Oglasi

Muškarci ne plaču - film koji je rasplakao publiku

Reditelj Alen Drljević govori o svom nagrađenom filmu, problemu ljudi sa PTSP-om, stanju u bh. kinematografiji...
Drljević je na Internacionalnom filmskom festivalu Karlovy Vary za prvijenac Muškarci ne plaču osvojio nagradu Cine Europa i Specijalnu nagradu žirijawww.kviff.com

Bosanskohercegovački reditelj Alen Drljević na Internacionalnom filmskom festivalu Karlovy Vary za svoj dugometražni igrani prvijenac Muškarci ne plaču osvojio je nagradu Cine Europa i Specijalnu nagradu žirija. Film će biti prikazan na festivalu u Herceg Novom, kao i na 23. Sarajevo Film Festivalu izvan konkurencije.

Film pripovijeda priču o desetorici ratnih veterana, s različitih strana, iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije, koji su nekada pripadali vojskama koje su ratovale jedne protiv drugih u ratovima devedesetih na području bivše Jugoslavije, okupljenih na mirovnoj radionici, koju organizira jedna organizacija u udaljenom planinskom hotelu.

Drljević govori o problemu ljudi sa PTSP-om, stanju u kinematografiji BiH, kao i o samom procesu nastanka filma i nagradama.

  • Kako je publika na festivalu Karlovy Vary primila film i kako ste se osjećali nakon što su Vas proglasili dobitnikom dvije nagrade?

- To je bila svjetska premijera u Karlovyim Varyima. Otvorili smo takmičarski program sa projekcijom u ogromnoj sali od 1.400 mjesta. Filmska ekipa se predstavila prije filma i nakon projekcije je uslijedio pljesak. Kada su se upalila svjetla, ljudi su stajali i pljeskali, doživjeli smo 10 minuta stojećih ovacija. Nije nam bilo jasno šta se dešava; ljudi su bili uplakani i oduševljeni u isti mah. Ipak je to lokalna tema, ali očigledno je da je postojala emotivna komunikacija između filma i publike. Zaista je bilo prekrasno. Sljedeći dan uslijedila je druga projekcija na kojoj je bio Q&A (pitanja i odgovori) i iznenadilo me je to da je većina publike, koja obično ode, ostala i postavljala pametna pitanja. Osjetilo se da su s pažnjom gledali film, te da ih je emotivno dotakao. Dvije nagrade od dva različita žirija svakako odaju i njihovo zadovoljstvo, a što se tiče mene i ekipe, mi smo bili prezadovoljni.

  • U obrazloženju žirija je stajalo: „Film je relevantan za budućnost Evrope kao zajednice i suptilan je komentar na negativne aspekte muškosti“. Možete li to prokomentirati?

- Očito je da je film aktuelniji danas nego prije pet-šest godina kada smo krenuli sa idejom i pisanjem scenarija jer se Evropa jako radikalizovala. Ne samo Evropa, nego i cijeli svijet. U filmu su glavni likovi muškarci i nekako su tradicionalno na ovim prostorima oni ti koji idu u rat, brane domovinu i čast, itd. Ali, mi to sve propitujemo u filmu, pa je vjerovatno i odatle takav komentar žirija.

  • 'Pekli ste zanat' radeći na Vašim nagrađivanim filmovima: Prva plata, Karneval, Šoping, te na filmovima Pjera Žalice (Kod amidže Idriza), Jasmile Žbanić (Grbavica, Na putu), koja je ujedno i producentica Vašeg novog filma. Kako je izgledalo uskočiti u rediteljsku stolicu dugometražnog filma?

- Ja sam dosta u filmu. Nije velika razlika između kratkog igranog i dugometražnog filma što se tiče pripreme i pisanja scenarija. Samo je dugotrajnije sve i malo više iscrpljujuće. U principu, postupak je isti. S druge strane, radio sam dosta dokumentarnih filmova i ovo je krenulo kao ideja za dokumentarni film o stvarnim susretima ratnih veterana.

I ja sam bio u ratu kao vojnik u Armiji BiH i otišao sam na jednu od tih radionica, prijavio se da učestvujem s idejom da pravimo dokumenatarac. Shvatio sam da je to velika tema i da zaslužuje veću pozornost. Upravo onakvu kakvu za razliku od dokumentarnog ima igrani film. Trudio sam se da u samom filmu ostavimo dokumentarni pristup, tako da se u filmu pojavljuju stvarni ratni veterani, naturščici koji su izvanredno sarađivali sa glumcima. Nadograđivali su jedni druge. Erol Zupčević je direktor fotografije i u tom estetskom dijelu trudili smo se da zadržimo dokumentaristički stil. Sve te velike scene snimali smo u komadu snimajući kadrove sekvence sa dvije kamere. Pustili smo glumce da, ipak, improvizuju u okviru čvrsto zadanog scenarija. Sve što sam radio do sada je na neki način ušlo i u ovaj film i imalo svoju svrhu.

  • Proces rada na scenariju koji potpisujete sa Zoranom Solomunom je tekao dosta dugo. Za jednu ovakvu temu moralo se mnogo istraživati. Možete li nam pojasniti kako ste uspjeli sve priče do kojih ste došli inkorporirati u scenarij za film  te koliko, s obzirom da ste lično učestvovali u odbrani BiH, Vaše lične priče ima u filmu?

- Film je nastao po motivima stvarnih događaja. Naravno da ima moje lične priče u svemu tome, a ima i priče glumaca. Lik Valentina u filmu je rađen djelimično po biografiji Leona Lučeva koji je također bio u ratu. Tu su i stvarni ratni veterani. Mnogi likovi su bazirani na stvarnim likovima iz života. Rad na scenariju trajao je dugo. Idejno i tematski se ne razlikuje mnogo od osnova, ali likovi i priča su kroz razne verzije scenarija izbrušeni i to je također jedan dio tog dokumentarističkog koje smo željeli da imamo u filmu. Sve ima podlogu u stvarnom životu tako da mislim da je to nešto što je jako značajno za film. Trudili smo i se i uspjeli da ostanemo u realnosti.

  • Da li mislite da je problem ljudi sa posttraumatski stresnim poremećajem (PTSP) nešto što zaslužuje veću pažnju samih državnih institucija, ali i cijele javnosti?

- Uopće nismo svjesni koliko ljudi pati od posljedica rata i od PTSP-a. Jako mnogo ljudi ima posttraumatski stresni sindrom. Ne samo vojnici, nego i civili. Pogotovo u Sarajevu gdje su ljudi živjeli pod opsadom. Trauma je i saobraćajna nesreća i prirodna nepogoda, a pogotovo ovdje gdje je to trajalo konstantno. Mnogi ljudi i ne znaju da im treba pomoć. Mislim da je vrlo malo ljudi i dobilo adekvatnu pomoć. Malo se priča o tome i to što se priča sve je nekako „ispod žita“, kao da se sve to želi zataškati. Još uvijek živimo sa posljedicama rata i živjet ćemo još. Pogotovo što je poznato da sada postoji tzv. transgeneracijski prenos traume s roditelja na djecu, unuke. Još dugo ćemo se boriti sa tim i naravno da to zahtijeva mnogo, mnogo veću posvećenost.

  • Šta nam želite poručiti ovim filmom?

- Držim se stare fraze da se poruke šalju poštom. Nikada nisam imao želju da nešto poručim i da iznosim velike istine. Ovo je film koji će, nadam se, potaknuti publiku na razmišljanje i propitivanje vlastitih istina. Nema neke poruke. Ne želim da kažem: „Ovo je istina!“. Samo želim da ljudi sami sebe propituju, postavljaju pitanja i to je ono što mi trebamo pokušati - razumjeti jedni druge. Ovo je film koji govori o razumijevanju.

  • Ratna tematika je nešto od čega bh. filmaši ne mogu pobjeći, iako mnogi smatraju da je potreban svojevrsni odmak od ratne tematike. Ipak, u filmu prikazujete i ono nepobitno u cijeloj toj priči, a to su nacionalna i vjerska netrpeljivost koja je na ovim prostorima buknula u proteklom ratu i dan-danas ima veliki utjecaj na mentalni sklop ljudi. Kakvo je Vaše mišljenje o tome?

- Preživio sam dobar dio mladosti u ratu i rat je definitivno označio moj život. Ne mogu pobjeći od toga da razmišljam o tome, da propitujem to. Stvari o kojima film govori su stvari koje se nama dešavaju. Bježimo 20 godina nakon rata od stvarnih problema. Prvenstveno političari bježe od rješavanja stvarnih problema: siromaštvo, korupcija... A čim dođu pitanja koja su bitna za normalan život, sve se prebacuje na nacionalna i vjerska pitanja. To je obična manipulacija i od toga ispašta samo običan svijet, a vlast i političari koji to provociraju jedini imaju koristi od toga. Dok se mi potpuno ne suočimo sa tim nacionalnim i vjerskim pitanjima i dok ne budemo imali potpuno jasan stav o njima moći će da rade sa nama što god žele.

  • Na filmu ste sarađivali sa regionalnim ansamblom glumaca: Emir Hadžihafizbegović, Boris Isaković, Leon Lučev, Ermin Bravo, Ivo Gregurević, Goran Bogdan, Izudin Bajrović, Miralem Zupčević, Boris Ler, a jedinu žensku ulogu odigrala je Jasna Đuričić. Kako je bilo sarađivati s tom ekipom i u kakvoj atmosferi je proteklo snimanje filma?

- Snimanje je bilo jako kratko. U Karlovyim Varyima ljudi nam nisu mogli vjerovati da je snimanje trajalo samo 18 dana. To je bilo određeno i sredstvima koja smo imali. Tako da je samim tim bilo intenzivno i iscrpljujuće. Imali smo 10 dana priprema pred snimanje i tri sedmice snimanja. Atmosfera je bila idealna. Svi su se osjetili dijelom filma i autori i glumci, cijela filmska ekipa. Ta tema je ipak tema svih nas. Svi mi u sebi imamo mnogo toga skrivenog i zakopanog duboko u nama, toga što nas povezuje. Druženje se prije filma pretapalo u sami film, a tema iz filma u druženje i svi se sa radošću sjećamo tog vremena. Bilo je fenomenalno raditi sa izvrsnim glumcima i cijelom filmskom ekipom.

  • Kakvo je Vaše mišljenje o odnosu javnih institucija prema filmskim stvaraocima u BiH?

- Čast izuzecima, ali katastrofalno. Kinematografija je u najgorem položaju još od kraja rata. Ove nagrade koje filmovi dobijaju odaju pogrešnu sliku. Reklo bi se da se puno radi i da se proizvodi. Očito da imamo dobre autore i glumce, a ustvari se snima vrlo malo, jedan do dva filma godišnje, što je smiješno u odnosu na susjedne zemlje. Godinama čekamo na usvajanje zakona o kinematografiji, osnivanje audiovizuelnog centra. Sad su uvedeni novi porezi na autorske ugovore. Ne postoji povrat poreza stranim produkcijama, te se vrlo malo i snima ovdje. U Hrvatskoj se stalno nešto snima, od Igre prijestolja do holivudskih hitova. Kod nas niko ne dolazi jer ne postoji povrat poreza. To su sve stvari koje nisu otkrivanje tople vode. Sve se to može prepisati iz zakona drugih evropskih zemalja. Kod nas se sve svodi na to da se unutar BiH naprave nacionalne kinematografije. Sve to vodi gašenju kinematografije. Sve ostaje na zaslugama pojedinaca, a sistem apsolutno ne postoji.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.