Oglasi

Na sarajevsko 'Šta me gledaš', možete dobiti metak u čelo

Sigurnosni stručnjak Jasmin Ahić objašnjava što se događa na sarajevskim ulicama usred posljednjih oružanih obračuna.
'Ugrožena je javna sigurnost u Sarajevu', smatra prof. AhićAl Jazeera

Razgovarao: Mladen Obrenović

Pucnjava u sarajevskom naselju Mojmilo – jedna osoba poginula... Uhapšeni učesnici pucnjave u Kranjčevićevoj ulici... Dvije osobe povrijeđene u pucnjavi u ulici Ramiza Salčina... Teško ranjen član Nadzornog odbora Elektroprivrede... To su samo neki od naslova iz crne kronike koji su posljednjih dana preplavili Sarajevo, a kojima je nastavljeni crni niz ubojstava, ranjavanja, razračunavanja vatrenim oružjem.

U razgovoru za Al Jazeeru sigurnosni stručnjak Jasmin Ahić, profesor na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu, objašnjava što se to događa na sarajevskim ulicama.

  • Posljednji i nizu obračuna vatrenim oružjem na ulicama Sarajeva dogodilo se na jednom od križanja u naselju Mojmilo gdje je, u pol bijela dana, ubijen Adnan Salčin, sin ratnog zapovjednika Ramiza Salčina. Građani su prilično uznemireni zbog svega što se događa u Sarajevu. Što je uzrok svemu tome?

- Svi smo svjesni da je porast kriminaliteta u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, ali i drugim urbanim, pa i ruralnim sredinama BiH, u posljednje vrijeme dramatičan. U tom smislu, stvari bi se mogle postaviti u nekoliko i praktičnih i teoretskih konteksta. Socio-ekonomska situacija u kojoj smo se našli, bez obzira što to izgleda kao floskula to zaista i mislim i to se može analitički i istraživački dokazati, najviše je u posljednjih 10 godina pogodila generacije koje su u dobi od 16 do 35 godina. Dakle, to su oni koji nisu doživjeli realizaciju u društvenom, ekonomskom, egzistencijalnom smislu, koji su konstatno na birou, u nekim fazama depresive. Oni će u jednom momentu doći u poziciju da razmišlja kako da idu vani i tamo se bavi kriminalom ili da se njime bavi ovdje. Ako ne mogu prehraniti svoju porodicu i ne mogu raditi bilo šta drugo, razmišljaju, baviće se ovim ili onim, uglavnom kriminalnim stvarima.

  • Ne ulazeći u motive, razloge i detalje istrage, na koji način stati na kraj ovakvim situacijama?

- Ne možemo prejuducirati koji su motivi, odnosno jesu li neka razračunavanja u pitanju ili su situacije nekog gang tipa, što nije poznato u Sarajevu, ne možemo o tome govoriti. Ipak, ta kritična masa jedne generacije zrelih ljudi, o kojoj sam govorio, koji se ne mogu realizirati otvaraju ogroman prostor za one koji dobro manipulišu i dobro se snalaze u kriminalnom miljeu, ali i drugim formama koje će iskoristiti takve situacije.

  • Vrlo se često u posljednje vrijeme, pogotovo ispred ugostiteljskih objekata, događaju tuče koje završavaju upotrebom vatrenog oružja. Kako to komentirate?

- Te sitne tuče koje se završavaju vatrenim oružjem nisu bile imanentne prije 20 godina. Znalo se da kad se neko potuče fizički da je to, u žargonskom smislu, bilo šaketanje. Danas toga nema. Danas je odmah potezanje vatrenog oružja i odmah se puca ili u noge, prvenstveno jer se nema hrabrosti, ili ako je u afektu ugrožava se nečiji život, pa se puca u tijelo. To su postale klasična i rutinska razračunavanja u kojem za bezazlen pogled na semaforu ili na ono sarajevsko „Šta me gledaš?“ – možete dobiti metak u čelo.

  • Ako se vratimo na tuče koji završavaju pucnjevima u noge. Jesu li i oni koji potežu oružje za takav napad svjesni da je to „samo“ nanošenje teških ozljeda, za koje slijedi blaža kazna, ne i ubojstvo u pokušaju?

- Upravo tako. Doduše, taj želi da pokaže kako je mangup, a zapravo ispadne kukavica, jer nije mogao protivnika da savlada šakama, pa ga je ipak onesposobio i destabilizirao, nanio mu ozljede. To su razračunavanja sitnih kriminalaca. Kod velikih to ne ide tako. Kod njih to ide mnogo drugačije.

  • Kako se boriti protiv takvih situacija, jer ugrožavaju ne samo sudionike takvih obračuna, nego i druge ljude, pogotovo one koje zovemo „slučajni prolaznici“?

- Nažalost, vrlo je teško boriti se protiv toga i bilo kako graditi preventivu kada jednostavno nemate kvalitetnih pokazatelja po kojima se može reći – hajdemo sada raditi resocijalizaciju. Jednostavno, ona apsolutno ne postoji. Preventiva bi možda nešto i učinila, ali resocijalizacije nema, pogotovo u manjem gradu kao što je Sarajevo. Uz sve to, analitičari i oni koji se malo ozbiljnije bave kriminalističkom i krivično-pravnom oblasti upozoravaju da je ovdje na sceni teorija ireverzibiliteta, po kojoj nema više „velikih riba“ u gradu i u podzemlju koje nije još uvijek jako kao poznato podzemlje albanske mafije, ruske ili srpske mafije. Ipak, ovo je zaista već postalo problematično da se za svaku sitnicu puca i ubija. Definitivno je problem koji je alarmantan i razumljivo je da su i građani uznemireni, a javna sigurnost zaista ugrožena u visokom nivou. Na sve to policija jednostavno ne može donijeti kvalitetan odgovor i uspjeti ako se zaista nešto ne promijeni u socio-ekonomskom smislu.

  • Stvari se u tom smislu ne pomjeraju, zapravo je ukupna situacija sve teža.

- Sa kolegama razgovaram o periodu nakon 1995. godine i okončanja agresije i oružanog sukoba, pa smo zaključili kako se do 2005. još i mogao naći posao negdje. Sada je jedina mogućnost da se neko izbori za neku formu posla i ostvarivanja egzistencije da neko umre. I tada dolazi u situaciju da se među onih 2.000 koji su se javili za taj posao i zaposli. U takvoj poziciji smo godinama i razvijaju se neke stvari u kojima će dolaziti do ovakvih situacija.

  • Prošlo je 20 godina od rata, pa je opravdano pitanje – je li još puno oružja na ulicama, bez obzira što se uglavnom ne koriste puške ili oružje karakteristično za ratna djelovanja, nego pištolji?

- Definitivno je i previše oružja, pogotovo u posljednje dvije godine kad su i ljudi, u ovako nesigurnoj situaciji, počeli da razmišljaju u kakvom ambijentu žive i rade, pa su počeli da se naoružavaju. Naravno, legalno se naoružavaju, podnose zahtjeve i prolaze sve što zakon nalaže. Mislim da je situacija zaista nesigurna, mada je to mač sa svije oštrice. Bilo je tih akcija prikupljanja oružja, čak je u jednom momentu i jedna međunarodna organizacija imala jedan dobar projekat, pa je slušajući neke od savjeta i komentara, koje su istraživanja pokazala, predložila da se nađe novac i od ovih koji vrate oružje i municiju to i otkupi od njih.

Rečeno im je da nije logično, ako neko preda pištolj ili metak, a ta stvar ima vrijednost bez obzira što je to na crnom tržištu, da bi ga predao dobrovoljno. Ima i onih koji se boje pa ostave u kontejner i opet naprave novu nesigurnost, ali ima i onih koji smatraju da za pištolj mogu dobiti 150 maraka, a ovako dobiju 100 i to je legalno, a neće nikoga ugroziti. Zato će oni bolje dati oružje policiji za 100 maraka, nego prodavati ga na crno i opet dobiti prekršajnu prijavu ili počiniti krivično djelo.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.