Naprednjaci bi Srbiju najradije pretvorili u Gulag

Za Vučića je lažna ona elita koja ga kritikuje, dok je prava intelektualna elita ona koja ga hvali (EPA)

Poslanik Srpske napredne stranke Marko Atlagić do sada je bio poznat po slavopojkama Aleksandru Vučiću koje mogu slobodno da uđu u svaku antologiju udvorništva, vređanju političkih protivnika, napadima na članove akademske zajednice koji su kritički nastrojeni prema vlastima, povremenim psovačkim nastupima, te onomatopeji kojom je nastojao da ometa opozicione poslanike, što je zvučalo kao meketanje i mukanje. Ovaj živopisni predstavnik naroda, na nesreću onih koje predstavlja, proširio je ovih dana svoj šaroliki repertoar na pretnje zatvorom i smrću.

Na skupštinskom zasedanju Atlagić je uzeo na zub Dubravku Stojanović, redovnu profesorku Odeljenja za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu, autorku brojnih ozbiljnih naučnih studija, ženu koja se ne libi da javno iskaže svoje kritičke stavove prema društvu u kojem živi, što uvek čini argumentovano, pametno i etički besprekorno.

Upravo su njeni stavovi bili uzrok Atlagićevog napada, pa je optužio Dubravku Stojanović da spada “u red najvećih falsifikatora”, da o Gavrilu Principu misli ono što “piše samo austrijskim i nemačkim udžbenicima”, a najviše su ga iznervirali stavovi koji se odnose na Kosovo i Republiku Srpsku.

“Profesorka Stojanović se zalaže da se, citiram: ‘Srbija odrekne Kosova i Metohije i Republike Srpske’, završen citat. Znate, gospodine Ševraliću, po Ustavu i po Krivičnom zakoniku gde bi spomenuta profesorka trebala da danas boravi? U buvari. Znate šta je buvara? U zatvoru. Da ne kažem, po Kaznenom zakoniku knjaza Miloša, kako bi završila”, pripretio je  Atlagić u patriotskom zanosu.

Paranoja i teorija zavjere

Na njegov sramotni nastup reagovali su pokretači Inicijative #105 od 5 miliona, koju čine brojni nastavnici i saradnici Filozofskog fakulteta, otvorenim pismom građankama i građanima Srbije u kojem, između ostalog, stoji: “Sasvim je jasno da je mislio na Kazneni zakonik za Kneževinu Srbiju iz 1860, glava 9: ‘Izdajnik otečestva kazniće se smrću'”. Pri kraju pisma navode: “U svakoj normalnoj državi ovakvom narodnom poslaniku bio bi oduzet poslanički imunitet i protiv njega bi bila podignuta optužnica za govor mržnje i pretnje smrću. To se, naravno, neće desiti jer je on samo slika i prilika ove vlasti koja tendenciozno i uporno gura društvo u sukob širokih razmera”.

Atlagić se nije ni tu zaustavio, već se okomio na još jednu izjavu Dubravke Stojanović, pokazujući ličnim primerom koliko istina može da zaboli. Veli nesrećni Atlagić: “Ona je izjavila i ovo, citiram ‘da su danas na vlasti u Srbiji elite koje su napravile rat, pa u njihovom interesu je da se zaboravi odgovornost’, završen citat. Ona ne zna, a ja verujem da vi znate da su rat izazvale SAD, EU i Vatikan, u prvom redu i Nemačka”.

Atlagić inače nije neka nepismena, neobrazovana suklata, kako bi svako razuman pomislio, on je doktor istorijskih nauka i profesor Filozofskog fakulteta Univerziteta u Prištini sa sedištem u Kosovskoj Mitrovici.

Dakle, njegovo objašnjenje uzroka rata nije teorija zavere, niti izraz lične i kolektivne paranoje, već takoreći naučno tumačenje. Što takvih naučnika ima tmušta i tma ispred svake lokalne prodavnice, naučnika koji izlažu u dlaku iste teorije o ratu, dok ispijaju četvrto Jelen pivo, i to bez doktorata iz istorije – to samo svedoči o genijalnosti našeg naroda. Jedino je nepravedno što i takvi stručnjaci nisu univerzitetski profesori poput Atlagića, iako to svojim znanjem očigledno zaslužuju.

Jedan misli, ostali klimaju glavom

Usput budi rečeno, Stojanović je u intervjuu za dnevni list Danas rekla: “Na vlasti u Srbiji, ali i svuda oko nas, imamo iste elite koje su rat i napravile, pa je u njihovom životnom interesu da se zaboravi odgovornost srpske strane i njihova sopstvena”.

Atlagić malo sažima citate, ponekad ih iskrivljuje, redovno izvlači iz konteksta, ali uglavnom pokazuje potpunu nesposobnost da shvati o čemu Dubravka Stojanović uopšte govori, jer je njegovom skromnom umu svaka kompleksnija misao, koja se ne kreće u okviru paranoičnih nacionalističkih konstrukcija, jednostavno nedostupna.

Naprednjaci svakodnevno stvaraju atmosferu pretnji, cenzure i zastrašivanja, u krstaškom ratu protiv svakog ko je kritički nastrojen prema njihovoj vladavini. Da se samo Vučić & vučići uveoci pitaju, u Srbiji ne bi postojalo ni ovo malo kritičke javnosti gurnute na marginu, svi bi pevali ode i panegirike voljenom vođi i izveštavali o sveopštem procvatu Srbije pod mudrom naprednjačkom vlašću, a retki disidenti koji se usude da se usprotive režimu završavali bi po kazamatima u gluvoj tišini, bez znanja javnosti. Atlagić je otišao i korak dalje od svojih partijskih kolega, pa je izrazio želju da hapsi i ubija zbog delikta mišljenja. Sloboda mišljenja je zagarantovana Ustavom Srbije, ali je to za Atlagića samo mrtvo slovo na papiru, on sanja o drugačijem društvu, koje bi moglo slobodno da skine tanku evropsku glazuru, da se potpuno odrekne vladavine prava i da hrabro zakorači u teror i tiraniju.

Iz njegovih reči, kao i iz brojnih sličnih nastupa njegovih kolega, ne izbija samo netrpeljivost prema drugačijem mišljenju, već je to čista mržnja prema svakom mišljenju, prema ljudskoj misli kao takvoj. Što nije nikakvo čudo: prvi i poslednji put kad je neka misao ušla u Atlagićevu glavu, on je taj incident proglasio neovlašćenim upadom na privatni posed, nakon čega se nesrećnoj misli izgubio svaki trag. Mišljenje je opasna aktivnost koja poštenog partijskog poslušnika može samo da osujeti u građenju karijere, pa se takvim neprijateljskim delatnostima nipošto ne treba odavati. Svaki naprednjak zna da po mišljenje treba ići u kabinet predsednika Srbije, jer u partiji vlada stroga podela rada: jedan misli, a svi ostali klimaju glavom.

Duhovno čedo Staljinovih dostavljača

Ono što Atlagić priziva u svom govoru zapravo su staljinističke čistke i stvaranje društva po Staljinovom modelu. Staljinistički procesi protiv svakog ko se drzne da izrazi sumnju u vladajuću garnituru, progon svake kritičke misli i svakog ko se usudi da kaže nešto istinito o društvenoj i političkoj stvarnosti u kojoj živi – to je naprednjački ideal. Takvi procesi nisu mogući bez onih svesnih članova društva koji nadležnim organima dostavljaju svoje komšije, kolege, prijatelje, članove porodice i ostale neprijatelje naroda.

Atlagić je dušu dao za dostavljača, u toj časnoj profesiji mogao bi da pruži svoj maksimum i postigne zapažene rezultate, čak i u vrlo oštroj naprednjačkoj konkurenciji. Njegovi napadi na kritički nastrojene intelektualce ponajviše podsećaju na denuncijacije Staljinovih dostavljača. Jedan od njih, Boris Aleksandrovič Djakov, prozaik i dramaturg, član Saveza pisaca, Atlagićev duhovni srodnik, posvetio je život otkrivanju narodnih neprijatelja, baš kao i naš poslanik. On je NKVD-u predavao materijale vrlo slične Atlagićevim difamatorskim besedama. Tu je bilo reči o “antisovjetskoj agitaciji koju sprovode posebna lica i grupe ljudi koji rade u književnosti i umetnosti”, o “sistematskoj neprijateljskoj agitaciji”, o “neprijateljskoj diskreditaciji” zaslužnih partijskih velikana, o “antisovjetskom raspoloženju i ponašanju” raznih intelektualaca, o “podrivačkom radu niza lica u sovjetskoj kinematografiji”, o zlikovcima koji imaju “posprdan odnos prema sovjetskoj kulturi, prema celoj našoj sadašnjosti, prema komunistima koji rukovode umetnošću”.

Na osnovu ovakvih i sličnih optužbi streljani su ili skončali u Gulagu silni ruski pisci i intelektualci, da im se do dana današnjeg ni grob ne zna. A sve na osnovu zloglasnog člana 58. koji je predviđao najstrože kazne za tzv. kontrarevolucionarnu delatnost. Ta odrednica bila je širok pojam koji je mogao da obuhvati praktično sve, a najpre svaki vid slobodnog mišljenja.

Jedan od osuđenih za kontrarevolucionarnu delatnost bio je i veliki ruski pisac Boris Piljnjak koji je streljan u aprilu 1938. godine. U svedočenjima tokom istrage govorio je o svom prijateljevanju sa ruskim revolucionarom i piscem Viktorom Seržom, a jedan njihov razgovor izgledao je ovako: “Došli smo na misao da su političke prilike preteške, da se oseća nečuven pritisak države na ličnost, da su čovekova prava da izrazi svoje mišljenje svedena na nulu, da živimo u pravom opsadnom stanju”.

Arhipelag Srbija

Piljnjakove reči o strašnoj sovjetskoj realnosti oslikavaju idealno društvo kako ga zamišljaju Marko Atlagić i njegove brojne partijske kolege, od šefa poslaničke grupe Aleksandra Martinovića pa sve do njihovog partijskog gazde. Naprednjačko potezanje verbalne batine na svakog ko kritikuje vlast, svakodnevne pretnje intelektualcima i mislećim ljudima, zastrašivanje svakog ko se usudi da kaže koju istinitu reč o srpskoj realnosti – zloslutno prizivaju staljinistički model društva u kojem će čovekova prava da izrazi svoje mišljenje biti svedena na nulu.

Atlagićeve pretnje Dubravki Stojanović hapšenjem i smrću zbog izgovorenog mišljenja su staljinizam u čistom obliku i jasno pokazuju kuda su se naprednjaci uputili – pravo u zagrljaj neprežaljenom drugu Džugašviliju. Bez obzira što Atlagić deluje kao zli pajac, njegove reči treba shvatiti ozbiljno, budući da se radi o predstavniku vlasti. Njegova pretnja možda nije baš najava državnog terora prema neistomišljenicima, ali je nedvosmisleno upozorenje svima da težnja ka takvom teroru postoji u naprednjačkim redovima.

Tako Vučićevi posilni shvataju borbu svog šefa protiv takozvane “lažne elite”. A za Vučića je lažna ona elita koja ga kritikuje, dok je prava intelektualna elita ona koja ga hvali i za to dobija bogate dotacije iz budžeta, adekvatna nameštenja i druge beneficije. Kao što je za Staljina pomenuti Djakov bio pripadnik prave intelektualne elite. Sve dok nije došao red i na njega da oseti blagodati Lubjanke, a potom i Gulaga.

Sudeći po Atlagićevim skupštinskim nastupima, naprednjaci u Srbiji priželjkuju slično stanje sveopšteg straha za goli život, nalik na Sovjetski Savez iz jedne rečenice Borisa Piljnjaka koju navodi Viktor Serž u Uspomenama jednog revolucionara: “U zemlji nema nijednog odraslog mislećeg čoveka koji se ne bi zamislio nad tim kako ga mogu svakog trenutka streljati”.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera