Na višegodišnjoj turneji grof Potemkin stigao u Vranje

Vučić kaže da se pokretanjem istražnog procesa treba otkriti istina o 'Jovanjici' na kojoj je, uz organsko povrće, uzgajana i marihuana (EPA)

„U Vranje nema laganje“, počinje jedna izreka koja tek svojim nastavkom „sto kila svinja, dvesta kila maz“ pokazuje da je reč o „posprdalici“.

Ovoga puta nisu je tamo doneli „petlovi, more, lažovi“ od kojih „Morava dzmni“ (zveči), već kao da su je najavili praporci na zaprezi grofa Potemkina (Patjomkina). Koji kao da je udobno sedeći u karucama sa ljubavnicom mu Katarinom Velikom i austrijskim imperatorom Jozefom II stigao na jug Srbije, da po svom receptu postavi scenografiju za svečano otvaranje vranjskog pozorišta.

Simbolična pompa bila je logična jer je činu otvaranja teatra posle sedmogodišnje rekonstrukcije nakon požara, nepotvrđeno a najavljeno (kad se ovo piše) trebalo da prisustvuje njihov „imperatorski kolega“ Aleksandar Vučić, predsednik Srbije. Možda i kao predsednik SNS jer se vlasti, EU-emisari i patrljčad opozicije još nisu napismeno usaglasili šta je u vazda predizbornoj Srbiji zaista – funkcionerska kampanja.

Na tlu metafore, inače, ovaj grof i osvajač južnih teritorija Rusije što je u 18. veku nešto brljao i u vezi sa i sad aktuelnim osamostaljenjem i aneksijom Krima, gotovo i da ne napušta Srbiju. Ili je bar često na turneji po njoj, ne samo za vakta ove najnovije, ali po „nema laganje“ najusavršenije vlasti.

Lažna vijest o lažnom pozorištu

Proteklih dana, pred otvaranje vranjskih renoviranih dasaka koje život znače, što je prouzrokovalo i sađenje prolećnog cveća po instant-parkovima u okolini, Potemkinov duh je uradio nešto što za Srbiju, ipak nije nemoguće.

Pošto se izgorelo, pa obnovljeno pozorište naslanja na stari, negda reprezentativni, a sada oronuli hotel koga je snašla zla sudbina tranzicijske privatizacije, neko se „sistemski“ izgleda dosetio da trulež hotelove fasade, tik pored pozorišta može zasmetati cenjenom i voljenom vođinom oku.

Zato je tokom užurbanih priprema čitava fasada i to sa tri strane, jer je em „na lakat“, što rekao Balašević, em mu je „lakat“ zasečen u trapez, presvučena pažljivo iscrtanom, ma 3D, bre, mušemom. A ona pedantno učvršćena  čeličnim steznicima da joj se ne zatalasaju brojni prozori na „foto-tapetu“ ako zaduva vetar u Vučićevom prisustvu.

Pre osvrta na sistematično Potemkinovo pojavljivanje u Srbiji, u ovoj ujdurmi, palo je u oči i nešto naoko uzgredno a veoma važno, a tiče se „globalnog sela“ Maršala Makluana, da ne pominjemo one koji Twiter i mreže pre/(o)cenjuju kao faktor javnosti.

Ova velikim delom neodgovorna i nasumična javnost prva se zatalasala, bez osvrtanja na pet W (novinarskih) pitanja niti na proveru vesti iz drugog izvora. Tako je ispalo da se seirenje i naslađivanje SNS-glupostima zasnivalo na pogrešnoj vesti, da je u kulisu „obučeno“ pozorište, a ne zgrada pored.

Međutim, i pritom je samo savesno oko moglo da primeti još jednu zavodljivu misteriju.

U jednom prilogu, zvanične RTV Vranje, pre više meseci, o rekonstrukciji pozorišta, pojavio se snimak upravo ovako dekorisanog/renoviranog ostarelog hotela. Kao da se htelo reći da će i on biti obnovljen zajedno sa teatrom, ili da je sastavni deo njega. Sad i zvaničnici potvrđuju – dok se građani Vranja iščuđavaju, a neki i ne primećuju da je hotel samo presvučen – da se nije stiglo zbog „spore restitucije“, pa su izdašno uključili gradske javne službe da ispomažu Potemkina.

Ukratko i jedno i drugo ne govore baš dobro o medijskoj slici zemlje o (kritičkoj) javnosti još manje, a o „mrežnoj“ – najgore.

Triput se tunel probija

Istini za volju, ovakvih projekata od infrastrukturnih do kulturnih  koji služe da se zadovolji (i) ulagivački i poltronski odnos nižih organa (vlasti) prema višim, a prema liderima i vođama posebno, bilo je mnogo u Srbiji. A nije preterano reći ni odvajkada, pa i sa najmonstruozijim začinjavanjem – slanjem odrubljenih glava političkih protivnika novim vođama.

U slučajevima investicija, valja razlikovati one koje su i građanstvu neophodne, ali se svečanostima i kulisama dodatno našminkaju i „posvečane“ od onih koje su skupe i služe u dobroj meri ili isključivo za dodvoravanje i podilaženje viš(nj)im instancama. A sve to, uz oprez prema potpuno besmislenim, a često veoma skupim koje služe samo poslednjem rečenom.

Možemo se, tako, podsetiti jedne tipične potemkinovštine iz Miloševićevog perioda kakve se sada sve izdašnije kopiraju.

Kada je devedesetih godina tadašnji lider trebalo da prisustvuje svečanom probijanju poslednjih metara tunela za gradsku železnicu na Karaburmi u Beogradu, ni poltronske kamere državne televizije nisu uspele da sakriju prevaru. Videlo se jasno da je tunel bio probijen, pa poslednji metri „za slikanje“ ponovo napravljeni od stiropora, armature i tanke cementne košuljice.

Taj metod je primenjen i marta prošle godine na levoj cevi tunela Brančić na koridoru 11, kad je probijanju trebalo da prisustvuje i Vučić. I tada je to moralo da se uradi – triput. Prvi put kad je tunel zaista probijen, drugi put kad je „kulisa“ napravljena, ali najavljena poseta odložena, pa je rupa morala da se otvori zbog nastavka radova. I treći put kad je prezident došao da „probije rupu“.

„Šareni voz“ za Kosovsku, a severnu Mitrovicu, kojim je trebalo da se odmere  „suvereniteti“ Prištine i Beograda, svojevremeno je uz politički rizik, svedočio i o bačenim parama na železničko fresko-slikarstvo. A ista skupa besmislica primenjivana je, valjda kao predigra za Vranje, recimo, tokom prvih nastupa u kampanji „Budućnost Srbije“ koja se ovih dana nastavila. Tada su u delu Banata kuda je vođa prolazio, i kuda će brzi vozovi u toj budućnosti prolaziti, sve oronule stanične zgrade bile prekrivene bilbordima, plakatima i crtežima sa pozivima na napredak. Pred beogradske izbore, logo budućeg metroa, ali i sam izgled vagona crtani su po kombijima i autobusima kojima je „obeležena“ njegova trasa…

Bivša, pak, „lopovska vlast žutih“, kako ih Vučić verbalno časti, nije imala previše takvih akcija, ali se upisala u istoriju građevinskih besmislica, izdavanjem placa, ali i prisustvom otvaranju, na Novom Beogradu gde je neki (doduše privatnik) napravio maketu beogradskih Terazija, kao glupu turističku atrakciju.

Opsena kao sistemski projekat

Pre kraja mora da se kaže – mnogo od ovih prevara i optičkih fatamorgana umesto stvarnosti uspevaju dobrim delom i zbog mentalitetskih navika stanovništva među kojim još uvek važe pravila da nešto treba urediti ne zbog boljeg života, nego „da ljudi vide“. Rečit primer je, recimo, gradnja širom severositočne Srbije gde imućniji ljudi i gastarbajteri grade čitave palate, ali ne stanuju u njima već u pomoćnim ili starim zgradama.

Ulepšavanja stvarnosti sa političkim predznakom lako uspevaju i zbog gotovo božanskih moći koje se pripisuju – televiziji. „Ej, on izišo na televizor“, čest je dokaz i potvrda nečijeg ugleda.

Međutim, vranjski i slični slučajevi, osim što dokazuju skupo i besmisleno ulagivanje, imaju i marketinšku komponentu koja se  vešto povezuje sa samovoljom kojoj se izlazi ususret – rasipništvom.

Kad, recimo, bude emitovan i više puta ponavljan na svim televizijama, snimak sa otvaranja pozorišta, neće, videli smo, ni svi Vranjanci znati da „velelelepni“ hotel nije renoviran, već nacrtan na platnu. Ali, to neće znati niti mogu da saznaju milioni gledalaca u drugim delovima zemlje. Zato je moguć i apsurd da vlasti izdašno i same finansiraju „potemkinovštinu“, a ne isključivo oni koji im poltronišu.

Uz činjenicu da institucije uglavnom ne funkcionišu, sasvim je moguće da se na naredbu predsednika nekom seljaku dovede asfalt do kuće i da se to potom emituje kao ispunjeno obećanje, bez upita o projektu, ceni i drugim „nevažnostima“.

Problem se usložnjava, ali se ni to u Srbiji ne vidi, kad i novoizgrađene fabrike uz državne subvencije koje realno postoje na stotinama kvadrata postanu „Potemkinova sela“. Jer su prilikom presecanja vrpce zaposlile toliko i toliko radnika, takođe uz „doplatu“, da bi ih po isteku subvencija ostalo manje od polovine. (Videti i takva istraživanja!)

To već liči na potemkinovštinu i opsenu – kao sistemski projekat.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera