Nagorno-Karabah, izolirana regija i skriveni ljudi

Nikada nije bilo lako doći do Karabaha i ljudi koji su tu živjeli (EPA)

Piše: Robin Forestier-Walker, Tbilisi, Gruzija

Nagorno-Karabah je danas izoliran na više načina.

U Azerbejdžanu bi trebao biti lako dostupan iz prijestolnice Bakua. Međutim, ne može se doći do njega kroz vojsku stacioniranu na prvim linijama, koje su na nekim mjestima razdvojene po nekoliko stotina metara ničijom zemljom, utaborene u velikoj mreži rovova i okružene minskim poljima.

Kada sam posljednji put putovao tamo, kako bi izvještavao o sukobima u aprilu 2016. godine, asfaltirana cesta iz Armenije postajala je sve gora kako smo se približavali teritoriji. Bila je to tenzična vožnja.

Tmuran pogled na ‘Crno dvorište’

Neke od cesta od tada su izgrađane zahvaljujući mlađoj i manje korumpiranoj vladi u Armeniji, ali prvi pogled na “Crno dvorište” još uvijek nije nimalo privlačan – pošumljeno planinsko područje koje se spušta na livade i žute ravnice u jeku toplog ljeta. 

Regija je geografski izolirana, kao i ljudi – izolirani od narativa.

U Karabahu živi manje od 150.000 ljudi (danas su gotovo svi etnički Armenci). Deseci hiljada Azerbejdžanaca izloženi su nasilju na farmama i u selima na azerbejdžanskoj strani takozvane linije kontrole. A u Armeniji hiljade seljaka živi blizu granice s Azerbejdžanom. 

Zvanični podaci guše ljudske priče

Govorimo o ljudima koji ne nose vojne uniforma – svi su ranjivi zbog teškog naoružanja koje se sada koristi. To su civili o kojima se govori u dnevnim izvještajima o žrtvama, ili oni koji su se spasili, ali su vidjeli kako im je kuća oštećena, krov raznesen ili zidovi svedeni na ruševine.

To su oni koji izdržavaju prijetnje ratom već desetljećima, prolazeći kroz sporadično međugranično nasilje, granate, rakete i snajpersku vatru, zbog čega im je često bilo onemogućeno da izlaze i obrađuju svoja polja u sigurnosti.

Stotine hiljade Azerbejdžanaca i Armenaca pati od traume egzila. Nekih milion ljudi su izbjeglice ili raseljeni u sukobu oko Karabaha 90-tih godina i progonima dok se Sovjetski savez raspadao.

Nikada nije bilo lako doći do Karabaha i ljudi koji su tu živjeli. Pandemija je zaustavila novinare u terenskim putovanjima. 

Sada su njihove ljudske priče ugušene zvaničnim podacima. Na sceni je sterilna terminologija, koristi se jezik geopolitike, i sve to dolazi od predsjednika, ministara, glasnogovornika i nas reportera.

Tenkovi i vozila u oblacima dima

Međunarodni mediji su opet fokusirani na borbe, ali to je konflikt koji se za sada uveliko gleda i čita kroz zvanične tvitove, objave na Facebooku i mailove.

Gledamo kroz kamere postavljene na vojnim dronovima i durbine na vrhovima brda. Videa prikazuju tenkove, protivzračnu odbranu i i vozila koja nestaju u oblacima dima.

Mladi vojnici, koji su tek izašli iz škole, također su ljudska bića, ali su sakriveni unutar te vojne mašinerije.

Neke tvrdnje su samo odvraćanje pažnje od nečega drugog. Azerbejdžan kaže da strani borci pomažu armenskim snagama. Armenski zvaničnici tvrde da sirijski plaćenici već provode islamski zakon u azerbejdžanskim selima.

U vrijeme pisanja ovog teksta, manje od 48 sati od kako su počele posljednje borbe, niko od njih još uvijek nije kredibilan i informacije se ne mogu nezavisno provjeriti.

Kad svećenik blagosilja ‘kalašnjikov’

Zvanični izvori su monopolizirali poruke. Ograničenje interneta u Azerbejdžanu ugušilo je konverzaciju između građana na socijalnim mrežama.

Mnogo toga u zvaničnim porukama zvuči kao hvalisanje – azerbejdžanski ministar odbrane opisuje oslobađanje okupirane zemlje kao “svetu dužnost”. Na armenskom Twitter nalogu prikazuje se svećenik kako blagosilja “kalašnjikov”. 

Kontrola narativa u medijima prikriva ljudsku patnju. Pandemija, geografija i informacijski rat otežavaju ulazak u izolirani Nagorno-Karabah.

Izvor: Al Jazeera