcjepljenje Republike Srpske od Bosne i Hercegovine.

Dodik je tada, navodno, pozvao srpskog premijera Aleksandra Vučića da od njega zatraži podršku. Vučić je tada, navodno, rekao istorijsko “ne” i, u interpretaciji gospodina Vebera, spasio Bosnu i Hercegovinu. Vazda mu hvala.

Veber veli kako nije jasno da li je Dodik, doista, imao podršku Rusije za otcjepljenje. Ni sam Veber ne vjeruje u to.

“Da Dodik, generalno gledano, uživa podršku Rusije vidjeli smo kroz čitav niz prethodnih godina, ali da je bio plan Moskve da u trenutku aneksije Krima otvori još jedno žarište – i to ne u Moldaviji, Pridnjestrovlju ili Gruziji, nego u Republici Srpskoj – to meni nije baš potpuno uverljiva teza”, izjavio je Veber.

Poruka britanskog ambasadora

Jasno vam je: bio je to triler sa gomilom logičkih rupa, rupetina, zapravo. Da razigramo ovu priču sa puno, odveć puno “ako” i “možda”.

Ako “nije baš potpuno uvjerljivo” da je Dodik imao podršku Rusije, zašto bi bilo uvjerljivo da je Dodik zvao Vučića da podrži nešto što ne podržava ni Rusija? Dalje: ako je Vučić to odbio podržati, možda je odbio baš zato što nije bilo ruske podrške? U tom slučaju, nije li ispravna teza da je Bosnu, zapravo, spasio Putin, a ne Vučić, jer on Dodiku nije dao zeleno svjetlo za secesiju? Naravno, ako je Dodik secesiju uopšte pripremao. Ako je Bosnu od secesije Republike Srpske spasio Putin, hoće li doći do masovnog razočarenja praćenog pokojim samoubistvom na srpskoj proruskoj desnici?

Tragično je da ovdje pravo glasa ima tako mnogo ljudi koji imaju pamćenje kao kokoš, koje treba podsjetiti šta se zbiva sa običnim ljudima tamo gdje maršira istorija, ponosno vijore zastave, a himne sviraju kao poziv na oružje.

Različiti ljudi, hoću vam reći, iako se to podrazumijeva, različito definišu pojam “uvjerljivo”. Meni je, recimo, posve neuvjerljivo da je Vučić spriječio Dodika da otcijepi Republiku Srpsku od Bosne. Ili da to formulišem ovako: uvjerljivo mi je jednako kao teza da je Dodik planirao da se popne na Empire State Building, lupa se po prsima i golim rukama obori nekoliko američkih aviona, ali ga je Vučić spriječio u tome.

Dodika niko ne treba sprječavati da ne otcijepi Republiku Srpsku, jer Dodik može organizovati seoska slavlja na kojima pjevaju udovice ratnih zločinaca. Može parama sirotinje graditi Kusturičine gradove. Može, možda, pojesti pedeset ćevapa. Ali Republiku Srpsku od Bosne ne može otcijepiti. Ni sa ni bez Vučića. Ni on, ni bilo ko drugi.

Da je to tako, potvrdila je poruka koju je Dodiku, ali i svim zainteresovanim stranama, uputio ambasador Velike Britanije u Bosni i Hercegovini, Edvard Ferguson.

Podsjetimo se: Dodik je mlatio nešto o sličnosti Škotske i Republike Srpske. Onda je Ferguson upozorio na to da na Balkanu neće biti daljeg prekrajanja postojećih granica.

“Ne može se porediti referendum koji će se održati u Škotskoj, uz pristanak svih vodećih političkih stranaka, sa prijetnjama nekih iz Republike Srpske o jednostranom otcjepljenju. Lekcija koju bi političari ovdje mogli da nauče iz referenduma u Škotskoj je, ustvari, koliko je važno da se razlike rješavaju na demokratski i miran način”, rekao je britanski ambasador.

Dodik je u predizbornoj kampanji i prijetnje tobožnjim otcjepljenjem dio su njegove strategije za pridobijanje glasova. Ali on vrlo dobro zna gdje je granica između riječi i djela, kao i da tu granicu ne smije preći.

Zato su njegove prijetnje nalik na one simulacije kafanskih obračuna, kada čovjek prijatelja kao kliještima drži za ruku (i Boga moli da se ovaj ne izmakne) dok govori: pusti me, sve ću ih nokautirati. 

Zato je Dodik požurio da demantuje Vebera. Ništa od onoga što je Veber rekao nije tačno, tvrdi Dodik i dodaje da bi „taj gospodin trebalo da prestane sa lažima“.

Čitava se ova priča odvija shodno uputi jednog od najvećih pisaca XX vijeka, Austrijanca Thomasa Bernharda, da komediju treba pripovijedati kao tragediju, a tragediju kao komediju.

Sve komično u ovoj priči duboko je tragično, jer tragične su prijetnje otcjepljenjem izrečene nad kosturnicama u kojima leže oni pali u prošlom ratu, vođenom sa istim ciljem.

Kolonijalni status država regije

Tragičan je potpuni i neporecivi kolonijalni status svih naših država i entiteta, koji nam je naša borba dala. Tragično je da se oni koji upravljaju sudbinom Bosne, preko svojih ambasadora i eksperata za “politiku demokratizacije”, ma šta to bilo, nadgornjavaju sa lokalnim kabadahijom, umjesto da riješe problem koji su izazvali najprije svojim nečinjenjem (jer su pustili da rat počne i traje), potom i činjenjem (Ustavom koji je donijet pod njihovim pokroviteljstvom).

Tragično je da ovdje pravo glasa ima tako mnogo ljudi koji imaju pamćenje kao kokoš, koje treba podsjetiti šta se zbiva sa običnim ljudima tamo gdje maršira istorija, ponosno vijore zastave, a himne sviraju kao poziv na oružje.

Njih treba podsjetiti da je u svakom poslu sa istorijom običan čovjek uvijek na gubitku.   

Ako je neko zaboravio kako su po srpskim i crnogorskim grobljima krišom sahranjivani poginuli na ratištima u Hrvatskoj i Bosni, jer mi u tim ratovima “nismo učestvovali”, evo lijepe reportaže iz Newsweeka o ruskim vojnicima palim u ratu u kojem “Rusija ne učestvuje”. 

“Glas Ljudmile Malinine drhti dok opisuje tajnu noćnu sahranu kojoj je prisustvovala nedavno u svom gradu Sudislavskiju u centralnoj Rusiji. U osam sati navečer kamion se parkirao pored groblja, blizu njene drvene kuće. Farovima je osvijetlio mjesto gdje je nekoliko muškaraca iskopalo grobove, „kao da su lopovi koji nešto kriju“, kaže Ljudmila. I druge komšije su izašle na prozore i razgovarale o ovoj neuobičajenoj sceni, pitajući se zašto bi neko sahranjivao rodbinu u to vrijeme. A neko je naglasio da se na tom dijelu groblja sahranjuju stradali u ratu.”

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera