Nagorno-Karabah: Sirene, granate i skloništa Stepanakerta

Međunarodni komitet Crvenog križa navodi kako su stotine građevina uništene tokom sukoba (EPA)

Piše: Neil Hauer

Stariji par polako ide ka jednoj od rijetkih otvorenih prodavnica u gradu. Automobil, pun muškaraca u maskirnim uniformama, maše kako prolazei odlaze ka istočnom dijelu grada i liniji fronta. Novinari, sa šljemovima i pancirima, ispred hotela Europa planiraju svoj dan, Zvuk sirene za zračni napad je uobičajen i tjera sve da požure ka skloništu.

Ovo je scena iz Stepanakerta, najvećeg grada Nagorno-Karabaha, odnosno glavnog grada nepriznate Republike Artsakh kako je Armenci nazivaju. Nakon tri sedmice rata, ovo je grad duhova jer su stanovnici ili u skloništima ili su prebjegli u Armeniju.

Obično u njemu živi 55.000 ljudi, što je ugrubo trećina cijele populacije Nagorno-Karabaha.

Poginuli otac i sin

Stepanaker je obično jako užurban i na neke načine je daleko moderniji od gradova Armenije, ako se izuzme Jerevan. Donacije bogatih Armenaca iz dijaspore su osigurale izgradnju puteva, bolnica i hotela koji se mogu vidjeti u svakoj europskoj prijestolnici.

Sada, tek nekoliko civila u gradu je primorano na podzemni život u skloništima.

„Došli smo ovdje 27. septembra ujutro, prvog dana borbi“, govori 32-godišnja Anjuta. Ona je rodom iz Martakerta koji je sad grad na liniji fronta ove sporne regije, a sa dvoje djece je provela više od dvije sedmice u bunkeru. Ipak, raspoložena je kao i njeni sinovi koji se smiju i mašu.

„Dobro nam je. Sigurni smo i imamo dosta potrepština“, navodi žena čiji su najbliži, kao i od mnogih, na linijama fronta.

„Moj brat je ostao, bori se sad u Martakertu. I otac je tamo, rekli su mu da nije potreban za borbu ali on želi ostati.“

No, ne drže se svi jednako dobro.

„Muž moje sestre je poginuo u prvom ratu [1988-1994]. Sin moje sestre je poginuo prije dva dana. Sahranili smo ga po noći, njegova majka nije ni vidjela tijelo nastradalog sina“, govori Nurvard (69) dok joj glas podrhtava. Njena porodica je mnogo izgubila u sukobu.

„Imala sam četiri unuka na liniji. Jedan je od njih poginuo prije tri dana, ostali su i dalje u borbi. Šta ti Turci žele od nas“, pita, zatim počinje plakati i okreće se.

Vojne i civilne žrtve

Armenija i Azerbejdžan su obnovili višedecenijski sukob zbog Nagorno-Karabaha krajem septembra. Ova regija se nalazi unutar Azerbedjžana, ali je vode Armenci koji žele ili da se izdvoje ili da se pripoje Armeniji.

Na liniji fronta je mnogo žrtava. Do 15. oktobra, kako navode armenski zvaničnici, poginula su 604 vojnika obje strane. Kada se saberu svi stanovnici ovih država (tri miliona), to je isto kao da je SAD izgubio više od 60.000 vojnika za samo tri sedmice borbi. Azerbejdžan ne objavljuje detalje vojnih žrtava, ali se smatra kako su stvarni crni bilansi daleko veći od objavljenih podataka.

Dok obilazimo Stepanakert, jasno se vidi da razaranje nije ograničeno samo na front. Veći dio grada je nedirnut, ali postoje dijelovi koji su žestoko razoreni. Na jednom mjestu se vidi dva metra dubok krater, na drugom se vidi uvrnuti metal koji je nekad bio automobil, ispred razrušene kuće.

Bilans poginulih civila u Karabahu, prema posljednjem izvještaju od nedjelje koji je objavio obdusmen za ljudska prava Artak Beglarjan, iznosi 31. Još 106 ih je ranjeno, neki navodno kasetnim bombama, oružjem koje je zabranila međunarodna zajednica.

Amnesty International je 5. oktobra objavio kako je identificirao „kasetnu municiju M095 DPICM izraelske proizvodnje koju je navodno koristila azerbejdžanska strana“. Azerbejdžan optužuju Armeniju da koristi kasetnu municiju, a obje strane stalno negiraju tvrdnje suprotne strane kada je riječ o napadima.

Bez mobilnog interneta

Raketni napadi nisu poštedjeli ni civilnu infrastrukturu. Granatiranje glavne elektrane Stepanakerta dovelo je do zamračenja grada 3. oktobra.

„Jako je očito da Azerbejdžan čini napore da poremeti civilnu infrastrukturu. Pogađali su električne sisteme, komunikacije, dostavu plina i ostalo. Ovo može imati velikog efekta jer je zima sve bliže“, kazao je Beglarjan za Al Jazeeru.

Neke posljedice su već vidljive, iako je električna energija vraćena, mobilni internet je ugašen širom Karabaha.

A granatiranje nije prestalo, iako je umanjen intenzitet protekle sedmice.

„Ova sedmica je bolja od prethodne. Prošlog petka se cijela zgrada tresla od detonacija“, govori Vazgen, 65-godišnji taksista čija su dva sina na liniji fronta.

Njegovim prijateljima i njemu ne smetaju sirene, vole pušiti i igrati tavle u uličici ispred skloništa.

„Kada bih bježao svaki put kada bih začuo neku buku, ne bih bio dobar vojnik“, smije se i prisjeća se vojne službe sa početka 1990-ih. No, čak i on ima granice.

„Moj sin je na frontu sada. Mi smo pobijedili u ratu ali ga nismo mogli završiti. Samo smo im ga proslijedili“, kaže.

Razaranje civilnih građevina

Analitičari navode kako razaranje Stepanakerta nije slučajno. Na pitanje da li Azerbejdžan namjerno napada civilna područja, direktor Centra za regionalne studije iz Jerevana Ričard Giragosijan odgovara: „Naravno. Mislim kako je veoma jasno po kasetnim bombama, napadima na crkve, neselektivnoj vatri da je tako.“

Mnoge pogođene mete nemaju borbenu vrijednost.

„Vojno, nema to smisla. Ovo je psihološko ratovanje, znak očaja. Azerbejdžan pokušava slomiti volju stanovnika“, dodaje Giragosijan.

Međunarodni komitet Crvenog križa navodi kako su stotine građevina uništene tokom sukoba. Stepanakert je posljednjih dana kao novi u seriji gradova duhova na ničijoj zemlji između armenskih i azerbejdžanskih snaga.

Nekoliko preostalih stanovnika su ono što sprečava ovaj grad da postane moderna verzija Agdama koji je nekada imao 50.000 stanovnika, a sada je napušten i zarastao 30 godina na istočnoj ivici Karabaha.

Ljudmila, 45-godišnja radnica u kafeteriji, nada se kako je ovo posljednji rat.

„Ovo je već treći rat koji sam vidjela, koliko će ih još biti“, govori ona i spominje prvi rat, te takozvani Četverodnevni rat iz 2016. godine.

Udaljeni zvuci artiljerijske vatre eho su iza svake njene riječi…

Izvor: Al Jazeera