National Interest: Iran ima 55.000 raketa, ne koristi one najjače

Iranske snage su 7. januara ove godine ispalile veći broj balističkih raketa na dvije iračke baze čime je napravljena šteta, no navodi se kako nije niko poginuo, piše specijalizirani portal National Interest (NI) koji u autorskom tekstu objašnjava sa čime sve vlasti u Teheranu raspolažu kada je riječ o balističkim projektilima.

Navodi se kako su raketiranja bila odmazda iranskih vlasti za ubistvo general-majora Qassema Soleimanija, šefa jedinica Quds iz Iranske revolucionarne garde (IRGC), koje su naredile Sjedinjene Američke Države.

Pogođene baze

Iz NI navode kako je bespilotna letjelica MQ-9 američke komande specijalnih operacija napala vozilo u kojem je bio Soleimani i još jedan komandant paravojnih snaga na bagdadskom Međunarodnom aerodromu, pri čemu su obojica ubijena.

Nešto kasnije, Iran je u znak odmazde pucao i uništio građevine u zračnoj bazi Al Asad zapadno od Bagdada i pogodio i bazu u Erbilu na sjeveru Iraka gdje se nalaze američke jedinice za specijalne operacije i diplomati.

Iz NI dalje navode kako se čini kako je Teheran iskoristio neke od manjih raketa koje ima na raspolaganju, te kako iranske vlasti na dispoziciji imaju daleko veće projektile većeg dometa i snage nosivosti koje, u svojoj krajnosti, mogu nositi i nuklearne bojeve glave.

Specijalizirani portal piše kako Iran ukupno ima približno 55.000 zemlja-zemlja raketa, kako su većina od njih modeli kraćeg dometa (poput Shahab-1 ili Fatah-110), te kako ova država u hangarima ima dosta projektila tipa Qiam koje mogu imati maksimalni domet od 800 kilometara.

Projektil koji Iran trenutno ima sa najvećim dometom je balistička raketa srednjeg dometa Sejjil čiji je domet nešto malo veći od 2.000 kilometara i u teoriji sa njime Teheran može gađati ciljeve širom Bliskog istoka, Istočne Evrope, Istočne Afrike i Južne Azije.

Saradnja sa Kinom

National Interest piše kako, kako ste trenutno čini, Iran nema projektile koji bi mogli dosegnuti do SAD-a ispaljeni sa iranske teritorije.

Jeffrey Lewis, stručnjak za projektile pri Institutu Middlebury za međunarodne studije u Montereyju, pregledao je fotografije ostataka raketa iz posljednjih napada i zaključio kako su najvjerovatnije korišteni Qiam projektili.

Qiam je, poput mnogih iranskih raketa kratkog dometa, varijanta sovjetske rakete Scut i navodno mu je jako eksplozivna bojeva glava teška 770 kilograma.

„Ono što najviše upada u oči kod ove modifikacije Qiam-1 raketa je manjak repnih krilaca što sugerira kako je projektil opremljen unaprijeđenim sistemom navođenja koji može brže otkriti i ispraviti promjene putanje i tako anulirati potrebu stabilizirajućih zakrilaca u fazi ispaljivanja“, navode iz Centra za strateške i međunarodne studije (CSIS) u Washington D.C.

„Uklanjanje ovih krilaca također smanjuje trag koji raketa ostavlja na radaru jer minimizira broj oštrih uglova na tijelu rakete. Također se smanjuje aerodinamički otpor i masa, čime se povećava domet i kapacitet oružja.“

Čisti iranski dizajn

Sa druge strane, Sejjil je čisti iranski dizajn. Zajedno sa drugim naprednim detaljima, on ima bojnu glavu tešku do jedne tone.

„Njegovo korištenje čvrstog pogonskog sredstva je ponajviše rezultat razvoja tehnologije goriva koje je postignuto u programu Zelzal tokom 1990-ih, a vjeruje se kako je u tom razvoju mnogo pomagala Kina“, objašnjavaju iz CSIS-a.

Premda ovaj projektil ima sličnu veličinu, težinu i domet kao varijante Shahab-3, njegova upotreba goriva u čvrstom stanju je veliko unapređenje dizajna Shahaba. Takva goriva omogućavaju veoma brzo vrijeme ispaljivanja zbog čega je raketa manje ranjiva tokom lansiranja.

Ono što zabrinjava je činjenica kako je Sejjil vodeći kandidat za nošenje atomskih bojevih glava, ako i kada ih Iran razvije. No, izgleda kako razvoj projektila nije završen.

„Pošto je dizajn nov, Iran će vjerovatno morati napraviti veliki broj testova prije aktivne službe rakete“, navodi CSIS.

Izvor: Agencije