Muslimani u SAD-u izloženi su pritiscima, diskriminaciji i nasilju

Amila Merdžanović je danas direktorica američkog Komiteta za izbjeglice i imigrante u Vermontu (Ustupljeno Al Jazeeri)

Sjedinjene Američke Države nastale su na želji miliona onih koji su napuštajući svoje domove sanjali bolji i sretniji život. Bježeći često od progona, ratova i nasilja, milioni imigranata donosili su u novi svijet djeliće života koje su ostavljali iza sebe, obogaćujući novu kulturu svojim jezikom, odnosom prema životu, kulinarskom tradicijom, vjerskim uvjerenjima i mnogim drugim, manje vidljivim stvarima.

U proljeće 1995. godine iz Sarajeva se na neizvjestan izbjeglički put otisnula i Amila Merdžanović, djevojka koja je već tada u vlastitom gradu živjela kao izbjeglica, jer je tri godine ranije napustila naselje Grbavica i uspjela se spasiti onoga što su mnogi njeni sugrađani u svojim svjedočenjima opisivali kao “pakao”.

Trnovit životni put i uspomene na ratne sarajevske strahote naučile su je da ne odustaje od svojih snova, a po dolasku u SAD shvata da je pomaganje ljudima najbolji način da spoji svoje životno iskustvo sa željom za društvenim aktivizmom.

Amila Merdžanović je danas direktorica američkog Komiteta za izbjeglice i imigrante u Vermontu, uspješna žena s odgovornim poslom i osoba koja se svakog dana mora nositi s bezbroj gotovo nezamislivih izazova i prepreka. No, ne posustaje duhom, makar se njen posao nekima doimao kao borba s vjetrenjačama, posebno u današnjem vremenu, kada je i zvanična politika njene nove domovine netrpeljiva prema izbjeglicama i migrantima i kulturama koje nose sa sobom kao neizostavan dio životne prtljage.

U razgovoru za Al Jazeeru osvrnula se na ratne godine provedene u Sarajevu, uz obavezan komentar na politiku američkog predsjednika Donalda Trumpa, naročito na onaj dio koji se odnosi na imigrantsku problematiku, te na odnos koji uspostavlja s muslimanskim zajednicama u SAD-u.

  • Sjedinjene Američke Države useljenička su zemlja, što znači da je u samoj suštini njenog postojanja ugrađena svijest o dolasku ljudi različitih kultura, religija i etniciteta. Koliko je SAD i dalje zemlja otvorena za izbjeglice i imigrante?

– Da, kao što znamo, SAD je, u jednu ruku, epitom za useljeničku zemlju, gdje, uz svu raznolikost, u konačnici svi imaju zajedničko to što su Amerikanci. Želim vjerovati da je većina Amerikanaca, uprkos aktuelnoj politici, još otvorena prema imigrantima i izbjeglicama. Osim Indijanaca, svi su drugi, ili oni sami ili njihovi preci, u nekom trenutku imigrirali u SAD (izuzimajući, naravno, Afroamerikance, čiji su preci nasilno dovedeni iz Afrike kao robovi). Ujedno, većina Amerikanaca, gledajući iz ekonomske i kulturne perspektive, prepoznaje doprinos imigranata. Kao primjer navest ću da mnoge studije ukazuju na to da imigranti doprinose milijarde dolara godišnje u vidu državnih i federalnih taksi. Da ne govorim o činjenici da “zadnje poslove” prosječan Amerikanac neće raditi.

  • Od dolaska Donalda Trumpa na vlast velika tema američke politike je ilegalna migracija. Koliko je to zaista ozbiljan problem za američko društvo i ekonomiju?

– Ilegalna imigracija problem je za mnoge zemlje i ne mislim da je “ozbiljan” problem i razlog za proglašenje vanrednog stanja u SAD-u. Kao direktorica američkog Komiteta za izbjeglice i imigrante u Vermontu, reći ću da je veći problem to što broj izbjeglica koje će ući u SAD ove godine, njih 30.000, predstavlja drastično reduciran broj, koji je uspostavio predsjednik. To je historijski najniži broj izbjeglica koji je jedan predsjednik uspostavio od 1980. godine. Ako uporedimo s brojem izbjeglica koje su došle u Ameriku u posljednjoj godini administracije Baracka Obame, pa čak i u vrijeme prijašnjih predsjednika iz Republikanske stranke, riječ je o redukciji od više od 50 posto. Ovo je u direktnom kontrastu s globalnom situacijom, gdje je 86 posto izbjeglica u takozvanim zemljama trećeg svijeta, koje su i same siromašne.

  • Kako gledate na to Trumpovo uporno insistiranje na izgradnji zida na američko-meksičkoj granici, odnosno postaje li njegov ponovljeni rasizam usmjeren protiv latino zajednica zvanična politika Bijele kuće, ili je to više njegov lični stav?

– Izgradnja zida između SAD-Meksika cilj je zvanične politike Bijele kuće. Kongres – tačnije, njegova zakonodavna grana odgovorna za budžet i troškove – već ove godine je izdvojio određenu sumu novca za izgradnju ograda ili barijera, kako ih popularno nazivaju, u određenim mjestima uz granicu. Međutim, to je još mali djelić onoga što predsjednik zahtijeva. Veliki broj zastupnika u Kongresu zapravo ne vidi izgradnju zida kao efikasno rješenje i, ujedno, vidi to kao poruku svijetu koja nije u skladu s američkim vrijednostima i principima.

  • Koliko Trumpovo političko djelovanje odražava politiku ‘bijelih supremacista’ i jačaju li u SAD-u tendencije koje cijelu državu žele predstaviti ili organizirati kao isključivo ‘bjelačku’?

– Još želim vjerovati da ono što mediji plasiraju nije slika i prilika onoga što velika većina Amerikanaca misli i osjeća. Međutim, neću romantizirati, zastrašujuće je gledati šta ulijevanje straha u mase, čega smo i sami bili svjedoci ‘80-ih i ‘90-ih u bivšoj Jugoslaviji, proizvodi u ljudima. Pred izbore u novembru 2016. godine rekla sam prijateljima Amerikancima da je za mnoge od nas ovo već viđeno, a oni su me blijedo gledali, čak i osuđivali. Dalje znamo šta se desilo.

  • Donald Trump često se u javnosti koristio najgorim stereotipima opisujući muslimane. Posljednji ‘eksces’ je tvit s nepriličnim sadržajem o zastupnici u Kongresu Ilhan Omar. Kako Trumpovi javni nastupi djeluju na osjećaj pripadnosti u američkim muslimanskim zajednicama?

– Ovo nije novi fenomen, međutim, incident sa zastupnicom Omar dosegao je neki novi nivo. Muslimanske zajednice širom Amerike naročito su predmet pritisaka, diskriminacije, pa čak i nasilja od 11. septembra [2001. godine]. No, opet se ponavljam, većina Amerikanaca, bez obzira na vjeru i pripadnost, osuđuje takve incidente i zapravo štiti i podržava svoje komšije muslimane. Lokalni džemat u Vermontu poslije incidenta na Novom Zelandu primio je stotine pisama podrške, cvijeće, čak je i lokalna jevrejska zajednica prisustvovala džuma-namazu i pružila ruku podrške.

  • I sami ste u SAD dospjeli kao Izbjeglica, a danas ste na čelu komiteta koji se bavi pomaganjem izbjegličkoj populaciji. Koliko se u svom poslu oslanjate na vlastito životno iskustvo, odnosno pomaže li ono da bolje razumijete problematiku, ili ponekad bude ‘teret’ koji Vam onemogućava da nepristrano vidite neke stvari?

– Često se u svom poslu oslanjam na lično i iskustvo stotina izbjeglica iz širom svijeta s kojima sam imala privilegiju raditi tokom proteklih godina. Moje iskustvo, naravno, razlikuje se od iskustva nekoga ko je rođen i odrastao u izbjegličkom kampu u Africi ili Aziji, ali zajednička nam je želja za novim početkom i boljim životom za sebe i svoje potomke. I u najgorim situacijama ljudi ne prestaju sanjati i maštati o boljem životu, a kad im se ta prilika pruži, većina na to gleda kao na novu šansu u životu. A Amerika to pruža. Stvar je ličnog zalaganja i vizije.

  • Kako ste uopće dospjeli u SAD. Vi ste iz Sarajeva ratne 1995. godine došli u Ameriku. Kako je izgledao Vaš život u Sarajevu prije rata, u ratu i kako ste uspjeli doći u SAD?

– Ja sam dijete Sarajeva. Prvih pet godina provela sam na Bistriku (na memli strani), odakle mi je mama, a moje odrastanje veže se za Grbavicu, gdje sam živjela do aprila 1992. godine. Rekla bih da sam “prepolovljena” između Sarajeva i SAD-a. Nekad je taj osjećaj nostalgije bio mnogo izraženiji, međutim, otkad sam postala majka, osjećaj pripadnosti u ovo društvo učvrstio se. Pred rat sam završila Prvu gimnaziju i, nakon neuspjelog pokušaja da se upišem na Akademiju scenskih umjetnosti, upisala sam se na Ekonomski fakultet, linijom manjeg otpora, jer su mi oba roditelja ekonomisti. Gimnazijski dani vežu me za druženja i izlaske u BB, CDA, Poštu, Crvenu galeriju i druga aktuelna mjesta.

U društvu je bilo nas šest djevojaka, muški dio ekipe se mijenjao, a sada smo raštrkane, od Švedske preko Holandije, Kanade, Srbije i Amerike. Prošle godine, prvi put poslije 26 godina, sastale smo se u Amsterdamu. O ratnim godinama ne bih previše. Nikome i nikada se ne ponovilo! Sa Grbavice sam izašla na samom početku aprila i ratne dane provela u dijelu Baščaršije, odakle mi je rahmetli otac. Ratne 1994. godine radila sam za lokalnu medijsku kuću i u proljeće 1995. godine izašla sam iz Sarajeva po “službenoj dužnosti”, kroz tunel, i stigla u Zagreb. Po dolasku u Zagreb obratila sam se na ured UNHCR-a i, kao raseljeno lice sa Grbavice, dobila status izbjeglice, na osnovu kojeg sam dalje aplicirala za useljenje u SAD. The rest is history…

  • Bosna i Hercegovina posljednjih godina susreće se s problemima ilegalne migracije i povećanog priljeva izbjeglica i migranata. No, stječe se dojam da se zemlja ne nosi baš dobro s tom novonastalom situacijom. Kako bi se Bosna i Hercegovina trebala nositi s tim problemom, s obzirom na to da je, pored svega, za većinu migranata tranzitna zemlja?

– Pratim tu situaciju uglavnom kroz medije i, naravno, društvene mreže i očigledno je, ali možda i ne iznenađujuće, da ne postoji dobro organiziran sistem. Za Bosnu i Hercegovinu to je novi fenomen, ali svakako će potrajati, jer je tranzitna država i ovo je pravi trenutak da država uspostavi sistem koji je prije svega human i koji neće stajati ljudima kao prepreka. Vjerujem i nadam se da ured UNHCR-a i nevladin sektor igraju ulogu u podršci migrantima. Poznato mi je i da su grupe volontera i individua iz SAD-a dolazile u Sarajevo da pruže pomoć ljudima. Problem migracije u Bosni i Hercegovini još nije ni blizu onoga koji je, recimo, u Libanu, koji je primio oko pola miliona Palestinaca i više od milion Sirijaca. Mi to ne možemo ni zamisliti.

  • Mnogi građani u Bosni i Hercegovini imaju jako negativan stav prema izbjeglicama i migrantima, što začuđuje, jer se samo prije 25 godina cijela zemlja suočavala s tim problemom. Kako vidite taj nedostatak empatije prema ljudima koji danas proživljavaju isto ono što smo mi proživljavali ne tako davno?

– Tužno je zaista i sramotno da mnogi građani Bosne i Hercegovine, koji su i sami iskusili ili bili svjedoci protjerivanja i izbjeglištva, nemaju sluha i osjećaja za “migrante”, kojih je većina protjerana iz svojih domova i bježi od rata i nasilja. Nadam se da se ta svijest mijenja i mislim da država i tu može i treba igrati pozitivnu ulogu. Ja sam vjerovatno veliki romantičar, jer nisam tu svakodnevno i nemam objektivnu sliku stanja, ali jedno znam, a to je da su Bosanci i Hercegovci poznati po svom gostoprimstvu. Zašto ne i prema migrantima? Nedavno sam gledala video o vlasniku restorana negdje u Krajini koji je otvorio svoja vrata migrantima. Nadam se da će takvih inicijativa biti sve više.

  • Koliko, po Vašim saznanjima, Sjedinjene Američke Države pomaže državama da se nose s ‘izbjegličkom problematikom’ i pomaže li finansijski Bosni i Hercegovini kako bi što uspješnije vodila brigu o izbjeglicama?

– Koliko mi je poznato, SAD, primarno kroz USAID, pružio je više od 1,7 milijardi dolara u vidu pomoći za razvoj demokratizacije, društvenog života i ekonomije u Bosni i Hercegovini. Ta pomoć ujedno je podrška Bosni i Hercegovini u procesu približavanja ciljevima priključenja Evropskoj uniji. Međutim, ova pomoć nije namijenjena u svrhu podrške migrantima. Evropska unija je tu da pruži humanitarnu pomoć migrantima i izbjeglicama u Bosni i Hercegovini.

Izvor: Al Jazeera