Nacionalni populizam: Novi globalni model je rođen

Ministar rada i industrije Luigi Di Maio i ministar unutrašnjih poslova Mattea Salvinija nakon polaganja zakletve 1. juna (Reuters)

Historija se rijetko ponavlja, ali se često rimuje. Spektakl krajnje desnice u Italiji podsjeća na situaciju u Brazilu, gdje je u prvom krugu predsjedničkih izbora pobijedio prodiktatorski Jair Bolsonaro.

U 1920-im italijanskom fašizmu su se prvo oduprijele, a potom su ga podržale ekonomske elite. U početku prognana i glasna grupa, fašisti su uskoro prigrljeni od establišmenta kao najbolja odbrana protiv sve većih zahtjeva radnika. Nacionalni socijalizam, ekonomski model osmišljen u Italiji i usavršen u Njemačkoj, kombinirao je trun društvenih ustupaka s čeličnom zaštitom privatnog vlasništva i industrijskih interesa. Ovo je pružilo primjer koji će biti kopiran u diktaturama širom svijeta.

U 2016. godini slavno sav bijeli, sav muški meki udar u jednoj od najraznovrsnijih država na svijetu, smijenio je ljevičarsku vladu u Brazilu i doveo na vodeću poziciju neoliberalne momke Michaela Temera. Uskoro je brazilski socijalistički simbol Lula de Silva zatvoren, po optužbama slabim u najboljem slučaju, i neistinitim u najgorem.

Obećanja su jedini rezultat

Dvije godine kasnije rezultat je Jair Bolsonaro, nacionalni populista, diktator koji kombinira narodnu podršku – koja je Temeru očajnički nedostajala – s podrškom za bijeli ekonomski establišment primamljen njegovim obećanjima socijalnog konzervativizma i ekstremnog ekonomskog liberalizma.

Ako italijanska historija pomaže razumjeti šta se dešava u Brazilu, savremena italijanska politika to pokazuje kao nijedna latinoamerička posebnost. Zaista, nedavno izabrana italijanska Vlada – koalicija ultradesničarske Lige i populističkih Pet zvjezdica – izgleda nudi gotovo savršen primjer za novi globalni model: nacionalni populizam.

Postoje tri glavne karakteristike takvog modela. Prva je društvena zaštita. Prvi postupak nove italijanske Vlade bio je susret s predstavnicima jedne od najiskorištenijih društvenih grupa: radnicima u ekonomiji honorarnih poslova. Naredni je bio donošenje oštrijeg zakona o radu, koji je prodat kao “kraj neizvjesnosti”. Treći je bio donijeti zakon o minimalnim primanjima, prodat kao “ukidanje siromaštva”.

Naravno, ništa konkretno nije urađeno za radnike ekonomije honorarnih poslova, zakon o radu jedva je zagrebao površinu problema, a zakon o minimalnim primanjima prerastao je u program prisilnog rada, koji je najsuroviji u Evropi. Ali, ovdje je riječ o simbolima. A nakon tri desetljeća neprekinute neoliberalne hegemonije, simboli su veoma važni.

Peviše migranata i Evropske unije

Druga karakteristika je nacionalizam. Sigurno, mogli biste se pitati, biračko tijelo će prozrijeti lažni socijalizam? Ovdje dolaze do izražaja žrtveni jarci. Vlada je proizvela lov na vještice, koji je doveo do ponovljenih rasističkih napada širom države, hapšenja proizbjegličkog gradonačelnika Mimme Lucana i konstantnog okrivljavanja migranata za državne probleme. A tamo gdje migranti nisu dovoljni, postoji stalna igra okrivljavanja s Evropskom unijom. Vlada ne može uraditi sve što je obećala? Previše migranata i previše Evropske unije.

Treća karakteristika je neoliberalizam. Prvi budžetski zakon nove Vlade omogućava visoko regresivnu jedinstvenu poreznu stopu – koja koristi najbogatijima – i veliku nekažnjivost za one koji izbjegavaju porez. Posmatrači očekuju da će ovaj zakon pojačati, prije nego smanjiti, nejednakosti u prihodima. I dok se ostaci liberalnog establišmenta bune protiv ogromnog Vladinog budžetskog deficita, mnoge male i srednje kompanije u državi su namamljene i povinuju se pravilima: počevši s Unijom industrijalaca predsjednika Italije.

Nacionalni populizam objedinjuje elemente lažne socijalne skrbi, pojačanog nacionalizma i kompenzatornog probiznis pristupa. Ovaj model poziva na novu veliku pogodbu, gdje socijalne geste prate regresivne poreze, dok nacionalizam usmjerava socijalni bijes dalje od nepravednog ekonomskog sistema i prema strancima.

Hljeba i igara uvijek ‘pali’

Panem et circenses – hljeba i igara – tako su ovaj model zvali prije 2.000 godina u drevnom Rimu. Dajte ljudima štruce hljeba i nacionalistički cirkus i ekonomske elite mogu gomilati bogatstvo s nekažnjivošću. Danas ovaj model nalazi odjeka od Washingtona do New Delhija, od Manile do Brasilije.

Italijanski eksperiment će “promijeniti globalnu politiku”, kaže bivši Trumpov pomoćnik Steve Bannon. Rezoniranje je jasno. U trenutku globalne pobune protiv “elita”, bilo koji pokušaj da se odbrani sistem u krizi i održi neodrživi status quo – čitaj Hillary Clinton, Angela Merkel ili Emmanuel Macron – samo će pojačati sukob i potencijalno dovesti do toga da socijalistički zahtjevi dobiju zamaha, kao što je pokazao Bernie Sanders u SAD-u.

Nacionalni populizam pruža magični štapić, koji će držati pobunjene mase sretnim, društveno tijelo umirenim i nastaviti akumulaciju kapitala. Tačno deset godina nakon globalne ekonomske krize iz 2008. godine, nacionalizam dolazi da spasi neoliberalizam.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera