Na putu u EU Srbija mora zaboraviti na lobiranje

Ne konsolidira li se pristupni proces sa Srbijom u kratkom vremenu, to će biti izrazito loš znak za cijelu regiju (Reuters)

Piše: Davor Gjenero

Europska unija zajednica je zasnovana na kompromisima. Inicijalna ideja integriranja Europe zasnivala se na dvjema vrijednostima – stvaranju kontinentalnoga poretka, koji će osigurati da među državama ne može doći do ratnoga sukoba, i takvog ekonomskog sustava, koji će trajno iskorijeniti glad i nestašicu. U tome je europska integracija bila do te mjere uspješna, da građani „Stare Europe“ više niti nemaju percepcije pojmova gladi, nestašice i rata.

Veliki fondovi za poljoprivredu reziduum su gladi u Europi nakon Drugoga svjetskog rata, ali i straha od velike nezaposlenosti koja je obilježavala ekonomsku i socijalnu stvarnost brojnih europskih država u prvoj polovini 20. stoljeća.

Stvaranje jedinstvenoga europskog prostora inicirano je, s jedne strane, zbog interesa „ekonomije obujma“, ali s druge strane zato što je u prethodnim periodima kontinent obilježavalo zaostajanje rubnih, pograničnih dijelova svake pojedine europske države i stvaralo sliku neuravnotežena razvoja. Zato je ravnomjeran i održiv društveni razvoj definiran kao jedan od ciljeva Unije.

Politička kultura i način donošenja odluka unutar Unije prilagođeni su konceptu prema kome je europska integracija za sve, koji u njoj sudjeluju, „igra s pozitivnim rezultatom“. Kad netko sudjeluje u takvoj igri i kad mu politika proširenja osigurava dobiti, njegov interes nije da u svakoj političkoj odluci osigura maksimalan profit za sebe, a da ne brine o tome kako prolaze drugi dionici.

Logika odnosa među državama, koje sudjeluju u procesu integracije, postepeno se prenijela i na načela odlučivanja unutar svake pojedine države. Načelo dobrog upravljanja, koje osigurava da svi dionici neke javne politike budu uključeni u njeno definiranje, a da se politika kreira tako da osigura optimalnu dobit svim dionicima, a ne tako da jednima osigura maksimalne dobitke, a druge isključi iz dobrobiti, što ih javna politika donosi, definirano je kao načelo što ga u procesu donošenja odluka primjenjuju sve zemlje članice i smatra se zajedničkim standardom unutar EU.

Članstvo u Uniji kao dobrobit

Politika proširenja EU jedna je od zajedničkih politika, koja, između ostaloga, osigurava širenje prostora ekonomske i političke stabilnosti. Perspektiva članstva u EU dobrobit je koju Unija nudi zemljama u svom susjedstvu, i na taj način osigurava proširenje načela koja osiguravaju trajan mir, iskorjenjivanje gladi i oskudice, ali i uravnotežen i održiv društveni razvitak, ekonomske i političke slobode te ostvarivanje načela vladavine prava.

Politika proširenja vodi se na taj način da zemlje u procesu integracije usvajaju načela i standarde prema kojima funkcioniraju članice EU, a Unija može voditi zajedničke politike upravo zato što su zemlje članice integracije standardizirale svoje ekonomske i političke sustave i zasnovale ih na zajedničkim načelima.

Proces, u kome zemlje, obuhvaćene proširenjem, standardiziraju svoje ekonomske i političke sustave, figurativno se naziva pretpristupnim pregovorima, ali je zapravo riječ o procesu u kome zemlje, koje žele pristupiti Uniji, preuzimaju obveze, zadaće i rokove što će i u kojem razdoblju uraditi.

Pregovora odavno više nema, a ne radi se o tome da bi Unija i zemlje u pristupnom procesu međusobno usklađivale svoje standarde, nego da zemlja, obuhvaćena pristupnim procesom, „uči“ i dokazuje da je svladala svaku pojedinu „lekciju“.

Katalog zajedničkih standarda jasno je definiran onime što se naziva „pravnom tekovinom“ ili „acquis communautaire“ europskih zajednica. Budući da je politika proširenja zajednička politika, o proširenju konsenzusom odlučuju sve članice.

Stroga pravila proširenja

Zbog pogrešaka učinjenih u procesu integracije nekih novih demokracija, proces proširenja iz kruga u krug postaje sve više formaliziran i sve stroži, a Hrvatska je prva dobila jasno definirana mjerila za otvaranje i zatvaranje svakoga pojedinoga pregovaračkog poglavlja. Broj mjerila, naravno, samo raste i ona su sve preciznije definirana.

U pristupnom procesu zemlje članice redovito nastoje ostvariti neki svoj interes, na primjer, zaštititi perspektivu privrede svoje zemlje na tržištu zemlje pristupnice, ili očuvati neku staru privilegiju, odnosno, suprotno tome, ostvariti neku dobit liberalizacijom poslovanja i dokidanjem privilegija što su ih na tržištu zemlje u pristupnom procesu ostvarivale neke države izvan EU. Svijest o tome da je integracija „igra s pozitivnim rezultatom“ garantira spremnost na kompromisni odnos zemalja članica EU i to da članice neće uvjetovati pristupanje Uniji budućoj članici nečime što nije obuhvaćeno „acquisom“, iako zbog načela konsenzusa svaka država članica u svakom trenutku zapravo može blokirati pristupanje nove članice.

Hrvatska je tijekom pretpristupnog procesa bila izložena uvjetovanju, koje nije bilo vezano uz „acquis“ ili je njegova povezanost sa zajedničkom baštinom bila vrlo „nategnuta“. Riječ je o sporu sa Slovenijom oko razgraničenja u Piranskom zaljevu. Međutim, tradicija europskog pregovaranja i ponašanje starih članica Unije osigurali su da Hrvatska na kraju ipak postane članicom Unije bez teritorijalnih koncesija.

Zbog lošeg iskustva s „novim članicama“, politička elita iz dviju država, koje se smatraju motorom integracije, zajedničkom je inicijativom njemačkih i francuskih parlamentaraca, utjecala na službeni Zagreb i potaknula ga na to da Sabor, prije potpisivanja Ugovora o pristupanju EU, usvoji deklaraciju, kojom se Hrvatska obvezala da pitanjima nevezanima s „acquisom“ neće blokirati pristupanje svojih susjeda Uniji.

Unatoč tome, došlo je do toga da je Hrvatska „izrazila rezerve“ prema tome da Srbija otvori pregovore o pravosuđu i temeljnim pravima. Te rezerve zasnivale su se na trima točkama: Hrvatska je zahtijevala da se Srbija odrekne načela „regionalne nadležnosti“ u sudovanju za ratne zločine; tražila je da Srbija provede obvezu iz bilateralnog ugovora o međusobnoj zaštiti manjina, prema kome Hrvatima u Vojvodini treba osigurati zastupljenost u nacionalnom i vojvođanskom pokrajinskom parlamentu; te da Srbija osigura potpunu suradnju s Haaškim tribunalom.

Srbija mora zaboraviti na lobiranje

Iako Srbija nije učinila ono što zemlja u pristupnom procesu mora napraviti u takvoj situaciji, želi li olakšati svoj pregovarački položaj, dakle, nije započela pregovore sa Zagrebom, u kojima bi se bilateralno riješilo sve što je sporno, problem je prevladan intervencijom komesara za proširenje Johannesa Hahna, koji je s hrvatskim ministrom vanjskih poslova dogovorio kompromis.

Taj je kompromis bio izrazito loš, jer je bio fokusiran samo na jednu točku, onu o „regionalnoj sudbenoj nadležnosti“. Osigurao je to da se Srbija obveže da načelo regionalne nadležnosti neće primjenjivati na državljane Hrvatske, ali oni koji su bili dosad najviše na udaru čudne interpretacije nadležnosti pravosuđa Republike Srbije, građani BiH, i dalje su ostali nezaštićeni.

Na početku pristupnog procesa mnogi su dobronamjerni upozoravali Srbiju i njene funkcionare da prva lekcija o pristupnim pregovorima glasi: zaboraviti na lobiranje. Suprotno tome diplomacija Srbije počela je lobirati protiv Hrvatske, ali i Bugarske i Rumunjske, i to prije nego što su rezerve prema otvaranju pristupnih pregovora bile i izrečene.

Ta je strategija na prvi pogled dala dobre rezultate, ali već sada postaje očito da je tim lobiranjem Srbija sama sebi učinila štetu. Lobiranje kod Europske komisije, trenutnog Predsjedništva Unije ili u utjecajnim zemljama članicama, a protiv drugih članica Unije, jednostavno nema smisla, jer se odluke donose konsenzusom, a u Uniji vrijedi načelo solidarnosti, koje dovodi do toga da uvijek, osim ako članica flagrantno krši zajednička pravila Unije, u ovakvim sukobima sve članice EU podupiru zemlju članicu, a ne onu u procesu proširenja.

Svoju prvu „deblokadu“ pregovora, koja zapravo niti nije bila prava blokada, Srbija je ostvarila bez vlastitog diplomatskog i političkog angažmana. Komesaru Hahnu bilo je, zbog vlastite pozicije u Europskoj komisiji, važno da pregovori ne budu blokirani i on je poduzeo akciju koju bi morala provesti diplomacija Srbije. Nakon sarajevskog summita inicijative Brdo-Brijuni činilo se da je to shvatio i predsjednik Tomislav Nikolić.

Zaštita interesa

Hrvatska rezerva, dakle, više ne postoji, ali Unija još uvijek nema definirane vlastite pregovaračke strategije. Nisu, naime, definirani ciljevi što ih zemlje članice žele ostvariti u pregovorima sa Srbijom, a time niti hijerarhija jasnih kriterija za zatvaranje pregovaračkog poglavlja.

U pregovorima o tim pitanjima sve države vode računa o tome da budu zaštićeni i njihovi interesi, i zajednička načela Unije. Hrvatska za sada nije uspjela postići konsenzus s drugim članicama da svi njeni prioriteti postanu dio zajedničke pregovaračke platforme, prema kojoj Europska komisija mora voditi pregovore sa Srbijom, i dok ne bude zadovoljna, ona odlaže dati suglasnost na tu platformu.

To, posljedično, odlaže otvaranje pregovora o poglavlju 23. o pravosuđu i temeljnim pravima. Pritom izlazi na vidjelo da sustav manjinske zaštite u Srbiji ne dovodi u pitanje samo ostvarivanje prava, što ih se Srbija obvezala osigurati hrvatskoj manjinskoj zajednici u Vojvodini, nego da su u pitanju i prava nekih drugih manjina, a pokazuje se da bi i pitanje pune suradnje s haaškim tribunalom moglo biti preprekom za otvaranje poglavlja o pravosuđu i temeljnim pravima.

U hrvatskom pregovaračkom okviru bila su definirana tri obvezujuća kriterija: regionalna suradnja, zaštita manjina i suradnja s ICTY. Svako eventualno odstupanje Hrvatske od ispunjavanja obveza iz svakoga od ova tri poglavlja vodilo bi suspenziji cjelokupnog pregovaračkog procesa, a ne samo zaustavljanju pregovora o poglavlju na koji bi se problem izravno odnosio.

Umorni od proširenja

Unija je odavno „umorna od proširenja“. Većina je članica EU zaboravila da je zajednička politika proširenja ujedno i politika konsolidacije mira na europskom kontinentu i proširenja zone političke i ekonomske stabilnosti. Međutim, i Srbija kao da zaboravlja na zajednička europska načela, na to da zemlju u pristupnom procesu obvezuju i zajedničke europske politike i da se te politike ne počinju primjenjivati tek onda kad zemlja postane članicom Unije i započne sudjelovati u kreiranju tih politika.

Retorika predsjednika Nikolića, koji o Hrvatskoj govori kao o državi čiju politiku, navodno, motiviraju iracionalni motivi, ali koja da ne može zaustaviti pristupanje Srbije EU, jer da je većina njenih članica racionalna, pokazuje da dio funkcionara u Srbiji uopće ne razumije niti temelje zajedničkih europskih politika, niti načela, niti procese donošenja odluka unutar Unije.

Ne konsolidira li se pristupni proces sa Srbijom u kratkom vremenu, to će biti izrazito loš znak za cijelu regiju, i samo će povećati nišu za patogeni utjecaj Putinove Rusije na ovom prostoru. Proces proširenja nije, međutim, moguć, ako svi akteri u procesu, i oni na strani EU, i oni na strani zemlje u pristupnom procesu, ne postupaju u skladu s pravilima, ali posebice sa zajedničkim vrijednostima. A na to, čini se, kao da svi pomalo zaboravljaju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera