Na pragu hladnog rata

Teško je u ovom momentu reći da je između Rusije i zapadnih država buknuo hladni rat, ali naziremo nagovještaje da bi se moglo desiti da svijet potone u novi hladni rat koji vodi u pravcu sukcesivnih i razarajućih regionalnih i međusobnih sukoba.    

Tenzije između Rusije i država članica NATO-a rastu, dok su tačke neslaganja, koje uzrokuju ovu napetost, brojne i komplicirane, zbog čega nije lako doći do brzog rješenja. Svijet je već mnogo pretrpio zbog Hladnog rata, koji je zapalio vruće regionalne ratove, čiju cijenu plaćaju siromašne države i siromašni i jadni narodi. Velike sile su samo dolijevale ulje na vatru, a onda izdaleka posmatrale uzaludno polijevanje krvi u državama trećeg svijeta.

Situacija ni danas nije ništa drugačija: sve je veća napetost između dva rivala, dok će brojne države utonuti u posredničke ratove koji će razoriti sve pred sobom. Iako je siromaštvo već rašireno po mnogim afričkim i azijskim državama, ono će se samo dodatno povećavati s rastom vojnih izdataka i iscrpljivanjem resursa u cilju postizanja vojnih pobjeda nad onima koji će biti okvalificirani kao neprijatelji.  

Ideologije revolucije i dominacije

Sovjetski Savez je bio protagonista socijalizma i komunizma te širenja ove ideologije u svijetu. Žestoko se borio protiv zapadnog kapitalizma i podsticao protiv njega na temelju toga da eksploatira i ne poštuje ljude i stalno ih gura prema marginalizaciji i otuđenju. Zapadne kapitalističke države požurile su se odbraniti od takvih napada, podigavši ‘željeznu zavjesu’ oko Sovjetskog Saveza. Radile su na njegovoj ideološkoj opsadi, pri čemu su angažirale velike snage u državama trećeg svijeta kako bi se suprotstavili komunističkoj ekspanziji.

Ova dva suparnička tabora držala su okupiranom pažnju svijeta decenijama, iscrpila dosta novca i napora i odnijela na stotine hiljada, a možda i na milione ljudskih života u besmislenim ratovima od kojih poginuli nisu imali nikakvog interesa.      

No, dešavanja koja su se odvijala pred očima posmatrača nakon raspada SSSR-a pokazuju da nije samo Sovjetski Savez bio ideološka država, već da su i zapadne države ideološke. One usvajaju teoriju hegemonije, ali bez njenog širenja u smislu da je drugi usvoje kao svoju doktrinu. Sovjetski Savez je, pak, bio usmjeren na širenje komunističke ideologije kako bi je usvajali i drugi, no zapadne države vide koncept hegemonije kao svoje utjelovljenje, dok je na drugima da to prihvate. Ova ideološka dimenzija bila je evidentna u postupcima zapadnih država prema Rusiji odmah nakon raspada Sovjetskog Saveza.

Zapadne zemlje, posebno Sjedinjene Američke Države, ponašale su se kao patroni Rusije. Počinju se miješati u unutrašnja ruska pitanja, iskoristivši slabosti i haos koji je napravio bivši ruski predsjednik Jeljcin.   

Rusija se nalazila u stanju politčkog haosa i još nije bila iskristalizirala svoju političku viziju ili postigla stabilnost. Također je patila i od ekonomskog kolapsa zbog čega je ostavljena na milost i nemilost zapadnoj pomoći i kreditima. Njeno tržište i trgovinu su preplavile ruske i strane mafije; čak su bili uzdrmani i njeni vojni kapaciteti. U svemu tome, ruska vojska je bila u nekoj vrsti lutanja, izgubljenosti te gubljenja fokusa na prioritete ruske sigurnosti.

Amerika se našla kao dominantna sila na terenu bez konkurencije, stoga postaje još arogantnija prema različitim državama, što je išlo dotle da je iznijela svoje namjere i planove o globalizaciji svijeta te širenju američke kulture i misli kako bi se svijet okrenuo od svoje autohtone kulture prema novoj kulturi i tako postali Amerikanci kroz obrazovanje, a ne po rođenju. Također je radila na tome da učini svoje zakone globalnim i da ih nametne drugim državama, uključujući tu i Rusiju. Američko pravosuđe se počinje miješati u pitanja drugih država, a američki Kongres ide dotle da donosi zakone koji Americi dopuštaju interveniranje u politike drugih država u različitim dijelovima svijeta.

Američka volja i međunarodno pravo

Mnoge države se prepuštaju američkoj volji, naročito države koje primaju finansijsku ili sigurnosnu podršku SAD-a. Međutim, pojedine države, poput Rusije i Kine, vidjele su u svemu tome anomaliju i odstupanje od međunarodnog prava i tzv. međunarodnog legitimiteta, smatrajući takve američke postupke uvredljivim i ponižavajućim. Nije se ni očekivalo da će put pred Amerikom biti potpuno utrt, unatoč uspjesima koje je ostvarila u intelektualnoj i kulturološkoj kolonizaciji, jer su prkosne reakcije čekale na pravi momenat.       

Tendencija zapadnih država ka dominaciji povećala se sa donošenjem odluke o proširivanju NATO-a prema istoku i raspoređivanju raketnog štita u Evropi i na granici s Rusijom. Ovakvi potezi su bili snažna provokacija usmjerena protiv Rusije koja je imala osjećaj da se guši u vojnim i ekonomskim mjerama. Vojne mjere išle su ukorak s ekonomskim u cilju vršenja pritiska na rusku ekonomiju kako Rusija u budućnosti ne bi bila dovoljno jaka da osigura svoje vojne, servisne i sigurnosne potrebe, čime bi i dalje ovisila o pomoći zapadnih država. Ruski plinski sektor postaje glavna meta, u smislu predanog rada na smanjivanju evropske zavisnosti od ruskog plina kroz rat za gasovode.

Zapadne države, a posebno SAD, opravdavaju svoje vojne akcije kao suočavanje s razvojem iranskog raketnog sistema, čime se na neki način zamajava svjetska javnost. Iran nije imao, niti ima kapacitete neophodne za raketni rat protiv Evrope. Evropa, s druge strane, posjeduje ogromni raketni arsenal, kao i nuklearne bombe za odvraćanje Irana. S obzirom na količine raketa koje SAD raspoređuje te njihovu kvalitetu, sasvim je jasno da su one usmjerene protiv Rusije, a ne Irana, stoga ne treba očekivati da će Rusija to zanemariti. Jednadžba ruskog pariranja zapadnim postupcima nikome nije bila teška za razumijevanje. Amerika se pokušavala zakloniti iza lažnih opravdanja, dok je svojim postupcima kontinuirano pozivala Rusiju da uzvrati i preduzme protumjere.

Uprkos tome, još čujemo američke izjave o ruskim provokacijama zapadnih zemalja. Ovdje se američka i izraelska logika podudaraju. Izrael kupuje najsofisticiranije oružje i napada na Arape, uz obrazloženje da ‘arapsko oružje’ predstavlja prijetnju za Izrael. Dvije agresorske države se naoružavaju i pokušavaju spriječiti naoružavanje svih onih koje smatraju svojim neprijateljem.    

Rusija nije ideološka država, niti širi određenu ideologiju koja bi mogla ugroziti zapadne zemlje. Ona je država sa svojim vojnim interesima, dok je zapadni blok mahom kolonijalistički. Kolonijalistički mentalitet još uvijek dominira u velikom broju članica ovog bloka. Razlika između država interesa i država kolonijalnog bloka je u tome da država interesa uvijek radi na osiguravanju svojih interesa i ne želi ništa više osim toga. No kada je riječ o kolonijalističkim zemljama, one, pak, žele opljačkati bogatstvo, narušiti suverenost, dokinuti nacionalnu kulturu te osujetiti bilo kakav napredak ekonomije u državama koje su im dopale šaka. Ovo znači da se SAD, skupa sa svojim ideološkim saveznicima, drži čvrsto teorije dominacije koja bi trebala obuhvatiti cijeli svijet.

Djelomični oporavak Rusije 

Rusija je sebi dala rok za razvijanje potrebnih vojnih sposobnosti, naročito u oblasti proizvodnje raketa sa nuklearnim bojevim glavama i zračnoj odbrani. Tradicionalna ruska vojna industrija je ostala ispod tehnološkog nivoa u odnosu na američku i generalno zapadnu proizvodnju, stoga je pod hitno trebala zaštiti svoj vazdušni prostor i ojačati sposobnost odvraćanja. Oba cilja su ostvarena: Rusija je razvila gigantske projektile Topol, kao i niz raketa protivzračne odbrane. Također je radila na ekonomskom razvoju kako bi mogla podnijeti povećanje vojne potrošnje. U tome joj je posebno pomoglo povećanje cijena nafte i gasa na svjetskoj razini. Rusija još dobija 65 posto svojih prihoda od prodaje nafte i gasa, te nastoji diverzificirati izvore prihoda. Međutim, ostvareni prihodi su joj dali mogućnost da napravi odvažne korake u konfrontaciji s Amerikom. Gruzija je bila ključ u tome.

Ruski strateški bombarderi počinju prelijetati iznad Sjevernog pola, Baltika i sjevera Islanda. Rusija, također, pokreće i svoje ratne brodove i krstarice u međunarodnim vodama, demonstrirajući svoju snagu. Nije se zaustavila samo na pokazivanju svojih sofisticiranih nuklearnih raketa. Ruski izazov nastavlja ići dalje sa započinjanjem rata u Gruziji, na što Amerika nije reagirala, iako je preuzela obavezu da će zaštititi ovu državu. Situacija se dalje razvijala u pravcu okupacije poluotoka Krima, a zatim i podrške pobunjenicima na sjeveru Ukrajine.

Stvari bi se mogle razvijati dalje u pravcu preduzimanja protumjera kada je riječ o Poljskoj, koja raspoređuje raketni štit, a možda i protiv Norveške, koja se usmjerava u skladu s politikom zapadne dominacije. U posljednje vrijeme, ruski izazov dolazi do svog vrhunca u Siriji, što je bio veliki udarac za Ameriku koja nije bila u stanju precizirati bilo kakve naredne korake. Rusija je istisnula Ameriku sa sirijske scene, do te mjere da je Amerika čekala poziv Rusije da prisustvuje na konferenciji u Astani. Međutim, može se primijetiti da se Rusija još koleba u pojedinim situacijama na sirijskoj sceni, u iščekivanju koraka koje bi Zapad mogao poduzeti. Takvo kolebanje je i dalje prisutno na ovoj sceni.

Nastavljaju se ”antagonističke” izjave s obje strane, ruske i zapadne, dok ponekad i Kina dolazi u ovaj kontekst. Zapad optužuje Rusiju za eskalaciju napetosti i provođenje neprijateljske politike, dok Rusija optužuje Zapad za odsustvo saradnje i odbijanje partnerstva u formiranju smjernica međunarodne politike. Amerika, s druge strane, optužuje Rusiju za miješanje u američke izbore i hakerske upade kako bi jedan kandidat pobijedio drugog.

Evropske zemlje otvoreno govore o ruskom neprijateljstvu te kako Rusija prijeti evropskoj sigurnosti, uz konstantno jačanje ruskih aspiracija prema pojedinim evropskim zemljama. Što se tiče Kine, ova država dijeli s Rusijom viziju o mulitpolarnom svijetu, odbacujući ideju jednostrane dominacije nad međunarodnim odlukama.

Rusija i Kina pokušavaju slomiti polarizaciju, smatrajući da američko uplitanje na međunarodnoj sceni vodi daljim eskalacijama, kao i porastu broja sukoba u svijetu. Multipolarizacija bi značajno smanjila broj regionalnih i međusobnih konflikta. Ove dvije zemlje su odlučne da se suprotstave američkim ekspoziturama, dok Amerika ne želi žrtvovati svoju dominaciju koja joj je olakšala rješavanje pojedinih međunarodnih problema na način koji joj odgovara.

Zapad ustrajava na podizanju tenzija 

Vara se svako ko smatra da će Zapad, a posebice SAD, raditi na smanjivanju tenzija na svjetskoj sceni, budući da se to suprostavlja teorijama na kojima počivaju ove države i koje su na snazi još od kraja Drugog svjetskog rata. Amerika je vodila uzastopne ratove u više dijelova svijeta. Iako je u većini njih izgubila, nikada nije promijenila svoju percepciju ni pristup svjetskim problemima. Teško da će Amerika ostati na distanci kada je riječ o bilo kojem problemu koji se pojavljuje na međunarodnoj sceni, pored toga što konstantno želi naglašavati svoju dominaciju. 

Možemo primijetiti da na tom putu u većini slučajeva dobija podršku zapadnih zemalja i Japana. Istina, hladni rat još nije buknuo, ali može buknuti ako se nastave ruski i kineski pokušaji uspostavljanja multipolarnog svijeta. Američki pokušaji blokade Rusije u vojnom i ekonomskom smislu neće prestati, kao ni pokušaji da se Kina ekonomski oslabi. Stav zapadnih zemalja prema ideologijama zavisi od toga kakve bi sukobe one mogle potaknuti među narodima. Bilo bi preče da se prestanu ophoditi prema svijetu shodno ideološkoj logici.

Države koje traže održivost da bi prehranile svoj narod pogriješit će ako uđu u sukobe velikih sila. Velike sile imaju svoje interese koje je teško uskladiti s interesima slabih, stoga je historija trebala naučiti slabe da ne budu gorivo velikim silama. Države trećeg svijeta su platile visoku cijenu u posredničkim ratovima, pa se treba nadati da ovakva politička glupavost danas više nije prisutna.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera