Naša djeca nisu sigurna ni u naručju

Otmičari su u jednom trenutku pokušali dijete baciti sa nadvožnjaka (Al Jazeera)

Piše: Andrej Nikolaidis

Bio je to američki film: sa scenom zločina, spektakularnom policijskom potjerom i sretnim krajem. Jedna od onih stvari za koje mislimo kako se ne dešavaju u pravom životu: svakako se ne dešavaju nama.

Pod “ono što se ne dešava nama” ne mislim na zločin: na svakojake smo zločine navikli, nekako se srodili s njima, onako kako se čovjek koji ima tešku bolest srodi s tom bolešću, pa svima koje sretne priča o njoj, priča s nekom predanošću, bezmalo nježnošću, govori moja bolest kao da je bolest više njegova od svega ostalog u njegovom životu. A tako i jeste.

Ne dakle na zločin. Na sretan kraj mislim. To je ono što se ne dešava nama.   

Zašto su to učinili? Je li njihova namjera bila prodati dijete? Kome? Postoji li neko tržište na kojem se kupuju i  prodaju djeca?

Ipak, desilo se juče, u Beogradu. Desilo se, iako je bio petak i bio trinaesti.

Na petak, 13. marta, oko 13 sati, nepoznati su ljudi u naselju Braća Jerković u Beogradu oteli dvogodišnju djevojčicu. Muškarac je prišao majci koja je nosila dijete, gurnuo je na asfalt, oteo dijete i sa mjesta otmice pobjegao u sivom BMW-u. U prvim medijskim izvještajima kao njegov saučesnik pominjana je plavokosa djevojka.

Policijska potjera

Policija je kasnije jurila otmičare. Ovi su probili blokadu na putu. U jednom trenutku dijete su pokušali baciti sa nadvožnjaka. Potom su opkoljeni i uhvaćeni. Izgleda da su francuski državljani. Od ranije, kako se kaže, poznati policiji. Navodno je kod njih pronađen lažni pasoš za djevojčicu, sa kojom su naumili pobjeći iz zemlje.

Zašto su to učinili? Je li njihova namjera bila prodati dijete? Kome? Postoji li neko tržište na kojem se kupuju i  prodaju djeca? Mnogo je pitanja na koja istraga treba dati odgovor.

Istraga, međutim, ne može dati odgovor na ona zaista bitna pitanja. Na primjer: kakve će posljedice pokušaj otmice ostaviti na djevojčicu i njenu porodicu? To je onaj dio priče koji dolazi nakon što proglasimo da se sve dobro završilo. Za mnoge žrtve nikada se ne završi.

Kažu da ljudsko tijelo pamti svaku traumu kojoj je izloženo. Kada nas operišu pod anestezijom, tijelo pamti svaki rez oštrice, sav bol, iako se mi tog bola ne sjećamo. Bol se desio, tu činjenicu ništa ne može promijeniti. Mi možemo zaboraviti tu operaciju, ali naše tijelo neće.

Nismo gospodari sudbine

Trudimo se da djecu što duže sačuvamo od čudovišnosti svijeta. Nosimo ih u naručju, pribijene uz sebe, kada padnemo, trudimo se da naše tijelo ublaži njihov pad, ćutke se pridižemo i nastavljamo dalje. Ali ma šta udžbenici za samopomoć i “treneri života” govorili, mi nismo gospodari ni vlastite, a kamoli sudbine naše djece.

Globalni sistem u kojem živimo, ma kako ga nazvali, počiva na ideologiji koja nas uči da smo sami zaslužni za sve svoje uspjehe i sami krivi za sve svoje neuspjehe. U nama se talože naslage krivice, sve dok ne postanemo hodajuća krivica, bez nade za oprost i izbavljenje. Jer ma šta da vam kažu udžbenici za samopomoć i “treneri života”: čovjek doista može štošta, ali ne i sam sebi oprostiti. Takav je oprost bezvrijedan.    

“Mi” o kojima govorim – posve rijetko i po pravilu neprimjereno, jer čovjek je tek katkad u stanju reći nešto i u svoje, kamoli u ime nekog kolektiva (onaj koji govori po pravilu govori samo u ime ideološke matrice koja njime upravlja) – smo mi iz nekadašnje srednje, danas osiromašene klase. Srednja klasa je čuvar poretka.

Oko 420. godine prije Nove ere Euripid piše ovako:

“Doista postoje tri klase u državi. Najprije, oni bogati, beskorisni građani, neprestano zaokupljeni uvećanjem svoga bogatstva. Zatim siromašni, lišeni čak i nužnog. Ti su opasni: jer skloni su zavisti, osvajaju ih govori izopačenih demagoga, okrutnim dosjetkama opsjedaju one koji ih posjeduju. Od tri klase, napokon, srednja klasa je ona koja spašava države: ona koja održava institucije koje je država uspostavila”.

Pokradena srednja klasa

Kada se jedan poredak raspadne, kao što se raspao sa Jugoslavijom, srednja klasa je najveći gubitnik. Srednjoj klasi bivše Jugoslavije sve je pokradeno. Ali čak i ljudi kojima si sve ukrao još imaju nešto što im se može ukrasti – još imaju djecu. Ta se djeca mogu ukrasti, kao što su pokušali kriminalci u Beogradu, i od te se djece može krasti, kao što čine naši “pobjednici tranzicije” uz svesrdnu pomoć naših država, koje uostalom nisu naše, nego njihove.

U narednim danima saznaćemo sve detalje o pokušaju otmice djeteta u Beogradu. Ne znam ko su roditelji djeteta niti kojem staležu pripadaju. To, u krajnjem, nije ni bitno. O nečem drugom ovdje govorim. U proteklih četvrt vijeka ukradeni su naši životi. Mi smo to ponekad mirno posmatrali, ponekad bili (nevoljni) saučesnici. Najprije nismo razumjeli šta se zapravo dešava. Kada smo napokon razumjeli, bilo je kasno: ništa se više nije moglo učiniti da se proces zaustavi ili preusmjeri.

Globalni sistem u kojem živimo, ma kako ga nazvali, počiva na ideologiji koja nas uči da smo sami zaslužni za sve svoje uspjehe i sami krivi za sve svoje neuspjehe

Otimanje djeteta iz majčinih ruku je očit zločin. Krađa budućnosti vašeg djeteta je prikriven, time ne manje opasan zločin. Rezultat takozvanih društveno-ekonomskih procesa u posljednjih četvrt vijeka je to da vaše dijete, kao ni moje dijete, nemaju iste šanse kao djeca onih koji su se “snašli”.  

Zaboravite na bajke o “društvu jednakih šansi”, o dječacima i djevojčicama sa ulice koji se popnu do vrha društvene hijerarhije. Oni koji su zajahali, nastaviće da jašu, oni koje jašu biće jahani, sve do novog velikog istorijskog loma. Koji će se naravno doći, ali svakako prekasno za nas.

Prave dimenzije katastrofe koja se ovdje desila u zadnjih četvrt vijeka postajemo svjesni tek kada shvatimo da će djeca naših gospodara biti gospodari naše djece.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Agencije