Oglasi

Nagorno-Karabah: Koja je uloga Rusije u sukobu?

Moskva prodaje oružje i Armeniji i Azerbejdžanu, a pokušala je i posredovati u prekidu neprijateljstava, no bez uspjeha.
Manjak principa je posebno vidljiv pri prodaji oružjaEPA - Ilustracija

Prije dva stoljeća su ruski carevi ponosno objavili kako su "oslobodili" Armence iz ruku vladavine osmanske Turske i Irana. Odmah nakon Drugog svjetskog rata je sovjetski lider Josif Staljin planirao invaziju na istočnu Tursku i aneksiju tog dijela Turske, kako bi "proširio" sovjetsku Armeniju i dobio pristup Mediteranu.

Postkomunistička Rusija izgleda da prati isti obrazac "zaštite" Armenaca od njihovih susjeda – bivše sovjetske republike Azerbejdžana, gdje se govori turski jezik, te njegovog najbližeg saveznika, Turske.

A kada se zagnojeni, višedesetljetni sukob oko Nagorno-Karabaha, odmetnute planinske regije Azerbejdžana, gdje dominiraju Armenci od početka 1990-ih, ponovo otvorio krajem septembra, Rusija je uskočila kao mirotvorac. Armenski lideri i dalje misle kako najbolje šanse imaju uz pomoć Moskve.

"Ovih dana bi Rusija mogla odigrati ulogu armenskog strateškog saveznika... na najvišem nivou. Siguran sam kako će nastaviti igrati ovu ulogu bez sumnji i ustezanja, u skladu s najboljim tradicijama prijateljstva armenskog i ruskog naroda", kazao je armenski premijer Nikol Pašinijan 14. oktobra.

Prošlo je vijeme ruskih careva

Armenski posmatrači navode kako njihova država – zajedno s Armencima Nagorno-Karabaha – čuva promoskovski geostrateški balans u regiji Južnog Kavkaza, koji graniči s Istočnom Evropom i Bliskim istokom.

Za njih je posljednje raspaljivanje sukoba u Nagorno-Karabahu, gdje su poginule stotine vojnika i deseci civila, samo nastavak "imperijalističke" politike Ankare i antiarmensko stajalište koje je dovelo do masovnih ubijanja Armenaca u osmanskoj Turskoj prije stotinu godina. Armenija i mnoge zapadne države nazivaju ubijanje do 1,5 miliona Armenaca "genocidom", dok Turska odbija te optužbe.

"Upravo je otpor Armenaca pomogao održanju geopolitičke ravnoteže u regiji. Inače bi svijet svjedočio još jednom presedanu, gotovoj stvari – uništenju jednih Armenaca i progonu drugih Armenaca iz Nagorno-Karabaha te uspostavi turske dominacije na većini Južnog Kavkaza", kaže za Al Jazeeru Boris Navasardijan, analitišar iz armenske prijestolnice Jerevana.

No, dani ruskih careva opsjednutih "povratom" Konstantinopola pravoslavnim kršćanima i prekidom dominacije osmanske Turske na Bliskom istoku i Balkanu su davno prošli. Ovih dana sukobi Turske i Rusije nemaju takve prizvuke. Rusija se sukobila s Turskom zbog Sirije i Libije, no novi direktni okršaj se ne vidi na horizontu.

A moskovski proarmenski stav nije doveo do prekida veza s Bakuom. Azerbejdžanski predsjednik Ilham Alijev je studirao diplomatiju na prestižnom ruskom univerzitetu, a njegov otac i prethodnik Hejdar Alijev je više desetljeća u Moskvi djelovao kao vodeći oficir KGB-a.

Ipak, mnogi Azerbejdžanci vide stav Moskve kao glavnu prepreku u rješavanju najstarijeg spora u bivšem Sovjetskom savezu.

Inercija kao znak slabosti

"Rusija je bila ona koja je pomogla pri okupaciji Nagorno-Karabaha i okolnih područja i svih ovih godina je bila prepreka na putu Bakua ka mirnom rješenju sukoba", navodi analitičar iz Bakua Emil Mustafajev za Al Jazeeru.

Iako je Ankara objavila da će podržati Azerbejdžan, turskog jezičkog i kulturalnog srodnika, "do okončanja okupacije", analitičari navode kako se Rusija ograničila na sekundarnu ulogu.

Armenija i Rusija su dio istog sigurnosnog sporazuma šest bivših članica SSSR-a, gdje nema Azerbejdžana, a koje moraju jedna drugoj pomoći u slučaju oružanih sukoba. Također, Moskva ima vojnu bazu u Armeniji, no Kremlj nije još nijednog vojnika poslao u pomoć Armencima.

Od početka neprijateljstava Rusija je provela samo pomorske manevre u Kaspijskom moru, sjeverno od Bakua, i na brzinu objavila kako oni "ne predstavljaju nikakvu prijetnju niti nameću ograničenja ekonomskim aktivnostima država koje su na Kaspijskom moru".

I ruski pokušaji posredovanja ka prekidu vatre su, također, propali. Dva takva sporazuma, potpisana 10. i 18. oktobra, prekršena su nekoliko sati nakon potpisivanja, no ruski diplomati otpisuju vojno rješenje sukoba.

"Ostajemo na svom stajalištu – mirno rješenje nije samo moguće, već je i jedini način", kazao je ruski šef diplomatije Sergej Lavrov 14. oktobra.

Neki ovu političku inerciju gledaju kao znak slabosti.

Baku za oružje dao 24 milijarde dolara

"S Moskvom kao da se ne može računati, ona se čini kao moć koja sve više slabi i ne drži se nikakvih principa, a upravo ti principi igraju veliku ulogu u međunarodnim odnosima", kaže za Al Jazeeru Pavel Lužin, analitičar odbrane pri Fondaciji Jamestown.

Manjak principa je posebno vidljiv pri prodaji oružja. Moskva godinama šalje oružje i Bakuu, i Jerevanu. Tokom kupovine, uz pomoć petrodolara, naftom bogati Azerbejdžan je izdvojio približno 24 milijarde dolara za oružje od 2008. do 2018. godine, pokazuju iz Štokholmskog međunarodnog instituta za mirovna istraživanja SIPRI, tijela koje prati potrošnju na oružje širom svijeta. Baku je kupio tenkove, oklopnjake, artiljeriju, višecjevne bacače raketa i dronove od Rusije, Bjelorusije, Turske i Izraela.

Zvanični Jerevan je bio uznemiren ruskom spremnošću na isporuke oružja.

"Ovo je veoma bolna tema za nas. Naša nacija je jako zabrinuta činjenicom da naš strateški partner prodaje oružje Azerbejdžanu", rekao je 2014. godine armenski predsjednik Serž Sargsjan.

Njegova siromašna (i resursima, i novcem) država uglavnom je dobila jeftinije i starije rusko naoružanje – besplatno ili na kredit, potrošivši samo četiri milijarde dolara od 2008. do 2018. godine, no godišnje je na to izdvajala do petine budžeta, navode iz SIPRI-ja.

Drugo objašnjenje za rusku neodlučnost je mirni ustanak iz 2018. godine, kada je svrgnut proruski, navodno korumpirani, predsjednik Sargsjan i imenovan bivši publicista Pašinijan za lidera. On je pokušao uvesti raznolikost u političke saveze Armenije i želio jače veze sa Zapadom.

"Armenija, u biti, plaća zbog svog neoliberalnog diskursa, čiji je glavni lik Pašinijan", smatra Aleksej Kušč, politički analitičar iz ukrajinskog Kijeva.

'Prinuda na prijateljstvo' i ulične revolucije

Za Al Jazeeru kaže kako Kremlj staje konkretnije iza separatističkih regija u bivšim sovjetskim republikama – poput ukrajinskog Donbasa, moldovske Transnistrije te Južne Osetije i Abhazije u Gruziji – dok god njihovi čelnici ne odustanu od proruskog kursa.

"Ruska 'prinuda na prijateljstvo' može se desiti bilo gdje u [bivšem] SSSR-u gdje su ulične revolucije bile uspješne", kazao je koristeći termin "prinuda na prijateljstvo", koji je nastao u Kremlju tokom Rusko-gruzijskog rata 2008. godine.

Trenutni sukob može imati dugoročne posljedice za utjecaj Moskve u Južnom Kavkazu.

"Sudeći po izjavama predsjednika Alijeva, da nova era počinje u regiji nakon rata, Baku je konačno došao do značajnih zaključaka o ulozi Rusije i njegove veze s Moskvom više neće biti iste", ističe analitičar Mustafajev.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.