Nastanak i historijski razvoj selefizma (I)

Selefizam je termin koji se u posljednje vrijeme često spominje i kojim se označavaju mnogi savremeni islamski pokreti i pravci, pa čak i militantne grupacije u arapskom svijetu. Ovakva stereotipizacija selefizma bila je tema konferencije u Dohi 18. i 19. januara 2014, koju je organizirao Al Jazeerin Centar za studije (AJCS). Cilj ovog eminentnog međunarodnog skupa bio je demistificirati selefizam kao pravac unutar sunitske škole islama, uz pomoć najpoznatijih svjetskih akademskih stručnjaka, ali i lidera različitih formi selefijskog pokreta. Na konferenciji je, također, predstavljena i studija o selefizmu pod naslovom ‘Selefijski fenomen, organizacijska raznovrsnost i politike”, koju je publicirao AJCS, a koju su priredili istraživači centra.

Piše: Osman Softić

Glavni ideološki rival sekularnih političkih ideologija u arapskom svijetu bio je, i ostao, islam. Dok je u sekulariziranim arapskim zemljama islam sistematski potiskivan na margine političkog života, u monarhističkim sistemima, pak, islam je imao značajnu ulogu u društvu, ali ne kao nezavisan politički faktor, već uglavnom kao izvor legitimiteta i kao podrška vladajućim dinastijama.

U najvećoj i najmoćnijoj arapskoj monarhiji Saudijskoj Arabiji, islam ne samo da nije bio marginaliziran već i danas služi kao ključni izvor legitimiteta vladajućoj porodici Al-Saud.

Islamski pravac koji svoje duboke korijene ima upravo u ovoj zemlji poznat je kao selefizam (Salafiyya). U novije doba, posebno nakon sovjetske invazije na Afganistan 1979. godine, a kasnije i američke invazije na Irak 2003, kojom je on postao prva većinska arapska šiitska država nakon pada Fatimidske šiitske dinastije koja je vladala Egiptom u desetom stoljeću, ponovo je došlo do naglog jačanja i širenja selefizma, i to ne samo u arapskom svijetu već i na globalnom planu.

Jedan od najvećih francuskih poznavalaca savremenih islamskih pokreta Olivier Roy, fenomen širenja selefizma na zapadu nazvao je ‘globaliziranim islamom’.

Ovaj pravac sunitskog islama tokom protekle decenije proširio se i na muslimanske zajednice u dijaspori. Jedan od najvećih francuskih poznavalaca savremenih islamskih pokreta Olivier Roy, fenomen širenja selefizma na zapadu nazvao je ‘globaliziranim islamom’.

‘Dekulturacija muslimana’

Prema selefistima, lokalne kulture i narodni običaji predstavljaju opasnost za očuvanje autentičnog islama. Sinkretizam lokalnih kultura sa islamom, smatraju selefisti, predstavlja osnovni uzrok inovacija u vjeri.

Stoga, selefisti kulturu vide kao potencijalnog neprijatelja autentičnog islama. Otuda je, smatra Roy, sistematska dekulturacija muslimana jedan od ciljeva selefijskih pokreta. Na taj način selefisti žele praksu muslimana lišiti svih, islamu stranih, elemenata koji su se nataložili kroz historiju.

U želji da očuvaju autentičnost islama, selefisti odbacuju narodne običaje (adete) čime islam žele u potpunosti otrgnuti iz historijskog konteksta. Otuda, talibani uništavaju budističke kipove u Afganistanu, radikalni selefisti skrnave historijske mezaristane u Arabiji, ruše turbeta, tekije i slično.

Najnoviji primjer pokušaja dekulturacije muslimana od militantnih selefista koji se bore u Siriji su njihove nedavne prijetnje da će oskrnaviti mezar Sulejman šaha, djeda osnivača Osmanske dinastije Osmana Gazija, koji se nalazi u Siriji, a koji je ugovorom sa Francuzima ostao dijelom turske suverene teritorije. Osim toga, selefizam postaje sve značajniji faktor u nekim arapskim zemljama, poput Libana, gdje je ranije bio ili neprimijetan ili, pak, svjesno marginalizaran.

Iako veliki broj različitih islamskih grupacija tvrdi da su sljedbenici selefizma, ovaj islamski fenomen nije jedinstven i homogen. Da se radi o pluralitetu selefijskih pokreta, zaključak je i konferencije koja je krajem  januara 2014. održana u Dohi, a u organizaciji Al Jazeerinog Centra za studije (AJCS).

Ovaj istraživački centar na jednom je mjestu okupio neke od najznačajnijih islamskih stručnjaka i autoriteta selefijskog pravca iz arapskog svijeta, ali i značajne zapadne akademske stručnjake koji se bave izučavanjem ovog fenomena, kako bi razmotrili selefijske trendove i pokrete te pokušali odrediti pravac kretanja ovog islamskog fenomena koji se proširio izvan granica Saudijske Arabije i postao utjecajan širom Bliskog istoka, posebno Egipta, Libana, Sirije, ali i magrebskih zemalja u sjevernoj Africi.

Usljed turbulentnih promjena izazvanih arapskim buđenjem, selefizam, također, sve više poprima ozbiljnu političku dimenziju i nezaobilazan je faktor u savremenom arapskom svijetu.

Većina selefista dijeli puritanistički pristup tumačenja islama koji podrazumijeva odupiranje svim vrstama inovacija u vjeri. Selefisti insistiraju na striktnom prakticiranju islama na način kako je to činio Božiji poslanik Muhammed i rane generacije muslimana (salaf), njegovi savremenici (sahabah) te generacija muslimana koja je živjela neposredno poslije njih (tabi’un). Sve generacije muslimana koje su došle poslije njih u islamskoj terminologiji se označavaju kao potonji (khalaf).

Selefiste, za razliku od drugih islamskih pravaca (npr. racionalista, tradicionalista i modernista), karakterizira skepticizam prema racionalnom tumačenju izvora islama, Kur'ana i sunneta.

Pripadnici selefizma često citiraju Muhammedovu izreku (hadis) kojom je poslanik islama najavio da će se muslimanska zajednica (ummah) podijeliti u 73 različite frakcije (firqah). Samo će jedna posjedovati ispravno vjerovanje i bit će spašena (firqa al najiyya). Sve ostale će na Danu suda završiti u paklu (jahannam).

Spasenje je garantirano jedino za one koji budu slijedili Kur'an (Božiju knjigu) i sunnet (Poslanikovu praksu). Selefisti stoga upozoravaju na opasnost od inovacija u vjeri (bid'at), kao i od racionalnog podupiranja vjere dokazima izvan ova dva osnovna islamska izvora, jer, prema njima, takav pristup vjerovanju rizikuje da skrene u herezu.

Selefiste, za razliku od drugih islamskih pravaca (npr. racionalista, tradicionalista i modernista), karakterizira skepticizam prema racionalnom tumačenju izvora islama, Kur'ana i sunneta. Selefizam stoga ne tolerira slobodu i pluralizam tumačenja islama, a koji su karakteristični za racionaliste, moderniste i sufiste. 

Najveće opasnosti

Selefisti najveću opasnost originalnom i autentičnom islamu vide u racionalizmu s jedne, i misticizmu, s druge strane. Otuda njihov podjednak otklon prema islamskoj filozofiji (falsafah) i misticizmu ili sufizmu (tasawwuf). S obzirom na to da je racionalizam inspiriran grčkom filozofijom i logikom, to je prema selefistima neprihvatljivo jer može odvesti u herezu. Spoznaja vjere, tvrde selefisti, mora doći samo iz islamskih izvora, Kur’ana, sunneta i prakse rane generacije muslimana (salaf).

Nepovjerenje selefista prema racionalističkoj školi islama najbolje govori o njihovoj privrženosti, čak bi se moglo reći, i opsesiji učenjem Ibn Taymiyya. Ovaj poznati islamski učenjak i autoritet koji je živio u 13. stoljeću na području Sirije odbacivao je racionalizam koji je u njegovo vrijeme važio kao službeni islamski pravac u okviru tadašnje islamske države. U njegovo vrijeme, kojem je prethodilo zlatno doba islama Abasidske dinastije, islamski svijet je bio izložen agresiji Mongola sa istoka i križara sa zapada, a unutrašnja stagnacija i negativni utjecaji misticizma prijetili su da naruše autentičnu poruku islama.

Zanimljivo je da savremeni selefisti gaje veliko nepovjerenje prema ranijim islamskim pokretima čiji sljedbenici sebe nazivaju selefistima.

Ibn Taymiyya je, nakon što je bio optužen za herezu antropomorfizma, jer je odbio prihvatiti metaforičko tumačenje Božijih atributa sadržanih u Kur’anu, čak u dva navrata bio utamničen. Propagirao je selefijski pristup islamu, uprkos osudama zvanične države i njenih ortodoksnih i racionalističkih islamskih učenjaka. Ibn Taymiyya stoga i danas važi kao osnovni uzor i inspiracija selefistima, jer je bio spreman žrtvovati život u odbrani svojih vjerskih uvjerenja. Poznate su njegove fetve kojim je odobravao pružanje oružanog otpora Mongolima, iako su oni nominalno bili muslimani, budući da su koristili svoje kulturne kodove u pogledu vladavine, mimo onih koje propisuje Kur’an.

Pored Ibn Taymiyye, Ahmed Ibn Hanbel (Ibn Hanbel), jedan od ranih utemeljitelja četiri pravne škole islama (mezahib), zauzima posebno mjesto i važi kao izvor inspiracije za pripadnike selefijskog islama.

Ibn Hanbel, koji je živio u devetom stoljeću, nakon poslanika Muhammeda, suprotstavljao se racionalističkom pristupu tumačenja islama, zbog čega je i bio utamnjičen. Pravna škola utemeljena na njegovom učenju danas preovladava u Saudijskoj Arabiji i većini zemalja GCC-a, sa izuzetkom Omana.

Zanimljivo je da savremeni selefisti gaje veliko nepovjerenje prema ranijim islamskim pokretima čiji sljedbenici sebe nazivaju selefistima, a koji su inspirirani učenjem modernih reformatora islamske misli, Jamaluddina al-Afghanija (1839–1897), Muhammeda Abduhua (1849–1905) i Rashida Ridaa (1865– 1935). Činjenica da se i ovi islamski reformatori i modernisti smatraju selefistima, često dovodi do zabune.

Današnji selefisti pomenutim islamskim reformatorima prigovaraju zbog utjecaja zapadnih ideologija na njihovu misao, tako da ih često karakteriziraju, posebno Muhameda Abduhua, kao racionaliste sklone devijaciji u pogledu islamskog mišljenja. Neki nepromišljeni selefisti čak ih optužuju kao ‘britanske agente’ koji su implantirani među muslimane kako bi podrivali autentičnu islamsku misao. To zapravo pokazuje do koje mjere su neki selefisti spremni otići u kritiziranju svojih protivnika.

Uprkos istom vjerovanju i metodologiji koju koriste, čak i u okviru samog selefizma, vremenom je došlo do dubokih podjela i razilaženja. Međutim, te podjele uzrokovane su različitim tumačenjem modernog društvenog konteksta, a ne razlikama u vjerovanju i metodologiji, koje su zajedničke svim selefistima.

Zaokupljeni pitanjem kako najispravnije primijeniti trajne i nepromjenjive islamske principe sadržane u Kur'anu i sunnetu na savremeno muslimansko društvo koje je podložno svakodnevnim promjenama, islamski učenjaci selefijskog pravca, iako na identičan način prilaze izvorima islamskog prava (šerijata), različito tumače savremena politička i društvena pitanja, prilike i okolnosti. Upravo su ta različita kontekstualna tumačenja proizvela različite pokrete u okviru selefijske zajednice muslimana.

Tri najznačajnija pravca

Radi boljeg analitičkog razumijevanja fenomena selefizma, moguće je identificirati tri najznačajnija pravca u okviru selefijske škole islama: apolitični (puritanistički), politički i džihadski ili džihadistički. 

Apolitične selefiste karakterizira politički neutralan pristup vjeri, sa akcentom na propagiranje islama (da’wah), osobno usavršavanje u vjeri i pobožnosti (tazkiyya) te pridavanje velikog značaja islamskom obrazovanju (tarbiyya).

Aktivno bavljenje svjetovnom politikom koja podrazumijeva korištenje islama kao inspirativnog modela uređenja društvene zajednice i kao osnovne referentne tačke, sa stanovišta protagonista ovog pravca, predstavlja devijaciju i skretanje sa pravog puta.

To, prema njima, dovodi do zastranjivanja od autentičnog islama. Ovaj selefijski trend najviše je prisutan u Saudijskoj Arabiji, a njegovi najveći zagovornici su pripadnici stare saudijske uleme – državnog vjerskog establišmenta.

Upravo zbog toga, primijetna je velika uloga Saudijske Arabije u širenju islamskog učenja širom svijeta, posebno u zemljama gdje muslimani žive kao vjerske manjine. Ta pomoć podrazumijeva gradnju džamija, islamskih škola (medresa), štampanje islamske literature i slično.

Apolitični selefisti imaju poseban respekt prema islamskim učenjacima, bez čije pomoći i vodstva je nemoguće dokučiti autentičnu islamsku poruku. Otuda njihovo posebno poštovanje prema Ibn Hanbelu i Ibn Taymiyyi.

Jedan od vodećih apolitičnih selefijskih učenjaka bio je i Muhammad Nasir al-Din al-Albani (1914 – 1999). Al-Albani, po rođenju Albanac iz Skadra koji se iselio u Siriju, važio je kao jedan od najoštrijih protivnika politizacije islama.

On se, također, žestoko suprotstavljao korištenju nasilja radi ostvarivanja političkih ciljeva. S obzirom na to da je bio apolitičan, a posebno se suprotstavljao korištenju nasilja u političke svrhe, poznata je njegova fetva u vezi sa Palestinom. Al-Albani je smatrao da, budući da ju je Izrael okupirao, Palestina više nije islamska zemlja. Ovakvo tumačenje impliciralo je da se Palestinci trebaju iseliti iz Palestine u drugu muslimansku zemlju.

Apolitični selefisti ne predstavljaju posebnu prijetnju za autoritarne arapske režime i njihove moćne zaštitnike na zapadu.

Čak su i sljedbenici šejha Al-Albanija bili iznenađeni njegovim lošim poznavanjem savremenih političkih kretanja. Pomenuta fetva uzrokovala je slabljenje njegovog ugleda. Protagonista sličnih stavova bio je i sirijski islamski učenjak Seid Ramadan al-Buti koji je bio apologetičan i nikada nije kritizirao despotski režim Bashara al-Assada.

Naravno, ovakav stav jednog islamskog učenjaka najbolje govori o nepoznavanju savremenih političkih prilika, posebno međunarodnih odnosa, od apolitičnih selefista i njihove otuđenosti od realnosti.

Otuda ne čudi što apolitični selefisti ne predstavljaju posebnu prijetnju za autoritarne arapske režime i njihove moćne zaštitnike na Zapadu.

Al-Albani je u dva navrata predavao u Saudijskoj Arabiji da bi zatim tokom šezdesetih godina prešao u Siriju, a potom u Jordan.

Šejh Albani je inspirirao veliki broj mladih selefijskih učenjaka u Saudijskoj Arabiji koji su tokom sedamdesetih godina osnovali pokret poznat kao (al-Jama’a al-Salafiyya al-Muhtasiba). Ovaj pokret je u početku bio izrazito apolitičan, ali je kasnije došlo do radikalizacije nekih njegovih članova. To je rezultiralo islamskom pobunom grupe radikalnih oponenata režimu i zauzimanjem Kabe u Mekki 1979.

Učenjaci zaštitnici znanja

Razumijevanje centralne uloge islamskih učenjaka u okviru selefizma, posebno odnosa između učitelja i učenika, važno je za opće razumijevanje ovog selefijskog pravca. Učenjaci se smatraju zaštitnicima i čuvarima vjerskog znanja. Oni su nasljednici poslanika Muhammeda. Jedino su oni adekvatno osposobljeni znanjem za ispravno tumačenje islama i jedino oni znaju njegovu autentičnu poruku.

Islamski učenjaci predstavljaju nit koja ih spaja sa generacijom selefa. Bez njih bi nestalo vjerskog znanja, a time bi propagiranje tevhida došlo u pitanje. Ova centralna uloga učenjaka u selefizmu temelji se na jedanaestom ajetu Kur’anskog poglavlja (sure) Al-Mujadala, u kojem se govori da će Bog na najviše stepene uzdignuti one koji vjeruju i one kojima je dato znanje.

Upravo zbog toga apolitični selefisti posebnu pažnju poklanjaju vjerskim naukama. Najpoznatiji centri diseminacije selefijskog islama su Islamski univerzitet u Medini i Univerzitet Umm al-Qura u Mekki. Ovi centri proizvode veliki broj islamskih učenjaka selefista koji danas djeluju širom islamskog i zapadnog svijeta.

Izvor: Al Jazeera