Na kocki je sistem koji je osigurao trajni mir i blagostanje

Najveći problem suvremene Europske unije činjenica je da su građani država EU-a zaboravili zašto je ta unija nastala i da više niti ne mogu zamisliti da bi se u njihovim državama razlozi za osnivanje Unije mogli na bilo koji način ponovno dogoditi.

Naime, europska je integracija imala dva temeljna razloga – osigurati situaciju u kojoj na europskom kontinentu nikad ponovno neće biti moguće izbijanje međusobnog rata europskih država, ali i stvoriti preduvjete da se u Europi suzbiju neimaština i glad, koje su obilježavale razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata, ali i cijeli prvi dio 20. stoljeća.

Britanski državljani zaboravili su još nešto – kako je izgledalo živjeti u državi koju su obilježavali politička nestabilnost, ekonomska kriza, odumiranje starih industrijskih sektora i stalni štrajkovi.

Okvir u kojem je bila moguća pojava Margaret Thatcher i njene konzervativne revolucije, započete 1979. godine, koja je dovela do Tonyja Blaira i njegova Trećeg puta desetljeće i pol poslije, bilo je, ipak, članstvo Velike Britanije u Europskoj uniji, koliko god ono bilo „konfliktna suradnja“ i „brak iz računa“.

Kriza liderstva u Britaniji

Prvi veliki korak neodgovornosti u Britaniji počinio je James Cameron, koji je svoj drugi premijerski mandat osigurao najavom da će u toku tog mandata građanima dati priliku da se izjasne o budućnosti britanskog članstva u EU. Kontrolirana igra, koju su igrali Cameronovi prethodnici, s povremenim zatezanjem odnosa s Briselom, uz vidnu pozornost da se pritom ne ode predaleko i da se ne izazove primjena ozbiljnijih europskih kaznenih mjera te vješto permanentno britansko „svađanje“ europskih lidera, Britaniji su samo osiguravali dodatne dobiti i koristi od EU-a.

Politički milje, u kojem je djelovao Cameron, bio je već bitno promijenjen, s jedne strane zbog toga što se u Britaniji, kao i u ostatku EU-a, dogodila svojevrsna kriza liderstva, kao posljedica negativne selekcije unutar dominantnih političkih stranaka, No, milje je promijenjen i djelovanjem protueuropske stranke UKIP, čiji vođa Nigel Farage nije mogao prekoračiti prag za mandat u Donjem domu Britanskog parlamenta, ali je zahvaljujući tome što je Britanija na izborima za Europski parlament jedna izborna jedinica, i što je prag za sudjelovanje u diobi mandata od 5 posto, stvorio snažnu stranku koja se protivila članstvu Britanije u EU, a čija je djelatnost bila financirana upravo iz sredstava Europskog parlamenta.

Klasičan britanski osigurač, koji treba doprinijeti stabilnosti sustava – većinski izborni model, koji iz izborne trke eliminira one stranke koje imaju osrednju potporu, difuznu u cijeloj državi, zaustavio je britanske protueuropske populiste na rubu izvan britanskog parlamenta, ali su ideje što ih je Farage zastupao u Europskom parlamentu, postepeno ušle u britanski parlamentarni život.

Uvjerljive Farageove gluparije

Jedna od najtežih grešaka britanskih konzervativaca dogodila se 2009. godine, dakle, iste godine kad je Farage na izborima za Europski parlament porazio i laburiste i liberale. Tada je nepromišljeni Cameron odlučio da njegovi konzervativci istupe iz Europske pučke stranke, i time je i svoju stranku, ali i sebe samoga, pa poslije i nasljednicu Theresu May, dramatično oslabio na europskom političkom parteru. Britanski konzervativci postali su marginalna skupina, čija se potpora odjednom više nije tražila kad se skupljala većina za neku osjetljivu odluku, a kad prestanu lobiranja, prestaje i uključenost u realne političke procese koji se odvijaju u Briselu.

Britanski građani sve su to vrijeme živjeli u posttačerizmu, u socijalnom okruženju koje je obilježilo okončanje socijalnih konflikata, tako snažno da se ono transferiralo i u ideologiju druge najsnažnije stranke. Zahvaljujući toj ideologiji Blair je mogao prije toga deset godina vladati Britanijom, a svi su njega, a ne Johna Majora, smatrali „Thatcheričinim političkim sinom“, a tačerizam ideologijom koja je ugrađena i u temeljnu platformu laburista.

Odjednom, sve ono što je obilježilo stabilan i bezbrižan politički život Britanije više ne stoji, odjednom više nema čvrstih uporišnih točaka sustava. Neodgovorni Cameron i štetočinski Farage doveli su do referenduma na kojem u Britaniji potpora Europskoj uniji nije izdržala populističke zamke o prednostima samostalnosti, a bez jasnog scenarija razdruživanja i izračuna cijene tog procesa.

Politička elita u Britaniji ostala je zatečena, jer nije očekivala da će Farageove gluparije građanima izgledati uvjerljivije od realno funkcionalnog modela koji osigurava stabilnost. Budući da niti laburisti, predvođeni potkapacitiranim Jeremyjem Corbynom, više ne funkcioniraju unutar Blairovske paradigme, koja osigurava stabilnost društva, a sam Corbyn niti razumije europske probleme, niti je dorastao njima se baviti, otvorena su vrata za to da britanski Parlament ne bude sposoban donijeti niti jednu racionalnu odluku.

Bit će – šta mora biti

Paradoksalno, Velika Britanija u svom političkom sustavu ne definira narod kao suverena, nego suverenu vlast obnaša „kralj u parlamentu“, dakle, u današnjim okolnostima Parlament je realni nositelj suvereniteta. Niti jednu odluku, kojom bi se definirao pozitivni program britanske politike, ovakav parlament nije sposoban donijeti. On nije sposoban potvrditi uvjete Brexita, kakve je u pregovorima dogovorila premijerka May, nije sposoban odlučiti da se odgodi Brexit radi provođenja novog referenduma, nije sposoban odustati od Brexita….

Pokret britanskih građana koji žele novi referendum i za to prikupljaju potpise, pokrenut je daleko prekasno. Naime, u razgovorima Europskog vijeća s premijerkom May još je na dnevnom redu samo jedno – kako provesti sporazum o Brexitu, koji je ona potpisala, a Parlament ga odbacuje.

Pritom najnoviji summit Europskog vijeća nije dao nikakvo rješenje, jer odgoda Brexita do 22. svibnja stupa na snagu samo ako u idućem tjednu britanski parlament potvrdi Sporazum o Brexitu. Iako je premijerka May preuzela obvezu da to osigura, i ona zna da to nije moguće. Ne samo da nema šansi da ona stvori novu većinu u korist Sporazuma, nego je bez šansi i prvi korak, naime, da Parlament raspravu o Sporazumu uopće ponovno uvrsti na svoj dnevni red, jer u njemu nema nikakvih promjena.

Blijedi slika EU-a

Svi strepe što bi se moglo dogoditi započne li 12. travnja nekontrolirani razlaz, bez ikakva sporazuma, ali čini se da većina europskih političara gubi strpljenje i da prevladava mišljenje da će se dogoditi ono što se mora dogoditi. Naime, iako u Bruxellesu misle da je za sve kriva britanska strana, točnije Britanski parlament, čiji su članovi zaboravili vrednotu stabilnosti, pa se ponašaju neodgovorno, činjenica je da i unutar europskih institucija polako blijede „šira slika“, ali i sjećanje na to zašto je nastala EU.

Svima je, izgleda, jasno da će Britaniji biti gore bez Europske unije, samo još nitko ne može procijeniti koliko, i do koje bi mjere to moglo utjecati na disolucijske procese u toj državi (Škotska, Irska, Vels), ali da će i ostatku Europske unije biti gore bez Britanije, i ponovno nitko ne može procijeniti niti utjecaj razlaza na BDP država članica, niti na buduće odnose unutar EU.

Građanski aktivisti u Britaniji spremni su se angažirati u korist novog referenduma, ali s tim angažmanom debelo kasne, a politički establišment ne uspijeva pokazati niti takvu spremnost na inicijativu. Unutar EU svi kao da vjeruju da će se kao i uvijek dosad, u posljednjem trenutku, dogovoriti neki prihvatljiv kompromis, ali ovoga puta na njemu nitko sustavno ne radi, a negativna selekcija u politici ima posebnu ulogu – jednostavno nema velikih lidera koji bi mogli predvoditi takav racionalan proces donošenja odluka. I pritom, čini se, svi zaboravljaju koliki je ulog, a on je ogroman.

Na kocki je, naime, sustav koji je osigurao trajni mir i ekonomsko obilje u Europi. Znači li da nam, posljedično, prijete novi ratovi i glad na području koje danas obilježava izrazito visok životni standard?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera