Nadarena djeca su najvrijedniji resurs jedne nacije

Ljubica Ognjenović je učestvovala na svjetskom samitu mladih liderki koje je održano u Čikagu (Ustupljeno Al Jazeeri)

Ljubica Ognjenović ima 15 godina. Ove godine je, kao đak generacije, završila Osnovnu školu “Simeon Aranicki” u Staroj Pazovi. Povod za ovaj razgovor je Ljubicino učestvovanje na svetskom samitu mladih liderki koje je u julu održano u Čikagu. Jedina je učesnica sa Balkana i izabrana je na osnovu pet eseja koje je, na engleskom jeziku, napisala za svega pet dana, razmatrajući teme kao što su: najveći svetski problem i na koji bi ga način rešila, kakva bi bila liderka u zajednici i koga smatra za svog idola i zašto.

U zemlji u kojoj vesti o mladim ljudima koji osvajaju medalje na svetskim takmičenjima ili poput ove o petnaestogodišnjoj Ljubici koja se vrlo ozbiljno priprema da svet učini boljim bivaju zasenjene skandalima o lažiranju diploma i doktorata, teme koje se tiču obrazovanja su nemerljivo važne.

  • Zašto ti, Ljubice, učiš?

– Meni je učenje, pre svega, zabavno. Naravno, svesna sam da je znanje veliko bogatstvo koje otvara sva moguća i nemoguća vrata i zato mi je sticanje znanja najvažnije. Moja je želja da se bavim žurnalistikom. Volela bih da budem glas onih koji nemaju svoj glas, da pojačam njihove glasove i da širim istinu. U današnjem svetu, gde su nam informacije dostupne više nego ikad, postoje stvari koje nam se ne predstavljaju onakvim kakve jesu; postoji toliko malih glasova koje treba čuti, toliko priča koje bi trebalo čuti.

Djevojke iz cijelog svijeta

Samit mladih liderki organizovali su Univerzitet Ilinois i “Chicago Sister Cities International”, a trajao je od 20. do 27. jula. Deset predstavnica Čikaga i četrnaest devojaka iz Južne Koreje, Pakistana, Švedske, Indije, Švajcarske, Engleske, Južnoafričke Republike i Srbije, imale su priliku da se upoznaju sa radom nekoliko velikih kompanija, sa ciljem razvoja liderskih potencijala. Jedna od predstavnica Čikaga je devojka Ema koja osim engleskog govori i bosanski jezik jer su se njeni roditelji doselili iz Bosne i Hercegovine.  

  • Misliš na pitanja manjina, ravnopravnosti?

– Mislim na sve, i na rodno pitanje, i na probleme bilo koje manjinske grupe. Postoji mnogo stvari na kojima treba raditi, mnogo problema koje treba rešiti. Evo, na primer, tema kojom sam se ja bavila na samitu u Čikagu je “Nedostatak žena u politici”. Mene je ta tema mnogo zainteresovala nakon što sam pročitala podatak iz jedne studije da su i dečaci i devojčice uzrasta od 13 godina jednako zainteresovani za politiku, a u dobi od 25 godina 70 odsto ispitivanih muškaraca se i dalje zanima za politiku, dok je više od 60 odsto žena promenilo mišljenje. Želela sam da saznam zašto se to dešava. Na samitu smo imali grupni razgovor o tome i uvideli smo da se većina žena koje su u politici ponašaju kao muškarci jer su u nekom trenutku svoje karijere trpele pritisak da moraju tako da se ponašaju inače neće biti ozbiljno shvaćene.

  • Kad kažeš da žene moraju da se ponašaju kao muškarci, ti zapravo time potvrđuješ da postoji razlika među njima – kako se to uklapa u priču o rodnoj ravnopravnosti?

– Definitivno postoji razlika i da bi tu razliku trebalo poništiti. Pri tom ne mislim na razlike u smislu nošenja suknje ili izražene ženstvenosti, već da bi i muškarci i žene trebalo da budu to što jesu i da sa takvih startnih pozicija onda govorimo o jednakosti. Kad kažem “to što jesu” mislim koliko na rođenjem date karakteristike, toliko i na životne izbore da budu ono što oni žele, a ne da ih neko ugrožava tražeći da budu ono što nisu.

  • Šta ti predlažeš kao rešenje ovog problema?

– Mislim da bi žene koje su zbog svojih visokih političkih pozicija istaknute u javnosti trebalo više da se angažuju i da pokažu ko su zaista, i da bi to u velikoj meri uticalo na ostale žene i ohrabrilo ih da se uključe u politiku. Osim toga, trebalo bi da se osnivaju organizacije koje bi ženama pružale mogućnost da se politički obrazuju, uz dostupnost svih sredstava potrebnih za obuku. I treće, vlade moraju da donose zakone kojima određuju minimalni procenat učešća žena u parlamentarnom odlučivanju. Niko ne može da reši odjednom sve svetske probleme, ali ne treba zbog toga da odustajemo, već naprotiv – da radimo na promenama, koliko god se malim činili naši pojedinačni koraci. Svi problemi su u izvesnoj meri povezani tako da rešavajući jedan, utičemo na rešavanje drugog.

  • Na koji način su svi problemi povezani?

– To je još jedna od stvari koje smo radili na samitu: da shvatimo na koji su način grupe kojima smo se bavili povezane. To su bile grupe: “Žena u siromaštvu”, “Mentalno zdravlje žena” i “Nasilje nad ženama”. Žene koje su u partnerskoj vezi u kojoj ima nasilja i iz koje ne mogu da pobegnu, definitivno imaju problema sa mentalnim zdravljem. Čak i kada uspeju da se izvuku iz takvog odnosa, njihovo narušeno mentalno zdravlje u velikoj meri može da utiče na sposobnost da rade i zarađuju novac, što ih uvodi u siromaštvo.

  • Da se vratimo temi obrazovanja – da li nadarenu decu škole u Srbiji dovoljno podržavaju? Imam utisak da nastavnici više energije potroše da bi od dvojke napravili trojku nego što se posvete razvoju briljantnih umova koji su najvredniji resurs svake nacije?

– Od krucijalne važnosti je da nadarena deca budu okružena decom istog interesovanja jer, pogotovo u adolescenciji, postoji ogroman pritisak na decu da budu deo šablona. Ja to smatram pogrešnim. Podrška škole i porodice je veoma bitna kako bi se to dete moglo razviti u nekoga sposobnog da dalje istražuje i razvija svoje sposobnosti. Da se razumemo: svakom detetu treba posvetiti pažnju podjednako, ali su načini drugačiji. Mene je moja škola pre pet godina poslala na NTC kamp koji organizuju Uroš Petrović, četvrti najpametniji čovek na svetu, i dr Ranko Rajević, osnivač srpskog ogranka MENSE. Cilj kampa je bio naučiti decu kako da efikasno uče. Uroš Petrović je i dečiji pisac. Svoje knjige piše u formi zagonetki. Ja sam imala čast da budem jedan od likova u njegovoj knjizi Marta Smart i vašar zagonetki.

Takođe, podrška porodice je jednako važna, ali ne sme da se vrši nerealni pritisak na dete pa da ono trenira 17 sportova i svira 32 instrumenta. Suština roditeljske podrške je da se detetu dâ prostor da se razvija, da mu se pomogne u prikupljanju informacija koje mu trebaju, a ukoliko to roditelji nisu u mogućnosti treba da nađu nekoga ko može da pomogne. U Srbiji postoji toliko nadarenih ljudi koji bi mogli da naprave ogromnu razliku, samo se moraju podržati i motivisati.

  • Koji su tvoji sledeći koraci u obrazovanju?

– Na jesen krećem u srednju školu. Dobila sam stipendiju internacionalne škole na Senjaku, to je škola američke ambasade. Nakon toga volela bih da žurnalistiku studiram u Velikoj Britaniji ili u Kanadi. Mislim da bih se na polju istraživačkog novinarstva najbolje razvila kao ličnost i pri tom mogla ljudima da pomognem. Svakako ne želim iz Srbije da odem zauvek jer su mene roditelji od malena učili da budem rodoljub i prosto ne bih mogla da živim bez Srbije.

Izvor: Al Jazeera