Na put u budućnost preko Bosne

BiH je zemlja međunarodne protekture i zemlja plemenite multikulturalnosti s čime se i sama EU toliko diči (Arhiva)

 

U opkoljenom ratnom Sarajevu potkraj 1994. godine neko od tadašnje studentarije je tadašnjoj uspavanoj Evropi posvetio i ovaj grafit: „Evropa pada na ispitima, a mi gubimo godine“!

Da li se išta suštinski promijenilo od tada do danas kada govorimo o odnosu Evropske unije prema Bosni i Hercegovini i četvrtstoljetnom učinku takvih dosadašnjih odnosa?

Samo neupućeni, pesimisti, licemjeri, zloslutnici i bedasti bi, možda, mogli ustvrditi da se za proteklih skoro četvrt stoljeća nije uradilo ništa ni sa jedne strane. Da Evropska unija nije dala koliko je znala, a da Bosna i Hercegovina ili Balkan nisu uradili koliko su mogli. Ali suština svakako nije u tome „koliko je znala“ niti je u ovom „koliko su mogli“. Bolno i prebolno pitanje koje ovdje, i iznova, pokušavam aktuelizirati jeste zašto ovi prvi ‘nisu znali’ učiniti više, odnosno zašto ovi drugi nisu ‘mogli’ parirati historijskom trenutku koji im je sudbonosno isporučen kao na tacni – na volju i nevolju svih postratnih vlasti i stranačkih elita na ovom bremenitom području.

Historija se ne ponavlja na isti način, ona poučava

Historija se nikada ne ponavlja na identičan način, ali poučava one koji imaju smisla za takve pouke. U historiji Evrope i njenog odnosa prema Balkanu ima mnogo važnih događaja za pouku, ali za demokratizaciju Starog kontinenta su vjerovatno najvažniji kraj Velikog rata 1918.; kraj Drugog svjetskog rata 1945.; te propast komunizma 1989. godine. Najvažniji događaji za Evropsku uniju kada je riječ o Bosni i Hercegovini su prespavane godine uoči i tokom raspada bivše Jugoslavije; kraj rata u ovoj zemlji 1995. godine; usvajanje prve Regionalne strategije EU za zapadni Balkan od prije tačno dvadeset godina; te prelomna 2014. kada se u Briselu konačno shvatilo da su ‘obični’ ljudi (građani), ekonomski razvoj i socijalna politika važniji od političkih kvazielita, civilnog društva i kvazisigurnosti u vidu floskule „više se ne puca“.

Od već davne i daleke 1918. pa do 2018. godine mnoga demokratska društva utemeljena u tim prijelomnim godinama, u međuvremenu su se raspala u okolnostima koje su u mnogim važnim elementima slične okolnostima u kojima se danas nalazimo mi –  i zapadni Balkan i Evropska unija. Glavni razlog propadanja je gotovo uvijek bio isti: političke vođe ili stranke su uvijek samouvjereno tvrdili (a većinski puk im vjerovao) da su upravo oni prave ‘mesije’ koji su došli da predstavlja tu, toliko željnu, volju naroda, što je – kako veli i sam Timothi Snyder u svom skorašnjem bestseleru „O tiraniji“, znak da živimo u vremenu masovne politike koja i može vući samo unatrag.

U konkretnom, našem i evropskom slučaju, taj se hod trenutno, u brojnim aspektima svakodnevnog života, nacionalne svijesti, ekonomskih nestabilnosti i trgovinskog protekcionizma… odvija nazatkom iz drugog desetljeća 21. u posljednje dekade 19. stoljeća. Ako bi se u ovom kontekstu posmatrali isključivo odnosi između Evropske unije i Bosne i Hercegovine u posljednjih 25 godina, bez velikog, ili čak i bez ikakvog truda, bi se moglo uočiti da je u dosadašnjim EU-BiH ‘relationships’ najviše od svega manjkalo dugoročne vizije. Iskrenost je bila nepoznati pojam. Demokratija i mediji su davljeni s psihopatskom suptilnošću. Civilno društvo je čak u samim temeljima zatrovano lošim namjerama i ‘takozvanostima’. Nacionalna ekonomska strategija ne postoji, a ekonomija kao pokretač svega ostaloga tek počinje bivati značajnom. Socijalna raslojenost stanovništva je takva kao da je kreirana za građanske pobune i ponovne tragične rasplete u svakojakim mogućim formama.

Historija se, dakle, ni u ovom slučaju ne bi mogla tretirati učiteljicom života. Naprotiv. Možda su dobre namjere Evropske unije i danas samo dobre namjere, a lukavo zapretane težnje domaćih nacionalnih vođa se, čak, i ne skrivaju.  Ishod tako uspostavljenih polova je stanje koje se u zdravorazumskim krugovima u samom Briselu tretira kao „neZavršeni rat“ i „neSavršeni mir“. Najlošije od svega je, ipak, spoznaja da ni samoj Evropskoj uniji ne polazi za rukom da se konačno izglavi iz vlastite institucionalno-funkcionalne krize i da sa sebe zbaci frustracije ‘Edipovog kopleksa’ prema sve zagonetnijoj Americi omamljeno-neukrotivog Donalda Trumpa.

Svi putevi u budućnost vode preko Bosne

Uprkos svemu, u Briselu se o zapadnom Balkanu ne prestaje govoriti kao o “mjestu ekonomskog rasta i prosperiteta, razumijevanja i boljeg života” – raspuhujući tako pritajeni vjetrić razuma koji se gotovo i ne čuje u halabuci o referendumima, stalno nekim izborima, međudržavnim sporenjima, o ratu i miru na prostoru koji je svakako prebogat ratnim iskustvima. To svakako ne zatamnjuje spoznaju da je riječ i o “turbulentnom”, “složenom“ i “nepredvidivom” regionu u kojem se “mir mora i može očuvati”.

Još uvijek, međutim, iz sjedišta glavnih institucija Evropske unije sa briselskog Robert-Schuman Placa ne dopiru uvjerljive naznake da se napokon shvatilo da se do potpune stabilnosti i stvarnoga mira kao veličanstvenog cilja cijele Evrope, ne dolazi istim dosadašnjim kraticama. Do tog zajedničkog ideala putevi su trnovitiji nego što se do sada vjerovalo. Oni vrludaju preko potpuno drugačije, inventivnije, realnije i nadasve iskrenije regionalne politike koja nije moguća ako nema ‘specifičnog odnosa’ Evropske unije prema ‘specifičnoj zemlji’. Za ‘specifična zemlja’ je, zar podsjećati, Bosna i Hercegovina koja i de facto i de iure jeste ‘sui generis’ u cjelokupnom dosadašnjem procesu evropskog proširenja – od nastanka ovog unikatnog bloka, pa sve do današnjih dana. 

“Specifični odnos” za “specifičnu zemlju” apsolutno ne podrazumijeva apriornu niti bezuvjetnu posljedičnu havariju teško uštimanih evropskih procedura i pravila u procesu proširenja. Nije riječ ni o povlastiti. Ne radi se ni o degradaciji drugih zemalja ove izazovne regije. Niti bi iko ko je realista i odani zagovarnik evropskog jedinstva kao jedine prave, zdrave i izvjesne alternative bespoštednoj amerikanizaciji – mogao zagovarati Bosnu i Hercegovinu u Evropskoj uniniji preko reda i bez kriterija. Jer to ne bi bilo dobro nizakoga, a najmanje za građane Bosne i Hercegovine koji bi se našli u istom čudu kao, na primjer ja, kada bih se zatrčao među hrvatske Vatrene srebrenjake u pokušaju da odigram utakmicu svoga života s prekaljenim zvijezdama. I to što bih hipotetički možda i mogao pokazati o loptanju, na takvom terenu bih u tim momentima poboravio zbog strahova od dokazivanja. Takve frustracije građanima ove zemlje nisu potrebne. Šta onda činiti?

Zbogom riječi, hoćemo djela

Za Bosnu i Hercegovinu je i ‘jučer’ i ‘danas’ izgubljeno vrijeme. Decenije! A ‘sutra’ će biti tek nakon parlamentarnih i predsjedničkih izbora u oktobru i nakon evropskih izbora krajem maja naredne godine. Do tada je razdoblje neumitnog interegnuma. Dvolični su ‘evropejci’ u Bosni i Hercegovini zadovoljni zbog toga jer imaju dodatno vrijeme za lov u močvari. Zvaničnike u Briselu muče njihove predizborne brige pa nemaju ni snage ni vremena da se bave kreativnim pristupima prema BiH, a još manje prema regionu. A i što bi ako je realnost takva da ni jedni ni drugi koji su na vlasti, od oktobra i narednog maja to više možda neće biti. To vrijedi i za dvoje najvažnijih i najodgovornijih funkcionera Evropske unije za pitanja međunarodnih odnosa, susjedske politike i politiku proširenja – za evropsku šeficu diplomatije Federicu Mogherini i za glavnog bosa za balkanske probleme Johannesa Hahna. Ako i njima sreća bude okrenula leđa moglo bi im se dogoditi kao i Hahnovom prethodniku i bivšem češkom diplomati od karijere Stefanu Fueleu, čija je loša politika pala upravo na Bosni i Hercegovini i koji je nakon prošlih evropskih izbora 2014. nestao bestraga. Karijerni diplomata i visoki evropski zvaničnik nije ostao samo bez stolice u Briselu, već i bez karijere. Jer evropska birokratija kao i svaka druga, najradije jede vlastitu djecu.

Da bi historija i u ovom slučaju bila poučna bez obzira na konačni ishod predstojećih evropskih izbora, nije potrebno odveć nagađati i uvijek iznova izmišljati ‘toplu vodu’ koja je drugačija od prvotne samo po tome što je malo ili više toplija. Ma ko sutra bude sjedio za briselskim stolovima sudbine za Bosnu i Hercegovinu i zapadni Balkan, dvije opcije će i dalje biti otvorene:  licemjerno ulagivanje balkanskih lidera evropskim samoljupcima, ili restart sistema vrijednosti i novi početak. Taj početak bi, uvjeren sam, mogao konačno biti uspješan samo ako se shvati da Bosna i Hercegovina nije Srbija, Hrvatska, Makedonija, Crna Gora, niti je Kosovo. A ni Turska. Ovo je zemlja specifične ratne prošlosti. Zemlja osobene geostrategije, nesavršenog mira, EU policije i NATO vojnika. Ovo je zemlja međunarodne protekture i zemlja plemenite multikulturalnosti s čime se i sama Evropska unija toliko diči. Takvom pacijentu je potrebna posebna njega: poseban pristup, poseban paket pomoći, posebni fondovi, posebni rokovi, režim i put pridruživanja koji, ponavljam, ne podrazumijeva nužnost povlastica i dezobjektivizacije. Takva posebnost bi trebala podrazumijevati i jasnost evropske administracije i izričaju takve posebnosti jer će samo tako sve okolne zemlje moći razumjeti da se takvim, specifičnim pristupanjem, pomaže svima. 

Temelj takvog pristupa ne bi trebalo tražiti u predhistoriji evropskog bavljenja zapadnim Balkanom, niti u toliko čestom glorificiranju Solunskog samita iz 2003. zodine. Početna pozicija bi, uvjeren sam, mogao biti prvi EU-balkanski samit iz 2000. podine poznatiji kao Zagrebački samit. Ili kao prvi kolektivni susret lidera Evropske unije s liderima zapadnog Balkana. Tog novembra u Zagrebu, i jedni i drugi su jedini put do danas bili otvoreni, iskreni i dobronamjerni. Sve ostalo su bile ceremonije. Lideri balkanskih zemalja su se tada prvi i zadnji put svojeručnim potpisima obavezali da će u što kraćem roku prihvatiti međudržavne sporazume o bilateralnoj i regionalnoj saradnji, “koji neće biti formalnog karaktera”, već će biti skrojeni “po uzoru na Evropsku uniju i njen odnos prema suverenosti punopravnih članica i zajedničkim evropskim vrijednostima”.

Tim međudržavnim sporazumima bi se zemlje regije također obavezale na “neizostavni politički dijalog; stvaranje zone slobodne trgovine; tijesnu saradnju u oblasti pravosuđa i unutrašnjih poslova; zajedničko suzbijanje organiziranog kriminala, korupcije i svih drugih nezakonitosti i ilegalne prekogranične trgovine”.

U Deklaraciji Zagrebačkog samita je na kraju zapisano i ono najvažnije: da “regionalna saradnja, demokratizacija i pomirenje, s jedne strane, te približavanje Evropskoj uniji s druge, čine jedinstvenu cjelinu i nedjeljivi proces”. Prevedeno na jezik i logiku zapadnog Balkana to znači da u Evropsku uniju neće moći ni jedna zemlja koja u praksi ne pokaže da je u stanju biti konstruktivna u svome susjedstvu.

Zar je potrebno išta više od ovoga da bi se i na ovom, svim i svačim bogatom području, konačno dogodila replika, recimo, Skandinavije. Ili Švicarske, Slovačka i baltičkih zemalja?

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera