Oglasi

Na današnji dan je Nihad Nino Ćatić odaslao posljednji izvještaj iz Srebrenice

Nihad Nino Ćatić bio je prije svega pjesnik kroz čije stihove se ukazuje prostor očaja, ali i one bezvremene umjetničke nade koja obuhvaća sve dobronamjerne ljude i svaki budući trenutak.
Činjenica je da je Nihad Nino Ćatić bio prije svega pjesnik, piše autorAl Jazeera - Arhiva

Nihad, Junuz i Hajrija Ćatić posljednji put su se porodično okupili u strahu, pod kišom granata u gradu avetinjskom s čijih brda čulo se arlaukanje zvijeri žednih krvi - 11. jula 1995. godine.

Nihad reče: „Mama, ti i babo idite u Potočare, a ja ću s prijateljima preko šume do Tuzle“.

U posljednjoj sceni dotadašnjeg života, Nihad se obraća majci svojoj riječima: „Majko, vidimo se u Tuzli“.

Po sjećanju majke, Nino se smiješio i nikada ljepše u njenim očima nije izgledao... Onoliko lijep, kako samo može biti sin kojeg majka posljednji put na ovom svijetu gleda i sa ovog svijeta ispraća.

Hajra i Junuz zaputili su se ka Potočarima.

Nihad je sa prijateljima, blizancima Seadom i Senadom, krenuo u pravcu Tuzle, putem smrti, kroz šume Podrinja.

Jedina iz ove priče što još na ovom je svijetu, a kao da nije, je majka Hajrija.

Zbog izdaje i kukavičluka Ujedinjenih nacija, tijelo oca Junuza bit će pronađeno znatno kasnije, u jednoj od sekundarnih masovnih grobnica.

Kosti blizanaca Dautbašić, Seada i Senada, nakon rata pronađena su i ukopana u Memorijalnom centru u Potočarima.

Posmrtni ostaci, kosti Nihada Nine Ćatića, do dana današnjeg nisu pronađene.

Ostale su pjesme

Majka Hajrija jednu jedinu želju na ovom svijetu ima - pronaći barem prst svoga sina. To je smisao njenog života, onoliko koliko se životom može zvati život majke koja je izgubila sina i muža i kojoj je od snova ovoga svijeta ostalo samo to da može bar da u zemlju ukopa taj prst, jednu jedinu košćicu svoga sina.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Teško je to nazvati životom. Više je to neki privremeni boravak na ovom svijetu gdje mati je razapeta između bola i bola.

Njastrašnija spoznaja Hajrije, majke Nihada, Nine, je da vrijeme prolazi i da se sa svakim novim danom smanjuje mogućnost da će se kosti Nihadove, kao i kosti svih nestalih ikada pronaći.

S druge strane, Nihad je življi od mnogih živih. Iza njega su ostale njegove pjesme. U njima njegov duh je živ i u neprestanoj borbi protiv očaja iz vremena u kojem je pjesmama u najhladnijim noćima rasplamsavao vatru života u sebi, a kako bi svijet cijeli ogrijao nadom i vjerom, pokazujući im puteve i na njima ljude beznađa. Nažalost, najveći dio onoga što je Nihad Ćatić napisao nestalo je pred destrukcijom neprijatelja ili je skriveno od svih zajedno, tamo negdje sa njim, na tom mjestu njegovog ovozemaljskog počinka.

Mnogi Nihada Ninu Ćatića pamte kao novinara koji je 10. jula 1995. godine odaslao posljednji izvještaj iz Srebrenice. Ono što je činjenica je da je Nihad Nino Ćatić bio prije svega pjesnik! Zahavaljujući Nihadovoj posthumno objavljenoj knjizi Ljudi beznađa mnogo jasnije ukazuje se slika grada, prostora i vremena, od one koja je ostala sačuvana na snimcima i fotografijama stranih novinara ili lokalnih kamermana.

U Iskonskom utočištu Nihad nam opisuje jutra što se igraju pred pendžerima – „Više grozničava, nego sanjalačka“.

"Iz ove se kože, sine ne mere!"

Zvijezda Davudova

I zvijezda sunčeva

U očima trovanim tricama i kučinama

Na rukama žuljnim i kvrgavim za tuđina

Nova jutra čekaju pred pendžerima“

U znak sjećanja

Nihad opisuje mračne noći u “Slijepom gradu“ gdje vrijeme je zgaslo, gdje se šuti ili pjeva... Dok po ulicama dobuje kiša, pjesnik se pita: “A čemu ove nedaće?“... Za razliku od ljudi jesen ulazi nesmetano, a jesen je olovno teška... Nihad pjeva o ljubavi što čini nas slijepim i donosi sumnju i u ono doživljeno.

U svom gradu od srebra, kojeg tuku avetinjske kiše, iskrica života još venama mili... Nihad čezne za slobodnom zemljom svojom i mačevima neprijateljskim što će u užarenom kotlu Božjem se rastopiti... Čak i kad govori o ljudima beznađa pred barbarštinom što avetinjski drma, čineći gorkim ukus srebreničkog bitisanja, nada odzvanja iz oaze Srebrenice, zazivajući nova proljeća.... I u kolonama sa glađu u trbusima govori o ljudima koje patnja je zbližila....

Kroz Nihadove stihove ukazuje se prostor očaja, ali i one bezvremene umjetničke nade koja obuhvaća sve dobronamjerne ljude i svaki budući trenutak, dolazeći nam u pomoć u svakom onom trenu kad se pred nas postavi zadatak da biramo između dobra i zla. Sa dubokim ubjeđenjem tvrdim da za pjesnika Nihada Ninu Ćatića smrt nikako nije značila puta kraj!

„Mrtvi te žele, živi te mole: Udahni ponovo svoje ljepote“, piše Nihad Ćatić.

Kažem da je Nihad Ćatić pjesnik, jer pjesnici imaju trajnije, od običnih smrtnika, živote.

Zbog toga, u znak sjećanja na pjesnika čije kosti njegova majka još uvijek traži, želio sam podijeliti vlastitu spoznaju da je posljednji izvještaj iz Srebrenice Nihada Nine Ćatića, emitiran 10. jula 1995. godine u programu Radio-televizije Bosne i Hercegovine, zapravo posljednja, uživo izrečena pjesma Nihada Nine Ćatića!

Tom pjesmom, koja bi se mogla naći u opusu naprimjer Herberta Zbigniewa, rekao je istinu, nagovjestio sav užas genocida i strašnog zločina koji će uslijediti. Poklonio nam je pjesmu o užasu jednog vremena, o bolu, o zločinu, o ljudima izloženim zlu i istovremenoj ravnodušnosti svijeta, o nepravdi koja tako često zarije svoje oštre zube u srca pjesnika: 

„Srebrenica se pretvara

u najveću klaonicu.

Poginuli i ranjeni

neprestano se dovlače u bolnicu.

Nemoguće je opisati.

Svake sekunde

po tri smrtonosna projektila

padnu na ovaj grad.

U bolnicu je trenutno dovučeno

sedamnaest poginulih,

pedeset i sedam

teže i lakše ranjenih.

Da li iko na svijetu

može doći

da vidi tragediju

koja se dešava Srebrenici

i njenim stanovnicima?

Ovo je nečuven zločin

koji se izvodi

nad bošnjačkim stanovništvom

Srebrenice.

Populacija u ovom gradu nestaje.

Da li iza svega stoji Akaši,

Butros Gali,

ili neko drugi,

bojim se

da za Srebrenicu

neće

više

biti

bitno“

Utoliko da nakon onog 11. jula, svakog narednog dana, pa i danas, mogu zamisliti kako nekim slučajem imamo priliku u eteru, uz zujanje veze radioamatera, čuti glas i stihove pjesme Zaboravljeni Nihada Nine Ćatića:

„Nismo bili dio Zapada;

Nit zatvoreni iza Zavjesa.

Zar je krivica ovih patnika

Da mirno gledate naše humke?“

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.