Na čekanju banjalučki tepih za ‘heroja’ Ratka Mladića
Evo konstatacije nad kojom će se konačno moja malenkost složiti sa svim desničarima u bh. entitetu Republika Srpska, a i šire. Zar ne? Budimo do kraja iskreni i zaigrajmo jednom taj ples bez rukavica, koje su odavno pocrnile od okapavanja zle tinte, kompromisnih zaključaka i pogrešnih rukoljuba.
A sve je počelo, podsjećam, zvaničnim odobrenjem banjalučke policije da se 11. jula, na dan kolektivne dženaze i komemoracije u Potočarima, održi nekakav četnički hepening podrške Ratku Mladiću, pod kapom uvezene srbijanske nacionalističke formacije “Zavetnici”. Svi sve znaju o ovom događaju, pa ne treba čitaoce zamarati detaljima. Tek, zahvaljujući javnom djelovanju bukvalno nekoliko ljudi i pritisku na medije, političare i Ministarstva unutrašnjih poslova RS-a, na kraju je opskurni skup ‘otkazan do daljnjeg'”.
U nemuštom i navrat-nanos sročenom saopštenju MUP-a piše da je, zbog sigurnosnih razloga i slanja velikog broja policajaca u istočni dio RS-a na komemoraciju u Potočare, nemoguće obezbijedtiti ovakav skup te da će biti održan kad se za to stvore uslovi.
Poslanica ćutolozima banjalučkim
Pazite sad, kako piše u saopštenju, ova odluka je donesena s obzirom na činjenicu da se na skupu koji je najavljen u Banjaluci očekuje više od 1.000 učesnika. Kako je moguće da je par desetina preraslo u par stotina, pa onda u više hiljada učesnika? E, to je jedina istina koju je iznio MUP. Ne bi ovo bila korzo šetnica za nekakve kohorte srBskh nacionalista, nego bi gradom, na sramotu svijeta, na sramotu preplašene dijaspore, hodali čitavi buljuci Banjalučana. U tome je svo zlo!
Skup je otkazan. Osjećanja su podijeljena. Sa jedne strane, svako normalan će usklinuti: “Pobjeda!”, pobjeda zdravog razuma, ljudskosti i humanosti; sa druge strane, taj isti zdrav razum odmah će biti pogođen činjenicom da će “Zavetnici”, ko god oni bili, moći održati skup podrške Ratku Mladiću, optuženom ratnom zločincu, kad god podnesu prijavu MUP-u. I ovdje je, kao i u mnogo čemu, MUP pokazao potpuni diletantizam, neprofesionalizam i propisno se izblamirao. Prvo je odobrio, a onda, pod nemuštim opravdanjem, otkazao (do daljnjeg) parafašistički skup.
Ali, sav problem i nije nikada bio u onih pet posto neofašista što manifestno i perverzno iskreno pokazuju svoj odnos prema ratnim zločincima. Ne! Oni su u svom iskrivljenom poimanju svijeta i realnosti, a pogotovo prošlosti, zapravo najiskreniji.
Problem je u onih 90 posto ćutologa, profesionalnih banjalučkih. Jer, vidite, ćutologija je postala profesija stanovnika krajiške ljepotice. Ćuti se o protjerivanju nesrba, ćuti se o građevinskoj mafiji, o prebogatoj manjini koja živi na grbači potpune bijede… Više-manje, ćuti se o svemu. To su svi oni koji su izabrali život okretanja glave od zla zbog kompromisa sa poslom, djecom, rodbinom, samim sobom… To su svi oni koji su izabrali život tišine, kvazikorektnosti i nezamjeranja sa sredinom, zarad sigurnosti njih i njihove djece.
Doček za ‘drugoligaša’ Krajišnika
Samo, neko ih je slagao. Debelo! Nije to život, niti je to sigurnost! To je životarenje i kukavičluk. To je iluzija života. A, znate ko ih je slagao? Slagali su sami sebe. I prevare se svaki put kad okrenu glavu od fašističkog orgijanja i fešti koje fašisti organizuju po njihovom gradu. Slažu sebe svaki put kad, poput infantila, guraju prste u uši i na pomen genocida mantraju “la-la-la”, “a, šta je sa našima?”… Lažu i svoju djecu, koja će, namjesto čestitih, kreativnih ljudi, odrasti u hodajuće palanačke mediokritete.
Najveća laž je što su sami sebe ubijedili da ne mogu ništa uraditi. A mogu sve! Upamtite, nisu Hitlera na vlasti držali Gestapo i Vermaht, nego onih 90 posto ćutologa.
I, znajte, ovo nisu generalizacije, niti stereotipije. Da parafraziram velikog Henrija Milera, koji je jednom prilikom rekao kako je sva nezgodacija kod stereotipa u tome što je on najčešće istinit. Zamislite suludi scenario po kojem bi general Ratko Mladić bio oslobođen i pušten iz Haga? Pa, kad je onakva medijska fešta sve sa direktnim prenosom na Radio-televiziji RS-a i helikopeterskim dočekom bila priređena “drugoligašu” Momčilu Krajišniku, dolazak “srBskog heroja Mladića” bi bio petodnevni karneval, sve sa crvenim tepihom, ukrašenim ulicama, live prenosom sa dron kamerama…
Ne vjerujete? Pa, svaki desničar bi dodao da je i to malo za “takvog heroja”, a ćutolog i averidž banjalučki bi došao na feštu. Kao što, uostalom, hipnotisan ide na Trg Krajine zadnjih bezmalo tri decenije dok je hladnog pečenja i mlakog piva. Robotski, navježbano, gotovo poput Pavlovljevog refleksa.
Novinari za tepih – spremni
Jednako žari i pali taj puk, tu većinu, jer niko ne može reći da nije fešta većine, i koncert udovice Željka Ražnatovića Arkana, ili kakva druga od narodnih novaca plaćena teledirigovana politička bahanalija. Navijek isto…
A šta je sa kolegama novinarima i slučajem protestnog skupa podrške Ratku Mladiću? Sa izuzetkom dva-tri medija u RS-u, na djelu je bilo staro dobro ignorisanje, ili čak sjetno žaljenje što je neofašistički skup zabranjen. Pod pashom “ne pridavanja značaja ovom skupu”, upravo je ignorancijom i sitnim politikanstvom boldovan značaj sramotnom veličanju lika i dijela Ratka Mladića. I, ponavljam, da nije bilo pet-šest ljudi, ova nastranost bi zadesila Banjaluku, medijski obišla svijet i zauvijek gradu ionako zavijenom u nacionalizam udarila muhur Mordora našeg svagdašnjeg.
Potpisnik ovih redova je, zarad svoje borbe protiv neofašista, “zaradio” prijetnje smrću, privremeni egzil iz grada, ali je njihova fešta odložena. Do daljnjeg, vele. Nevjerovatan broj kolega je podržao moju malenkost, na čemu sam im beskrajno zahvalan, ali postoji onaj nukleus, baš u Banjaluci, onaj atom i ishodišna tačka palanačkog sentimenta zarobljenog u svemu, pa i u novinarstvu.
Ti i takvi, na pola puta između korisnih ćutologa i otvorenih fašističkih lajača, naslađivali su se nad sudbinom potpisnika ovih redova. I to je u redu. Svako treba imati svoje mišljenje. Nečije je neutemeljeno, nečije je produkt lične frustracije i nerealizovanosti, nečije je naprosto kognitivna zbrka koju mišljenjem naziva… Ali, zašto je ovo bitno?
Da komšiji crkne novinar
Ne zbog potpisnika ovih redova, nego zbog Banjaluke i Banjalučana, ti i takvi “novinari”, kojima je tuđa muka u domenu sprdnje, zapravo su medijske lučonoše lika i djela Ratka Mladića. Eto, baš ti, zarobljeni na pola puta između onog Bokana i poljara Lijana Ćopićevog, vazda nesigurni, a vazda dopingovani Daning Krugerovim efektom, dijelili bi lekcije, samo nemaju kome. A kad ne mogu dijeliti lekcije, mogu se dobro podastrti pod Mladićev crveni tepih, makar i virtuelni, ali sve jednako jak ideološki.
I sad, zamislite vi tu količinu frustracije u Banjaluci 12. jula, kad je propala naci-zabava. Sa jedne strane desničari, bez žurke; sa druge strane sitna raja, koja je u svoja četriri zida na RTRS-u, čekala svoj prijenos; sa treće strane isfrustrirani nerealizovani novinari, spremni da urbi et orbi pokažu kako se radi posao, ostadoše praznih pivskih flaša, mikrofona, barjaka i parola podrške Ratku Mladiću.
Pa ipak, sve nam je do daljnjeg. I ovaj život pod ovim nebom, i ovi nacionalistički performansi, i ovaj polusvijet što viče novinarima i banjalučki ćutolozi… I mi sa njima.
Od zla oca i gore majke
Sreća i pravda pa neće biti crvenog tepiha za Ratka Mladića. Barem ne onog u realnosti. A onaj imaginarni, vjerujte, mnogo je opasniji, masovniji i duže živi. Brže se omasovi i jače pali maštu ionako usijanih, a praznjikavih glava.
Znanje, obrazovanje, rad sa najmlađim, strpljenje i, prije svega, podrška početak su dugotrajne borbe jednog grada, koji je pradavno odbacio svoje antifašističko naslijeđe i ogrnuo nacionalističku kabanicu, pod kojom ima svega – od zla oca i gore majke.
Preživjela je Banjaluka sve, pa će i naslijeđe izmađijanog “heroja” Ratka Mladića. Samo, može li Banjaluka preživjeti bez Banjalučana, bez ljudi koji su tu vijekovima, ili onih koji su došli prije par dana, a koje krase otvoren duh, pitomost i tolerancija? E, to je pravo pitanje.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera