Nacizam metastazira po američkim institucijama

Činjenica da je američki predsjednički kandidat spreman iskoristiti lažnu priču da bi izazvao rasističku publiku nije ništa novo (Reuters)

Američki predsjednički kandidat jednom prilikom je ispričao priču o američkom generalu Johnu J. Pershingu koji je na Filipinima navodno umakao metke u svinjsku krv i pobio 49 muslimanskih zatvorenika. Jednog je zatvorenika ostavio na životu da bi mogao prenijeti vijesti o onome što je vidio ostatku neprijateljskih snaga. Američka vojska više nije imala problema sa „radikalnim islamskim terorizmom“ nakon tog, tvrdio je taj predsjednički kandidat što je pozdravljeno glasnim aplauzom.

Historičari su razotkrili da je priča o tom masakru izmišljena. Činjenica da je američki predsjednički kandidat spreman iskoristiti lažnu priču da bi izazvao rasističku publiku nije ništa novo. Javno slavljenje kolonijalnih zvjerstava i predsjednikova sugestija da se čine ratni zločini kao efikasna antiteroristička mjera, međutim, jeste – ili barem u eri nakon Ženevske konvencije. To se desilo u Južnoj Karolini 2016. Do tad je ovaj kandidat već pozvao na totalnu i potpunu zabranu svim muslimanima ulaska u SAD.  Također je oformio muslimanski registar gdje su muslimane nadzirali i gdje su oni imali specijalne isprave na kojima je pisala njihova religijska pripadnost – politika koja podsjeća na one koje su provođene protiv jevrejske populacije u nacističkoj Njemačkoj, pasoške knjižice u Južnoj Africi i „kipande“ u kenijskoj koloniji. Ovaj kandidat je smatrao da kolonijalno nasilje ne treba izbrisati ili minimizirati kao dio „falične“ historije, ili uklanjati dok se kaljaju druge nacionalne prošlosti. Kolonijalno nasilje treba slaviti i preporuučivati.

U svojoj knjizi Discourse on Colonialism, Aime Cesaire je napisao da Evropa ne može oprostiti Hitleru, ne za zločine protiv „čovjeka“, već za „zločine protiv bijelog čovjeka, ponižavanje bijelog čovjeka, i činjenicu da je primijenio na Evropi kolonijalističke procedure koje su do tada bile rezervisane ekskluzivno za [kolonije]“. Evropa je odobravala nacizam, kaže on, dok je provođen na crnim i smeđim populacijama.

Čudovište koje ne umire

Danas, dok nacizam metastazira po američkim institucijama i javnim prostorom brzinom fleš moba Proud Boysa, mnogi akademici i medijske ličnosti mogu samo posmatrati širom otvorenih usta. Gađaju čudovište istrošenim, slabim frazama: „Ovo je nečuveno“, „rasno nabijeno“, „nije normalno“, a ono ipak ne umire. To je čudovište koje je živjelo iznad klonulih crnih tijela blizu nasmiješenih policajaca u vremenu prije kamera na mobitelima. Ono živi u frazama „ostavimo prošlost u prošlosti“ i „zar se ne možemo svi lijepo slagati“, i u nesposobnosti da izgovorimo ne samo imena već čak i broj ubijenih od strane podržanih vojnika. Za mnoge u svijetu, to čudovište je komšija. Čudovište je normalno.

Trampizam je normalan. Postoje norme kojima se pokorava – one doseljeničke kolonije. Kada njeni administratori kao što su Ken Cuccinelli i Trump govore o nebijelim strancima zvuče manje kao Lyndon B. Johnson nego što zvuče kao Gottfried Feder ili general von Trotha tokom genocidnih kampanja protiv naroda Herero i Nama. Gotovo da možete čuti okupljanje sa sloganom MAGA (Ponovo učiniti Ameriku veličanstvenom) u Jan-Bart Gewaldovom prevodu njemačkog generala: „Narod Herero mora napustiti zemlju. Ako njihova populacija to ne učini, primorat ću ih pomoću [topa]. Unutar njemačkih granica svaki Herero, sa ili bez oružja, sa ili bez stoke, bit će upucan. Više neću prihvatati žene i djecu, vratit ću ih njihovom narodu ili ću dopustiti da budu upucani“. Da se ovo dešava danas, tvrodokorni evropski doseljenici u Namibiji okupili bi se kao publika, aplaudirajući ovim rečenicama dok stavljaju crvene kape.

Za one koji su pod pesnicama američkog imperijalizma, kolonijalno i doseljeničko nasilje nije uopšte druga era – to je konstantna realnost koja se živi. Za domicilno stanovništvo u američkim gradovima i rezervatima, za crnce i Latinoamerikance u američkim zatvorima i uslovnom nadzoru i za ljude u selima pod američkom okupacijom, ili okupacijom američkih zastupnika ili klijenata, doseljeničko kolonijalno nasilje je dom. Pa ipak, do sada su ovi uvijek šutjeli i napadi su predstavljeni kao nejasni ili su bili nevidljivi za savjest američkog društva.

Trumpova era, nasuprot tome, obećava kraj zataškanoj kolonijalnoj mržnji i doseljeničkom posramljivanju. To je američka parada doseljeničkog kolonijalizma. Novo je to što kolonija više nije tajni gulag već brend. Trumpova administracija razumije – kao što razumiju i evropska krajnja desnica i rasno marginalizovani ljudi i imigranti širom svijeta – da bez obzira kakvom kamuflažom ih mediji i političke klase pokušaju sakriti, nacisti nisu nigdje otišli. Tihe većine oduvijek čekaju na šansu da dignu pogled sa svog mučenja, diskriminacije ili trolovanja nebijelaca i ugledaju karizmatičnog (ili zaista, bilo kojeg direktnog) lidera.

Nakon kolonijalne represije ili masakara, čak i oni koji su postali usamljeni vukovi, osvetnici ili kako god kolonijalne administracije zovu pomoćne snage – postalo je tradicionalno pričati o zacjeljenju. Ljubav, oprost i nenasilni protesti se odmah propisuju kao jedini protuotrov za genocidno nasilje. Dr. Martin Luther King Jr. i Rosa Parks su izgurani – najgorljivije od najmanje ugroženih grupa – i podsjećaju nas da su to modeli koje treba oponašati. Pa ipak, u vrijeme Martina Luthera Kinga Jr.-a, u bombardovanju baptističke crkve u 16. ulici iz 1963. stradale su četiri djevojčice i to je bilo dovoljno da energizira nacionalni protest. U naše vrijeme, u masakru u crkvi u Charlestoneu stradalo je devet osoba, u sinagogi u Pittsburghu 11, i nije se očekivalo pojavljivanje nikakvog takvog talasa. Sam napad u El Pasu, ublažen i odbačen kao „problem s mentalnim zdravljem“, već počinje blijedjeti u sjećanju. Danas, kada se broj bijelih supremacista počinje primicati onom od prije 1940-ih, nije potrebno još protesta ili, ne daj Bože, pjevanja. Trenutak kada je kolonijalizam ponovo došao u prvi plan, kada je državu zaposjeo oštri bjelački nacionalizam, zahtijeva odgovor koji traži inspiraciju na drugim mjestima a ne u historiji pokreta za građanska prava.

Trumpova era

Ako stavimo knjižnu oznaku u knjigu Martina Luthera Kinga Jr.-a i umjesto tog skinemo prašinu sa knjige The Wretched of the Earth Frantza Fanona, bit ćemo manje skloni sanjarenu. Zatim, kada stručnjaci i predsjednički kandidati budu govorili o američkim vrijednostima nakon napada to će nas podsjetiti na rečenicu: „U kolonijalnom kontekstu, kolonizator prestaje omalovažavati koloniziranog tek kada ovaj jasno i glasno izjavi da su bjelačke vrijednosti nadmoćne. U periodu dekolonizacije kolonizirane mase se rugaju ovim vrijednostima, posipaju ih uvredama i pljuju ih. Takva dešavanja obično prolaze nezamijećeno jer su, tokom kolonizacje, izvjesni kolonizirani intelektualci uspostavili dijalog sa buržoazijom kolonizirane države“.

Posmatrajući američko društvo, ozbiljno, kao kolonijalnu situaciju, mogli bismo primijetiti nelagodne sličnosti između, recimo, Kongresnog crnačkog vijeća i Domicilnog savjetodavnog odbora ili cijenjenog kongresmena koji staje u odbranu optuženih rasista. Ako živimo u vrijeme kada su tvrdokorni konzervativni doseljenici zauzeli državu putem glasačkih listića, mogli bismo pogledati primjere kada se ovo desilo na drugim mjestima, recimo kada je Nacionalna stranka zaposjela Južnu Afriku 1948. Mogli bismo preletjeti odgovore ANC-a na zakone o pasoškim knjižicama iz ere aparthejda i gradske racije kada razmišljamo o rasnom profiliranju tokom racije u tvornici pilića u kojom rade smeđi radnici u Mississippiju – da ne spominjemo Mau Mau. Toliko tog bi nas moglo čekati kada olabavimo svoje narukvice sa natpisom „Šta bi Marthin Luther King Jr. uradio?“.

Ako Trumpova era znači zastarjelu proslavu, intenzifikaciju i predlaganje kolonijalnih zvjerstava – stvarnih ili imaginarnih – ne možemo donositi postere u borbu za istrebljenje. Možemo se vratiti Martinu Lutheru Kingu Jr.-u kasnije. Svijetu sada treba antikolonijalizam.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera