Muslimani su partizane 1941. doživljavali kao ‘srpsku vojsku’

Hoare je autor knjige "Muslimani u Drugom svjetskom ratu" (Ustupljeno Al Jazeeri)

Knjiga britanskog historičara Marka Attile Hoarea „Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu“ historijsko je štivo koje na dokumentaran način donosi priču o položaju muslimanskog stanovništva BiH tokom Drugog svjetskog rata i načina na koji su njihove elite nastojale sačuvati etnos od potpunog uništenja.

Muslimani su, kako to vidi Hoare, bili žrtve NDH-ove politike a zatim i osvetničkog nasilja koje je nad njima vršio četnički pokret. U takvim okolnostima intelektualne i vjerske elite tražile su načina da se suprotstave prijetnji uništenja i u tim nastojanjima tražili su saveznike.

S druge strane, kako to pojašnjava Hoare, partizanski pokret bio bi potpuno neuspješan da se interesi NOP-a i nisu podudarili sa „muslimanskim interesima“ i tek će privlačenjem širih muslimanskih masa u svoje okrilje partizanski pokret ojačati dovoljno da ta snaga prevagne i izdejstvuje ratnu pobjedu.

Izdavač knjige je Vrijeme iz Zenice.

  • Da li bi borba partizana i NOP-a bila uspješna da nije bilo podrške muslimanskih masa i muslimanske elite pokretu?

– Bez podrške Muslimana NOP bi izgledao sasvim drugačije i ne bi napravio uspjeh koji je ostvario. Više od polovine gradskog stanovništva u BiH početkom rata bili su Muslimani tako da je samo uz podršku Muslimana NOP bio u stanju stvoriti bazu u bosanskim gradovima. Bez toga partizani bi poput četnika ostali samo „šumska vojska“. Za partizane bi bili izuzetno teško osvojiti gradove bez podrške muslimanske populacije; bili bi zapravo u poziciji u kojoj je bila srpska vojska u ratu iz 199o-tih koji su se suočili sa neprijateljskim stavom Muslimana i Hrvata i završavajući u ratu u kojem su uništavali gardove poput Vukovara i Sarajeva i osvajajući (Vukovar) uz mnogo teškoća.

Partizani su zauzeli Bihać 1942. godine uz pomoć ilegalnog pokreta otpora koji se zasnivao na saradnji građana Muslimana u gradskom garnizonu. U Bihaću je održano prvo zasjedanje AVNOJ-a što je bio jedan od ključnih događaja u stvaranju nove Jugoslavije. Onda, masovno pristupanje muslimanske populacije u NOP u drugoj polovini 1943. godine preobrazilo je BiH u solidnu bazu za održavanje drugog zasjedanja AVNOJ-a i predstavljalo je odskočnu dasku za širenje revolucije u Srbiju, gdje je taj proces stagnirao od 1941. godine. Masovno pristupanje Muslimana u NOP bilo bi nemoguće bez učešća pripadnika muslimanske elite poput Sulejmana Filipovića, Muhameda Sudžuke, Hamdije Ćemerlića, Zaima Šarca i drugih.

  • Na koji način su se tri vojne grupe – ustaše, muslimanski autonomaši i Narodnooslobodilački pokret – borile za naklonost Muslimana?

– Ustaše su bile hendikepirane još od proklamacija u kojima su tvrdili da su Muslimani zapravo Hrvati prisilno nastojeći da izbrišu granicu između BiH i Hrvatske i na taj način su otuđili većinsku muslimansku populaciju osim jedne manjinske grupe Muslimana koji su sami sebe identificirali kao Hrvate. Njihovo sve izraženije nasilno ponašanje usmjereno prema Muslimanima i posebice njihov genocidni odnos prema Srbima, što je isprovociralo srpsku odmazdu nad muslimanskom populacijom i Hrvatima, otuđili su većinu Muslimana od NDH, naročito onda kada je NDH izgubila moć da zaštiti muslimansku populaciju od tog osvetničkog nasilja.

S druge strane, bosanski autonomaši i NOP su u nekim razinama, podržavali muslimansku ili bosansku autonomiju i samoupravljanje. Podrška NOP-a bosanskom samoupravljanju, što je na koncu dobilo konačni oblik u jednakosti BiH sa drugim jugoslovenskim republikama, bila je ona ključna stvar u pridobijanjupodrške muslimanskih masa. To je značilo da su mnogi članovi i oficiri Muslimanske milicije koji su bili muslimanski autonomaški orijentirani prešli u NOP što je bilo od ključnog značaja za uspjeh pokreta. Muslimani su se borili za svoju autonomiju i za BiH, kako su oni to vidjeli, u autonomaškim formacijama, a onda su to isto nastavili činiti kao dio NOP-a

  • Zašto su veliki dijelovi muslimanskog stanovništva podržali NOP?

– Muslimani su podržavali NOP zato što je NDH bila brutalni režim koji je negirao njihov identitet, progonio ih i ubijao, i tjerao njihove komšije Srbe u pobunu u kojoj su se svetili Muslimanima. Muslimani su podržavali NOP zato što snage NDH nisu uspjele da ih odbrane od Četnika, dok su Italijani aktivno kolaborirali i sarađivali sa četnicima. Nakon italijanske kapitulacije u septembru 1943. Nijemci su se sve više okretali savezu sa četnicima otuđujući još više muslimansku populaciju, a osim toga bile su i raširene glasine da Hitler planira da Bosnu preda Nedićevoj Srbiji, što je dodatno motiviralo Muslimane istočne Bosne da se priključe partizanima.

Muslimani su podržavali NOP i zbog toga što je pokret od samog početka vodio specifičnu bosanskoherecegovačku nacionalno – loslobađajuću borbu; bosanska partizanska vojska inicijalno je samu sebe nazivala „Narodna oslobodilačka vojska Bosne i Hercegovine“. Partizani su od samog početka podržavali bosansko samoupravljanje i nova Jugoslavija, koja je proglašena na drugom zasjedanju AVNOJ-a 1943. eksplicitno je prepoznala BiH jednaku sa drugim jugoslovenskim republikama.

  • Jesu li komunisti u svojoj agitaciji usmjerenoj prema Muslimanima podržavali ideju autonomne Bosne?

– Da, od samog početka svoje agitacije NOP je ekplicitno podržavao bosanskohercegovačko nacionalno oslobođenje; odnosno, NOP i komunisti su u BiH eksplicitno se obraćali bosanskoj populaciji na bosansko – patriotskoj bazi. Tačan budući status BiH nije od samog početka bio definisan, ali u novembru 1943. u predvečerje prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a, jugoslovensko komunističko rukovodstvo odlučilo je da će BiH biti republika i da će imati isti status kao i ostale republike u Jugoslaviji. Bosanska država formalno je osnovana na drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a u julu 1944. Ova podrška bosanskom samouprtavljanju i mogućoj državnosti bilo je od ključnog značaja za pridobijanje muslimanskih masa.

  • Da li su muslimanske elite pokušale naći načina da se suprotstave zločinačkoj politici NDH?

– Da, veliki dio muslimanskih elita bio je protiv zločinačke politike ustaškog režima, čak i među onim dijelom koji nikada nije pristao biti u savezništvu sa NOP-om, kao što su Uzeir – aga Hadžihasanović i Mehmed Handžić. Prva velika manifestacija ovog protivljenja bile su glasovite muslimanske rezolucije iz 1941. Ovo protivljenje bilo je motivisano kombinacijom moralnosti, zato što su ustaše ubijale i proganjale Srbe i ostale narode u BiH; iz potrebe za samoodržanjem, jer su ustaše provocirale srpsku pobunu o kojoj su meta osvetničkih napada bili Muslimani tada suočeni sa uništenjem (zapravo ustaše su namjerno pokušavale okrenuti Muslimane i Srbe jedne protiv drugih); i zbog patriotizma, jer su ustaše nastojale asimilirati Muslimane i BiH.

Ko je bio Sulejman Filipović?
  • Koja je uloga Sulejmana Filipovića u pridruživanju Muslimana NOP-u?

– Pukovnik Sulejman Filipović iz Domobrana bio je ugledni muslimanski zagovornik NOP-a, koji je kao komadant 8. domobranske regimente na koncu prebjegao u partizane zajedno sa 70 oficira početkom oktobra 1943. u akciji koja je omogućila partizanima da oslobode Tuzlu. Ova politička i vojna pobjeda bila je ključni momenat masovnom pristupanju Muslimana u NOP.  Iako je Filipović u jednom trenutku pregovarao o svom prebjegu i prirodi njihove saradnje poslije samog čina postao je veoma lojalan u podržavanju vodstva NOP-a i nije se, za razliku od mnogih drugih, sukobio s njima zbog komunističke politike.

Obnašao je niz vroma visokih dužnosti u NOP-u sve do kraja rata postajući i ministar šumarstva u vladti Tito-Šubašić koja je imenovana u martu 1945. Njegovo ime i reputacija pomogli su NOP-u da privuče i regrutuje veliki broj Muslimana tako da je Titu bilo od velike važnosti Filipovićeva prisutnost na najvišim mjestima u NOP-u.

S druge straneFilipović je odigrao značajnu ulogu u diskusijama o nacrtu deklaracije drugog zasjedanja AVNOJ-a u novembru 1943 kada je intervenisao i sugerisao da se nacionalna ravnopravnost u AVNOJ-u ne odnosi samo na jednakos pet priznatih jugoslovenskih nacija (Srbi, Hrvati, Slovenci, Makedonci, I Crnogorci) nego da to bude šest jugoslovenskih republika (Srbija, Hrvatska, Slovenija, makedonija, Crna Gora i Bosna i Hercegovina). Na taj način Filipović je osigurao de facto priznavanje Muslimana u novoj državi.

Ovaj otpor muslimanskih elita NDH-a dobio je oblik u Nacionalnom spašavanju koje je promoviralo autonomaške muslimanske vojne snage i koje su nastojale pacifizirati relacije između Srba, Muslimana i Hrvata. S druge strane, važno je podsjetiti da suprotstavljanje NDH nije nužno značilo da biti anti-fašistički i anti-nacistički nastrojen; drugi članovi muslimanskih elita kolaborirali su sa Nijemcima, Italijanima, i četnicimaprotiv ustaša. Otuda, zloglasni muslimanski memorandum upućen Hitleru u novembru 1942. koji je slavio nacistički genocid nad Jevrejima.

  • Koji je bio motiv muslimanskih mladića da se priključuju „Crnoj legiji“ Jure Francetića?

– Crna legija inicijalno je bila mala jedinica osnovana u aprilu 1943. godine i u njoj je sam jedan pripadnik bio musliman. Ali progon i ubijanje muslimana istočne Bosne od strane srpskih pobunjenika dovelo je do priliva muslimanskih izbjeglica koji su onda pristupili Crnoj legiji. U tom periodu pobunjenici još uvijek nisu bili diferencirani na partizane i četnike; četnički lideri promovisali su ubijanje i progon muslimana, dok su partizani u to vrijeme bili sastavljeni isključivo od Srba na mnogim nivoima i ponašali su se identično kao i četnici. Stoga, boreći se protiv njih, muslimanski mladići koji su bili pripadnici Crne legije sebe su doživljavali kao borce koji se bore za preživljavanje i za odbranu svojih domova. Zbog toga je njihov moral bio izuzetno visok i bili su efektivni u borbi i pobjeđivanju i partizana i četnika u proljeće 1942.

  • Koliku je važnost Tito pridavao Muslimanima u partizanima?

– Tito je smatrao da je od ključne važnosti prisustvo Muslimana u partizanima. Prvi put ih spominje u NOP-ovom propagandnom obraćanju i pozivu jugoslavenskim narodima 01. novembra 1941. Odlučio je da jedan od tri predsjednika AVNOJ-a u novembru 1942. bude Nurija Pozderac bivši poslanik JMO-a. On je bio od ključne važnosti za partizansko agitovanje među muslimanskom populacijom bihaćke regije. Druga dva predsjednika AVNOJ-a bili su Ivan Ribar, Hrvat iz Hrvatske, i Pavle Savić, Srbin iz Srbije.

Kasnije, jedan drugi lider JMO-a, Ismet Bektašević, bivši član skupštine, imenovan je u Prezidium ZAVNOBiH-a iako je bio politički nepouzdan i kasnije će počiniti ratni zločin. U septembru 1943. osnovana je muslimanska brigada koja je kasnije postala 16. muslimanska brigada. Prvog maja 1944. Centralni komitet KPJ praktično je smatrao Muslimane kao jednu od šest ravnopravnih jugoslovenskih nacija i obećao im je „slobodnu Bosnu i Hercegovinu“, iako formalno nisu bili priznati kao nacija. 22. maja 1945 „Generalno Vijeće Muslimana Bosne i Hercegovine“ osnovano je kao reprezentativno tijelo svih Muslimana. Sve ove činjenice potvrđuju tezu da su partizanski lideri s mnogo važnosti posmatrali Muslimane i uvažavali potrebu da se prepozna njihov specifični identitet.

  • Zašto je NOP u svoje redove lakše mobilizirao gradsko muslimansko stanovništvo od seoskog?

– Ne bih to rekao na taj način. Komunisti su bili urbani pokret, tako da je njihova prvobitna prisutnost bila u gradovima u kojima je 1941 godine više od polovine populacije bili Muslimani. Tamo su uživali u porodičnim i drugim ličnim vezama i bili su povezani sa širokim dijapazonom ljudi i zbog toga su bili u stanju kooptirati veliki broj ljudi u NOP. Ali, s druge strane, imali su jake lične veze i sa muslimanskom populacijom koja je živjela na selu. Pošto su srpske elite bile desetkovane od strane ustaša partizani su se brzo nametnuli pobunjenicima kao lideri u njihovoj borbi protiv ustaškog režima tako da su partizani na selima veoma brzo postali pretežno vojska sastavljena od srpskog stanovništva. Nije bilo mogućnosti da se mobiliziraju muslimani na selu na isti taj način jer su partizani prvobitno bili isključivo srpska vojska, a osim toga muslimanske elite nisu bile uništene kao što se to desilo sa srpskim elitama.

To je u praksi značilo da su partizani nužno morali raditi sa pripadnicima lokalnih muslimanskih elita kakvi su bili komadanti Muslimanske milicije i to sve kako bi privukli muslimanske mase i iz gradova i sa sela NOP-u. Taj proces nije bio spontan kao u slučaju Srba i zahtijevao je više strpljenja, političke agitacije i aktivizma; stoga masovni priliv Muslimana u partizane došao je kasnije u drugoj polovini 1943.

  • Zašto do početka 1943. nema masovnog pristupanja muslimana NOP-u?

– Masovni srpski ustanak protiv NDH uslijedio je veoma brzo kao reakcija na ustaški genocid i komunisti su brzo uspjeli da se nametnu kao vođe tog pokreta. To je značilo da su partizani u BiH na samom početku rata dominantno bili srpska vojska na nivou običnih vojnika, i doživljavani su tako od strane običnih muslimana. U početku partizani se nisu razlikovali od četnika; partizani su bili njihovi saveznici i sami su bili uključeni u zvjerstva koja su činjena nad Muslimanima civilima. Svi su ti faktori otuđili muslimane od pokreta. S druge strane, kako su četnici postajali nosioci ideje Velike Srbije, ekstremistički genocidan i kolaboratorski pokret koji je napadao i ubijao komuniste ovi su uvidjeli opasnost od jačanja četničkog pokreta.

Uloga Avde Hume
  • Koja je uloga Avde Hume u NOP-u i pridruživanju muslimana NOP-u?

– Avdo Humo bio je najviši muslimanski član KPJ i jedan od najvažnijih bosanskih komunista uopšte; služio je kao organizacioni sekretar regionalnog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu u 1943. dok je Rodoljub Čolaković obnašao dužnost političkog sekretara i njih dvojica su se razilazila u mišljenju koji ima višu funkciju, što je nagnalo Tita da ih smijeni i na njihovo mjesto imenuje Đuru Pucara Starog kao partijskog sekretara.

Ipak, Humo i Čolaković su igrali ključnu ulogu u osiguravanju da se BiH uspostavi kao republika ravnopravna sa ostalih pet jugoslovenskih republika. U novembru 1943. u sumrak prve sesije ZAVNOBiH-a reagovali su na prijedlog da BiH dobije niži status autonomne pokrajine, što je bio prijedlog nekoliko članova centralnog komiteta. Taj prijedlog podržali su članovi Centralnog komiteta iz Srbije i Crne Gore: Moše Pijade, Sreten Žujović – Crni i Milovan Đilas. U diskusiji koja je uslijedila Čolaković i Humo insistirali su da Bosna i Hercegovina dobije status punopravne republike. Tito je stao na njihovu stranu i podržao njihov prijedlog.

Nakon toga poduzeli su daljnje korake da razviju partizanski pokret u BiH kao multinacionalnu armiju sastavljenu od Srba, Hrvata i Muslimana, što je značilo suzbijanje anti-muslimanskog šovinizma kažanjavajući vojnike koji su napadali muslimanske i hrvatske civile i njegovali su politiku bratstva i jednakosti između Srba i Muslimana. Pošto su Muslimani, za razliku od Srba, još uvijek imali svoje političke elite na početku rata i pošto su četnici vodili genocid sličan onome koji su činile ustaše komunisti nisu jednostavno mogli da se nametnu kao lideri Muslimanima i njihovom pokretu kao što su to učinili srpskim pobunjenicima 1941. Bilo je potrebno više pažljivog političkog rada da se osvoji muslimanski pokret uključujući u saradnju članove, lokalnih muslimanskih elita i usvajajući ideju slobodne Bosne i Hercegovine.

  • Šta su bile Muslimanske milicije i koji su razlozi njihovog osnivanja?

– Ubrzo nakon uspostavljanja NDH u aprilu 1941. godine osnovane su i goleme vojne snage posebno Domobrani novačenjem običnih Muslimana i Hrvata, ali nakon što je počeo ustaški genocid te su snage bile nedovoljne u zaštiti Muslimana civila od osvetničkih masakara koje su činili srpski pobunjenici. Veliki broj muslimana prebjegao je iz Domobrana kako bi formirali svoju zasebnu Muslimansku miliciju i to s ciljem da brane svoja sela od pobunjenika. Članovi muslimanskih elita prisvojili su ovaj pokret koji je najorganiozovaniji oblik dobio u komandovanju majora Muhameda Hadžiefendića koji je djelovao u širem području sjeverno – istočne Bosne i gdje ih je ustaški režim tolerirao. Hadžiefendić je bio muslimanski autonomaš i njegova je milicija ometala, vjerovatno namjerno, NDH opstruirajući njeno uspostavljanje kao države. Muslimanskim prvacima je uspjelo da prošire milicije i na druge dijelove zemlje i da ih koriste kako bi odvojili BiH od NDH. Ali, tokom 1943. veliki dio pripadnika tih milicija prešao je u partizane, koji su ubili Hadžiefendića. Oni koji su nastavili da se bore protiv partizana naknadno su se konstituisali kao „zeleni kadar“ koji je djelovao pod komandom Nešada Topića. To je bio muslimanski autonomaški kontrapunkt četnicima.

  • Muslimanski memorandum Hitleru. Šta je značio, zašto su se muslimanske elite obratile Hitleru, iz kojih pobuda to čine i sa kakvim zahtjevima?

– Muslimanski Memorandum Hitleru bio je pokušaj jednog dijela muslimanske elite, posebice Uzeir – age Hadžihasanovića, Mustafe Softića, Suljage Salihagića i vejrovatno Muhameda Pandže da izdejstvuju odvajanje Bosne i Hercegovine iz NDH i to direktnim obraćanjem Hitleru i to na način da zemlja bude organizovana kao „Župa Bosna“ pod direktnom kontrolom Njemačke. Ovo je trabalo podrazumijevati povlačenje muslimana iz službe u NDH oružanim snagama i njihovo organizovanje u Bosansku gardu, aboliciju ustaškog režima u BiH i njegova zamjena novom vlašću. Trebala se kreirati nova muslimanska većina ustupanjem graničnih bosanskih područja susjedima i razmjena stanovništva. Memorandum Hitleru imao je ekstremno ulizivački karakter i u njemu se tvrdilo da su Bosanski Muslimani gotički narod. Memorandum je imao ekstremno antisemitski karakter izražavajući divljenje načinu na koji su nacisti rješavali jevrejsko pitanje uz optužbu da su ustaše projevrejski nastrojene. Ipak, taj je Memorandum jedan od načina da se izrazi muslimanski autonomizam, i ljudi koji su stojali iza njega ostali su u kontaktima sa drugim autonomašima koji su zagovarali neke druge strategije.

Salihagić je bio u bliskom kontaktu sa muslimanskim četničkim liderom Ismetom Popovcem. Hadžihasanović se susreo sa Avdom Humom odmah na početku rata i izrazio navodno svoje simpatije prema partizanskom programu bratstva i jedinstva i partizanskoj podršci muslimanskim pravima i izrazio je želju da dođe do stanovite saradnje i koegzistencije između partizana i Muslimanske milicije, ali se suprotstavio aktualnoj vojnoj saradnji iz straha da bi muslimani izgubili svojh identitet u NOP-u.

  • Koji su razlozi naveli njemačke vlasti da formiraju 13. SS tzv. Handžar diviziju i na koji način je jedinica djelovala?

– Handžar divizija bila je projekat Heinricha Himmlera koji se nadao da bi islamski svijet mogao da se mobiliše u borbi protiv Britanskog carstva i koji je smatrao da je NDH „smiješna država“. Stoga, bivši veliki muftija Jerusalema Amin al-Husseini, ogorčeni neprijatelj Velike Britanije i Jevreja, bio je zadužen da pomogne regrutaciju bosanskih Muslimana za tu diviziju. Projekat su podržali dijelovi muslimanskih elita koji su se nadali da bi se divizija mogla koristiti u ostvarivanju njihovih autonomaških ciljeva. Ali projekat im se osvetio. Popunjavanje divizije odvilo se na račun postojećih jedinica NDH snaga i to je ozbiljno narušilo moral Domobrana i ustaša. Odsustvo divizije iz BiH, dok je bila na obuci, značilo je da nije bilo ljudi da brane svoja sela od napada četnika što je još više udaljilo Muslimane od Nijemaca. Loš tretman muslimanskih vojnika od strane Nijemaca katalizirao je čuvenu pobunu u Villefranche-de-Rouergue. Na kraju je sigurno nekoliko stotina članova divizije prebjeglo u NOP; neki od njih su postali posvećeni i dobri partizanski vojnici.

  • Da li su muslimani simpatizirali Nijemce zbog straha od četničkih pokolja?

– Članovi muslimanskih autonomističkih elita usvojili su cijeli niz različitih strategija u svom suprotstavljanju ustaškom režimu i u odnosu na odmazde srpskih pobunjenika što je izraslo u otvoreni četnički genocid. Neki od njih, koje je predvodio Ismet Popovac, Mustafa Pašić i Fehim Musakadićpridružili su se četnicima kako bi se suprotstavili ustašama i da bi zaštitili Muslimane Hercegovine od četničkih odmazdi i osnovali su muslimanski četnički pokret. Druga jedna frakcija čini se obratila se direktno Hitleru a protiv NDH. Iako su različiti dijelovi muslimanskih elita usvojili različite strategije djelovanja u suštini sve su dijelile zajdnički cilj očuvanja Muslimana i njihovog identiteta.

Muslimanske rezolucije iz 1941. godine bile su upućene Nijemcima i ustaškim vlastima. Nijemci su na rezolucije gledali kao na potencijalnu silu koja može obuzdati ustaše i zaštiti muslimane od četnika. Četnički pokolji nad muslimanima natjerali su mnoge muslimane da na Nijemce gledaju kao na zaštitnike od ideje Velike Srbije. Pošto su četnici u to vrijeme posmatrani kao dio savezničkih snaga a i Italijani su pružali otvoreno pomoć četnicima među muslimanima je bilo rasprostranjeno mišljenje da će slom Nijemaca značiti i njihovo uništenje.

  • Koji su razlozi naveli Tita da formira muslimanski bataljon u Teočaku, a kasnije i muslimansku brigadu?

– Formacija sastavljena od muslimana partizana u sjeveroistočnoj Bosni osnovana je po naređenju NOP-a kao magnet koji bi trebao privući muslimane koji su bili članovi muslimanskih legija i još više muslimansko stanovništvo cijele regije. Ta je odluka imala politički cilj a demonstrira muslimansku individualnost u borbi. Mogla je lakše egzistirati u dijelovima zemlje koje su nastanjivali muslimani, jednostavnije nego obična partizanskajedinica što je opet bilo nemoguće za jednu četničku jedinicu.

Ne samo da je bila u stanju obezbijediti materijalnu podršku i regrute u populaciji običnih muslimana nego je i privlačila prebjege iz redova različitih muslimanskih milicija. Te su jedinice bile vrh udarnog koplja tokom oslobađanja Sarajeva 1945. 16 muslimanska brigade bila je izvanredna vojna jedinica. Ali čak su i manje elitne jedinice pridonosile pobjedama NOP-a. To je bio slučaj u Tuzli u kojoj je relativno slabija vojna jedinica koja je prvashodno služila u političke svrhe vodila borbe; regrutovala je članove muslimanskih kvislinških i kolaboracionističkih snaga i bila je bila je veoma uspješna u prihvatu prebjega iz Handžar divizije.

Izvor: Al Jazeera