Muslimanski imigranti: Aveti europske imperijalne prošlosti

Širom studije profesor Ahmed iznosi pokazatelje 'da su ideja i praksa uspješne modernosti koja u sebi obuhvata ljudska prava, građanska prava i demokratiju pod prijetnjom' (EPA)

Odnos Europe prema imigrantima, uključujući i naš region Balkana, koji sa svih njenih južnih i istočnih granica nadiru tražeći spas i bolji život, najteži je i vjerovatno krucijani test opstanka ideje o Europskoj uniji, kao institucionalno uređenoj supra-nacionalnoj tvrorevini koja ima aspiracije da Europljanima osigura mir, sigurnost i prosperitet. Budući da je apsolutna većina tih ljudi muslimanskog porijekla i da dolaze iz ratovima razorenih društava koje je prvo osakatio europski kolonijalizam, a potom dotukao američki intervencionizam, onda nije teško zaključiti da su aveti, duhovi i sablasti tih prošlosti i neprincipjelnih politika došli na vrata Europe!

Posljednje najave nekih europskih političkih lidera poput Emanuela Macrona, od kojih se očekivala vizija i državništvo kako bi Europsku uniju, poljuljanu krizom Brexita i odnosom Sjedinjenih Država sa Trumpom na čelu, spasili od kolapsa uveliko su zabrinjavajuće. S jedne strane taj odnos urušava proklamirane vrijednosti i ideale na kojima je sazdana Europa, a od Europske unije kao njenog ideološko-političkog projekta praktički pravi “birokratsku tvrđavu opasanu bodljikavom žicom” kako je to lucidno primjetio srbijanski istoričar Milivoj Bešlin, a s druge, barem kada je naš region u pitanju “očekuje od Balkana da postane ‘pritvorski centar’ za nepoželjne migrante”.

Uskrsnuće neofašističkih agendi

Budući da je apsolutna većina imigranata muslimanska, te imajući u vidu sve izraženije potonuće europskih društava u krajnji desničarski, ali i ljevičarski populizam – jer se po pitanju migranata vrlo lahko nađu u svojim naizgled nespojivim političkim agendama, populizam sa dobrim naznakama uskrsnuća neofašističkih agendi – možda je uputno u ovom slučaju balkanske zemlje koje teže eurointegracijama nazvati novim Antemurale Christianitatis odnosno “predziđem kršćanstva” starim križarskim terminom, kolikogod tog kršćanstva i njegovih vrijednosti bilo sve manje i manje u Europi?

O problemima s kojima se suočava današnja Europa, a posebno o njenim sve mučnijim susretanjem sa islamom i muslimanima govori izvanredna studija američko-pakistanskog profesora i učenjaka islama, vrsnog svjetskog antropologa Akbara Ahmeda. Knjiga Putovanje u Europu: islam, imigracija i identitet izašla je u februaru, ove godine, u izdanju renomiranog Brookings Institution Pressa iz Washingtona D.C. i na 573 stranice pokušava odgovoriti na najteža pitanja i izazove odnosa muslimana i Europe današnjice.

Profesor Ahmed je šef “Katedre “Ibn Haldun” za islamske studije na Američkom univerzitetu u Washingtonu D.C., a najnoviju studiju je uradio sa timom svojih stručnjaka u proteklih četiri godine. Čini mi osobito zadovoljstvo da sam pomogao ovom izuzetnom učenjaku prilikom njegove posjete Bosni, te da će ova knjiga uskoro biti dostupna i na bosanskom jeziku u mom prijevodu. Od 2014. profesor Ahmed se uputio da na tragu svojih ranijih studija: Putovanje u islam (2007), Putovanje u Ameriku (2010) i Čičak i dron (2013), kao četvrtu studiju ovog kvarteta ponudi knjigu Putovanje u Europu (2018) i pokuša identificirati najvažnije izazove muslimanskog susretanja sa Europom u svijetu nakon 11. septembra, 2001. kojeg je obilježila borba protiv terorizma, ratovi i razaranje središnjih muslimanskih zemalja, kreiranje haosa u muslimanskom svijetu, izbjeglička kriza, te sve izraženija sekjuritizacija islama kao svjetske religije. Profesor Ahmed se dubinski dotiče i unutarmuslimanskih problema u pokušaju da odgovore na savremena pitanja i izazove koji se postavljaju njihovom religijskom identitetu. Prema njemu u današnjoj Europi žive tri kategorije muslimana: imigranti, autohtoni muslimani i konvertiti, a shodno njihovim ubjeđenjima mogu se podijeliti na bukvaliste, moderniste i mistike. Ipak, kakvagod bila njihova ubjeđenja, tvrdi Ahmed, muslimani se suočavaju sa rasnim i vjerskim predrasudama.

“Važno je istaknuti da se termini islam i muslimani često koriste naizmjenično u medijima i od strane komentatora. Ustvari, ponašanje nekih muslimana, posebno u djelima nasilja, ima malo ili ništa sa samim islamom. Rasprava u našoj studiji nije toliko o teologiji, tekstu i svetom, koliko je o društvu, vođstvu i tumačenjima kako živjeti kao prakticirajući pripadnik vjere u našem sadašnjem vremenu. Čak i letimičan pogled na veliki broj, nekih 5.000 ili više, europskih muslimana koji su iz Europe otišli da se bore za ISIL na Bliskom Istoku, podiže zabrinutost o stepenu integracije i prilagodbe muslimana u europskom društvu. Ne samo da komentatori i eksperti za islam i protuterorizam, koji bi trebali pružati jasnoću i upute, nisu mnogo pomogli. Mnogi koji su se pojavili skoro preko noći, namirisavši sredstva i fondove, međunarodne konferencije, te neglo ali kratkotrajno priznanje, svojim vlastitim teorijama i terminologijom su jedino uspjeli u stvaranju dodatne obmane. Njihova retorika i žargon – islamizam, islamski radikalizam, džihadizam, selefi-džihadizam – na način na koji se koriste su toliko daleko od svojih socioloških i teoloških sidrišta tako da imaju veoma malo stvarnog značaja,” kritičan je profesor Ahmed prema sadašnjim dominantnim pristupima ovoj problematici.

Potreba sinteze

Profesor Ahmed u prvom dijelu knjige u kojem problematizira europsku dijalektiku koja odbacuje ideju razumijevanja društvenih procesa kroz veoma važan koncept tribalizma čije korijene je danas moguće pronaći i u modernim europskim društvima, a čiji se primordijalni identitet često aktivira u predatorski i simplificirajuće podvode pod generalni i nejasni koncept rasta desničarstva. Širom studije profesor Ahmed iznosi pokazatelje zasnovane na opsežnom terenskom istraživanju “da su ideja i praksa uspješne modernosti koja u sebi obuhvata ljudska prava, građanska prava i demokraciju pod prijetnjom.” Stoga, Ahmed nastoji u svojoj studiji potaknuti na razmišljanje o potrebi sinteze, odnosno re-konceptualizacije i obnove i ojačavanja europskog pluralističkog identiteta, kako bi se sačuvale vrijednosti i ideali na kojima je sazdana ona obećavajuća Europa inkluzivnosti. Kao vrsni učenjak Ahmed za sagledavanje trenutnih procesa traži i sociološke teze Maxa Webera, ali uključuje i važne postavke muslimanskog polihistora, oca onoga što se danas naziva sociologijom Ibn Halduna. “Weberu bi vjerovatno bilo teško objasniti muslimane koji bjesomučno trče u središtu Pariza i milione migranata koji se pojavljuju u njegovoj domovini, ali za Ibn Halduna bi to bilo pojmljivo u kontekstu njegovih teorija: kretanja zajednica u potrazi za boljim životom iz jednog dijela svijeta u drugi, a što je često bilo popraćeno nasiljem i raseljavanjem,” primjećuje profesor Ahmed.

“Danas, dolazak više od milion izbjeglica i rastuća kontraverza koja ih okružuje doprinosi propagandi krajnjih desničarskih grupa koje dovode u izazov same temelje moderne Europe. Te grupe imaju kumulativni učinak oživljavanja ekskluzivističkog europskog identiteta zasnovanog na krvi i porijeklu. Rastuća islamofobija i anti-semitizam se moraju zauzdati ukoliko Europa želi svoj dom dovesti u red. Akti nasilja doprinose i počinju potresati povjerenje u postratni projekat Europe. Ne može biti stabilne i uspješne moderne Europe bez jednakosti i pravde za sve,” tvrdi Akbar napominjući da razumijevanje tribalizma kao koncepta isključivo primjenjenog na društva “u razvoju” u mjestima kao što su Afrika i Azija nije ispravno.

“Tribalizam je daleko prisutniji i preovladavajući nego što znanstvenici društvenih nauka misle. Klasična svojstva ili atributi plemena prisutni su u modernim europskim društvima ma koliko oni duboko bili pokopani ili zamaskirani u kulturološkim normama, jeziku, retorici, simbolizmu i pretpostavkama o tome ko smo to “mi”. Historija, tvrdim, nije linearna. Prije samo pola stoljeća bili smo šokirani kada smo otkrili strahote koje je moderna Europa nanijela samoj sebi – uvlačeći planetu u svoje suštinski plemenske ratove koji su koštali gotovo 100 miliona ljudskih života i dajući svijetu primjer u što ekstremni tribalizam može odvesti kroz luđačku pomamu krvoločništva koja se desila kroz Holokaust. I dok se Njemačka bori da ponovno definira svoj karakter, čujemo krajnje desničarske skupine širom kontinenta kako odbacuju bezuvjetni humanizam vapaja “Nikada više”. Premda većina Europljana nisu odbacili krilaticu “Nikada više” odnosno dosl. “Nikada ponovo” (Never Again), postoje bučni i uporni glasovi koji uzvikuju “Ponovo” (Again),” upozorava profesor Ahmed u ovoj izvanrednoj studiji koja navalu muslimanskih imigranata u Europu u četvrtom poglavlju označava kao duhove, aveti ili sablasti europske imperijalne prošlosti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera