Nadina sadaka – vanvremenska hrabrost jedne gračaničke porodice

Za porodicu Kolman 1942. godina predstavlja početak života njihove kćerke Nade, ali i niza nesretnih dešavanja koja su obilježili ovaj period. Oko 12.000 Jevreja, što je činilo 85 posto njihove ukupne populacije u Bosni i Hercegovini je tokom Drugom svjetskog rata ubijeno od nacista i njihovih pomagača. Već naredne godine Nijemci su streljali Nadinog oca, uglednog apotekara Viktora Kolmana, a njena majka Helena umrla je u logoru.

„Propast Kraljevine Jugoslavije, njemačku okupaciju i uspostavu satelitske Nezavisne države Hrvatske (NDH) Jevreji u Gračanici su sa zebnjom dočekali. Odmah na početku ustaški režim je po uzoru na Treći Reich proklamirao tzv. ‘rasne zakone’, kojima su Jevreji i Romi faktički stavljeni van zakona. Progoni Jevreja su otpočeli sa diskriminacijom, konfiskacijom imovine i slanjem na prisilni rad, nakon čega su uslijedila i hapšenja, a potom i deportacije u logore iz kojih se malo ko živ vratio. Sve to je pogodilo i Gračanicu“, kaže historičar Edin Šaković.

Ipak, takve mjere režima nisu nailazile na odobravanje građana ovoga grada, koji su do rata živjeli u skladnim i tolerantnim odnosima, bez obzira na vjeru, etničku pripadnost ili svjetonazor. Kako je i u nekim arhivskim izvorima zabilježeno, Gračanlije su na različite načine pomagali Jevrejima, skrivajući njihovu robu u vlastitim dućanima, skrivanja Jevreja u vrijeme racija i slično.

Četiri gračanička pravednika

Zahvaljujući nekolicini Gračanlija na ključnim pozicijama u lokalnoj vlasti, preostali Jevreji su 1943. uspjeli napustiti grad i izbjeći hapšenje. Istina, kasnija sudbina većine njih je bila tragična, a posebno se izdvaja sudbina porodice Kolman, kao i dramatično spašavanje njihove kćerkice Nade, do kojeg je došlo zahvaljujući hrabrosti i zalaganju dr. Avde Prohića i njegovih najbližih srodnika.

Upravo su prošle godine dr. Avdo Prohić, brat Sabrija, njihova majka Esma te Sabrijina supruga Safeta posthumno odlikovani priznanjem „Pravednici među narodima“ za spašavanje djevojčice Nade Kolman od njemačkih i ustaških vlasti, a ove godine urađen je i prvi dokumentarni film na ovu temu.

Odlikovanje „Pravednici među narodima“ najveće je priznanje države Izrael koje se dodjeljuje onima koji su tokom Drugog svjetskog rata spašavali Jevreje od holokausta i po cijenu vlastitog života.

„Ovo odlikovanje smatra se jednim od najuglednijih priznanja u svijetu, tako da dodjela ovoga priznanja sigurno doprinosi očuvanju kulture sjećanja, osobito u manjim, lokalnim sredinama, koje su uvijek onako sklone da tragaju za nekim ‘velikim’ ljudima i događajima. U tom smislu, dodjela ovog priznanja porodici Prohić u Gračanici se dobrim dijelom smatra i priznanjem za ovu zajednicu i ovaj grad. Naravno, u onolikoj mjeri koliko se danas naša prošlost, tradicija i kultura uopće cijene“, mišljenja je Šaković.

Potraga za nadom

Cijelu priču oko spašavanja Nade Kolman javnosti je predstavio Rejhan Prohić, sin Avdinog i Sabrijinog najmlađeg brata Rukiba koji je, takođe učestvovao u njenom spašavanju i skrivanju. Rejhan je, u ime odlikovanih i primio odlikovanje.

„Moj prelijepi život u Bosanskom Novom je naprasno prekinula 1992. godina kada je u proljeće započeo rat. Onog momenta kada nas je moj otac u toku noći probudio i rekao da još isti dan moramo da osvanemo u Zagrebu sam prestao da postojim, od tog momenta sam bio drugi ja, bez prijatelja, kuće, svojih stvari, svih onih poznatih lica koja su me od početka života okruživala. Po saznanju da je moj otac u logoru u Bosanskom Novom na Nogometnom stadionu ‘Mlakve’, a da je prije togao prošao fizičku torturu u hotelu Una koji je tada bio ‘istražni zatvor’, moja nena Mujesira je samo rekla ‘možda će ga sadaka male Nade spasiti’. Tada počinje jedan veoma težak period u iščekivanju, da li će otac izaći živ iz logora ili će ga ubiti i ako izađe kakav će biti“, prisjeća se motiva za istraživanje Rejhan Prohić.

U tim besanim noćima, nastavlja Prohić, nena Mujesira nam je znala pričati razne priče, između ostalog i tu kako je ona sa djedom Rukibom prevela Nadicu iz Gračanice u Zagreb.

„Otac je, hvala Bogu u julu te godine sa konvojem izašao iz logora i došao kod nas u Zagreb. Prošlo je nekih 10 godina i 2002. godine umire moja nena Mujesira. U arhivi koja mi je do tada bila nedostupna pronalazim obilje interesantne dokumentacije koju je djed Rukib uredno čuvao. Među tom dokumentacijom sam naišao i na pisma doktora Avde Prohića koja je slao svome bratu Sabriji u Zagreb u kojima se pominje mala Nadi i stradanje njenih roditelja. Ta pisma su samo bila okidač da probam potražiti Nadicu ako je živa i da se gledajući sa ove perspekive obračunam sa vlastitim demonima prošlosti koji su me kao trinestogodišnjeg dječaka daleke 1992. okupirali“, govori Rejhan.

Tragična sudbina

Kada je Nadin otac Viktor ubijen za vrijeme operacija njemačke divizije na planini Ozren u aprilu 1943. a majka Helena teško oboljela prilikom skrivanja od Nijemaca po Ozrenu, doktor Avdo Prohić je uspio preko svog poznanika Slovenca Franca Kaučiča da Nadu i Helenu dovede u porodičnu kuću. Helena je morala biti hospitalizirana gdje ju je netko prokazao ustašama i stražarno je sprovedena u logor na Savskoj cesti u Zagrebu gdje je i izgubila život u augustu 1943. godine.

„Mala Nadica je ostala u porodičnoj kući sve do jeseni 1943. godine. Kada se doznalo da je ustaška nadzorna služba izdala naredbu da se prečešljaju kuće i da se nađe židovska djevojčica koja je ostala iza Helene Kolman donosi se odluka da se Nada odvede u Zagreb kod Sabrije Prohića. Odlučeno je da to urade moj djed Rukib i nena Mujesira koji su trebali da, u slučaju kontrole odglume mladi bračni par sa malim djetetom. Mala Nada je kraj rata dočekala u Zagrebu u kući Sabrije Prohića i njegove supruge Safete. Iako su njihova djeca govorila da im je Nadica najmlađa sestra i tu je postojao rizik da je neko pronađe pošto ni Sabrija nije bio pošteđen racija od strane ustaša“, govori Rejhan Prohić.

Po završetku rata po Nadu su došli i usvojili je Helenina sestra Erna Sonenschein i njen suprug Albert. Danas Nada Kolman koja je uzela ime Aviva Fox sa porodicom živi u Australiji.

Ispravljanje nepravde

Ovakvih priča, ističe Rejhan je mnogo i javnost treba da zna za ovakve stvari, treba da bude upoznata sa herojstvom i humanošću ljudi u teškim i ružnim vremenima. Mnogi od nas znaju samo priče sa lijepim ishodom kao što je ova. Dosta je neispričanih, zaboravljenih priča o onima koji su dali svoje živote i živote svoje obitelji u pokušaju da urade nešto ovakvo.

Prilično su slabo poznati slučajevi spašavanja Jevreja od bh. građana i o njima se ranije malo pisalo. Primjera radi, kada su u pitanju dr. Avdo Prohić i njegova porodica, niko zapravo izvan uskoga porodičnog kruga nije ni znao za sudbinu male Jevrejke Nade Kolman i njezino spašavanje.

„Ranije, u vrijeme bivše Jugoslavije, vrednovale su se, izgleda, neke druge stvari po nekim drugim kriterijima. Dr. Avdo Prohić je dugo vremena nosio etiketu ‘reakcionara’ ili čak ‘narodnog neprijatelja’, iako se radilo o osvjedočenom humanisti i antifašisti, saradniku partizanskog pokreta i čovjeku koji je u ratu jedva izbjegao tragičnu sudbinu onih koje je pomagao. Njegovo ime, recimo, nalazimo u spisima ustaške tajne policije, zloglasne UNS-e, kao jednog od neprijatelja režima kakve po hitnom postupku treba uputiti u logore. Avdin brat Sabrija, veletrgovac i uspješan poslovni čovjek, ubijen je bez suđenja 1947. godine, nakon što su propali pokušaji da mu se sudi javno, pred narodom. Krivica Prohića je bilo to što su pripadali imućnijem građanskom soju, dakle bili su klasni neprijatelji, koje je po komunističko-staljinističkom svjetonazoru trebalo uništiti jednako brutalno kako su i nacisti uništavali tzv. ‘rasne’ neprijatelje. Naravno, primjer familije Prohić nije jedini: sjetimo se samo Derviš ef. Korkuta, čovjeka zaslužnog za spašavanje čuvene sarajevske Hagade, također ‘Pravednika među narodima’, koji je poslije 1945. bio osuđen na višegodišnju robiju“, kaže historičar Šaković.

Novinar Fahrudin Kurtović, autor filma „Gračanički pravednici“ ističe da je važno pričati o onima koji su i u najtežim vremenima bili ljudi i riskirajući svoj i živote svoje porodice pomagali drugim ljudima.

„Na takvim primjerima mi, između ostalog trebamo graditi i svoj lični sistem vrijednosti. Važno je ovakve priče pričati i zbog Gračanice i njenog boljeg razumijevanja. Važno je ovakve priče pričati i zbog nekih historijskih stereotipa i nepravdi“, ističe Kurtović.

Izvor: Al Jazeera

____________________________________________________________________________________________________________________

Preuzimanje dijela (maksimalno jedna trećina) ili kompletnog teksta moguće je u skladu s Članom 14. Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi mediji želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans te objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.