Mujanović: HDZ, SDA i SNSD žele ukinuti demokratiju u BiH

Politolog specijaliziran za jugoistočnu Europu, Jasmin Mujanović ovih je dana objavio knjigu o krizi demokracije na Zapadnom Balkanu Hunger and Fury: The Crisis of Democracy in the Balkans. Mujanović je Sarajlija koji danas živi u SAD-u, a doktorirao je na kanadskom sveučilištu York. U razgovoru za Al Jazeeru Balkans objašnjava zašto smatra da su države Balkana, umjesto u liberalnim demokratskim sustavima, potonule u neeleastični autoritarizam i kleptokraciju, kako se iz toga mogu izvući, koja je uloga svjetskih velesila u balkanskoj krizi, kako vidi sadašnjost i budućnost Bosne i Hercegovine te regije u cijelosti. Mujanović komentira, između ostaloga, i posjet hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović BiH i Turskoj, atentat na Olivera Ivanovića na Kosovu, političko djelovanje Aleksandra Vučića i svih bitnih političkih aktera u regiji. Uvjeren je kako se situacija može bitnije popraviti samo snažnijim građanskim otporom postojećim političkim elitama.

• Kako komentirate ubojstvo Olivera Ivanovića, odnosno razvoj situacije na Kosovu?

– U regionalnom kontekstu, to nam ubojstvo sad dolazi kao treći ili četvrti prilično sličan događaj u posljednjih šest – sedam mjeseci. Dogodilo se to ubojstvo, stiže i vijest iz BiH o paravojnim formacijama koje sponzoriraju Rusi, krajem prošle godine u Makedoniji premijer Zoran Zaev je bio skoro ubijen u samom parlamentu. To znači da različite vrste nasilja postaju svakodnevica ili barem postaju češći pojam u društvenom i političkom životu regije nego što su bile od završetka rata na Kosovu. To je strašno alarmantno i govori nam, što se tiče općeg pojma političke i demokratske stabilnosti na Zapadnom Balkanu, da je situacija u nekoj vrsti procesa raspada ili, blaže rečeno, jako labava.

• Očekujete li da će se situacija u regiji dodatno pogoršati? Neki strani analitičari prije nekoliko su mjeseci predviđalo obnavljanje rata na Balkanu čemu ste oštro suprostavili. Je li moguće smirenje situacije i kretanje u smjeru daljnjeg unapređenja demokratskih procesa?

– Situacija ne ide prema ratu, jednostavno politički faktori za rat i materijal za rat više ne postoje. Nije to, naravno, neka naročito optimistična analiza jer su mnogi od ljudi, koji su bili važni ili su bili i arhitekti sukoba 90-tih godina, još uvijek jako aktivni i bitni na političkoj sceni u cijeloj regiji. Međutim, ne mislim da će se u narednih godinu dana situacija značajno pogoršati. Mislim da idemo prema trenutku u kojem cijela politička scena u regiji testira mogućnosti da se rascijepa demokratski projekt u regiji. Vidjeli smo to u slučaju Nikole Gruevskog, a vjerujem da ćemo vidjeti isto i s Miloradom Dodikom u narednih 12 mjeseci, pa i s Aleksandrom Vučićem. Oni naprosto testiraju tezu da li uopće mogu, u okviru, europskih i atlantskih procesa, manje – više svoja društva, države ili entitete pretvoriti u nedemokratska društva. Oni žele vidjeti mogu li blokirati proces demokratizacije i to je to što se sad događa. Zbog toga se služe i nasiljem. No, ipak mislim da rat i stvarni sukob nisu u našoj bližoj budućnosti.

• Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović posjetila je ovih dana Bosnu i Hercegovinu, a prije toga Tursku u kojoj je tražila podršku za svoju politiku u BiH zbog čega je uzbunila javnost i RH i BiH. Kako gledate na regionalnu politiku hrvatske predsjednice?

– Nažalost moram reći da je ta politika izuzetno negativna. Kako je objasnila, u Tursku je išla s Erdoganom razgovarati o izbornom zakonu Bosne i Hercegovine. To nema nikakvog smisla. Predsjednica jedne države ide u treću državu da bi mijenjala zakone druge države i razgovarala o internoj politici susjedne države?! To je, s jedne strane, kršenje diplomatskog protokola na tako vulgaran način da je to naprosto nevjerojatno, a s druge strane je posve apsurdno. Kakvu ulogu ona zamišlja da Turska uopće ima u BiH?! Ako je već došlo do toga da ide u neke strane centre razgovarati o bosanskohercegovačkoj politici, onda je logičnije da ide u Brisel ili, eventualno, Washington, a ne u Istanbul ili Ankaru. Turska, kad je riječ o službenoj politici BiH, nema značajnog političkog utjecaja. Naravno, Erdogan i njegova stranka imaju snažne veze sa SDA i Bakirom Izetbegovićem, ali to je više pitanje dojma, pa čak i klijentelizma i korupcije, nego što je na stvarnom, zakonodavnom nivou. Osim toga, retorika Kolinde Grabar Kitarović o Bosni i Hercegovini je strašno problematična. U protekle dvije godine širila je floskule o terorizmu i džihadistima u BiH – istina je da BiH ima neke sigurnosne probleme i ekstremizme različitih vrsta, ali njene izjave su na apsurdnom nivou i to uopće nije poboljšalo niti može poboljšati odnose između službenog Zagreba i Sarajeva.

Civilno društvo je nerazvijeno

• Smatrate da su građani država koje su nastale raspadom Jugoslavije umjesto u demokratskim državama završili u “neelastičnom autoritarizmu” i kleptokraciji. Kako objašnjavate da se to dogodilo? Zbog čega? Kako izići iz takvih sustava i vratiti se liberalnoj demokraciji?

– Odgovor na ta pitanja je isti: ključna stvar koja se ovdje nije dogodila je moment 1989, mi nismo imali proteste, revolucije i transformacije koje smo vidjeli u ostatku bivšeg komunističkog svijeta 1989. godine. Kod nas toga nije bilo, mi smo doživjeli rat, genocid, sve one horore devedesetih godina i nakon toga građani ovog regiona nisu postali neki značajan faktor u svakodnevnom političkom životu svojih država. Iako imamo slobodno glasanje i višepartijski život, građani nisu politički faktor, nemamo kulturu protesta, građanskog otpora, opozicije, civilno društvo je nerazvijeno, a sve to bi trebalo definisati život u demokratskom društvu. To nam itekako fali i zbog toga su naše političke elite uspjele da svode naše demokratsko iskustvo na prilično banalan nivo, a zbog toga nam se sve više čini da čak i taj banalni nivo demokratije neće još dugo preživjeti te da sve više idemo prema jasnom autoritarizmu i čistom iliberalizmu. Da bismo promijenili tu situaciju, i naš kolektivni put, građani moraju postati daleko veći i važniji faktor političkog života u regionu i političkog života pojedinačnih država.

Osim toga, odnosi Hrvatske i Srbije su posljednjih godina na izrazito niskoj razini, pa je tu i problem RH sa Slovenijom pa je jasno da je Hrvatska u sukobu i strašnoj raspravi sa svim susjedima. Možda je krivica i na tim zemljama s kojima je Hrvatska u svađi, ali ako ste u svađi sa svim svojim susjedima, onda se ipak čini da je glavni problem u Zagrebu, s HDZ-om i Kolindom Grabar Kitarović, a ne u susjedima.

• Kako komentirate odlazak hrvatske predsjednice u Ahmiće? Je li to ipak pomak u odnosu Hrvatske prema zločinima koje su počinili pripadnici hrvatskog naroda u BiH, jer je to donedavno bila tabu tema u hrvatskoj državnoj politici?

– Teško je reći što to uopće znači i što ona o tome misli kad je prije samo koji mjesec, kad je donesena presuda u Haagu protiv Praljka i ostalih, govorila sasvim treće stvari, negirala je hrvatske zločine i ulogu Hrvatske u tadašnjem ratu. Sam odlazak u Ahmiće jest za pohvalu, ali je teško razdvojiti taj odlazak od one retorike koju smo slušali svih ovih mjeseci. Taj njen potez nije bio neki Willy Brandt moment i ona nije jedina od političara u regiji koji vode dvostruke politike kad je riječ o zločinima i generalne političko – historijske situacije, ali što je tu je. Dobro je da je otišla u Ahmiće, ali to nije ključni dio priče o odnosima Hrvatske i BiH.

• Hrvatski i bošnjački odnosi u Federaciji su dosta trusni, ali nekako ipak stalno pronalaze rješenje da se priča održi. No, što je s Republikom Srpskom? Kako komentirate činjenicu da gotovo nitko na međunarodnoj razini ne propituje status i ulogu Milorada Dodika?

– U BiH je politika takva da su političari SDA, HDZ-a i SNSD-a sretni što sudjeluju u zajedničkom projektu koji podrazumijeva da svi oni imaju neke svoje teritorije, i u izbornom i u bukvalnom smislu. Nikoga od njih uopće ne zanima da se uđe u neke stvarne sukobe, imaju te svoje performanse koje smišljaju za TV ekrane i publiku, pogotovo za vrijeme izbora. Međutim, u svakodnevnoj politici između tih stranaka nema nikakvog sukoba, oni su totalno u talu, to je totalno zajednička ekipa, svi su itekako zajednički participiraju u krađi, korupciji, klijentelizmu i svemu onome što definira BiH ekonomiju. Republika Srpska nije nikakva Republika Srpska nego SNSDstan, privatni teritorij Milorada Dodika. Isto tako je zapadna Hercegovina HDZstan, a centralna Bosna i mali dijelovi Hercegovine su SDAstan. Što se njih tiče, situacija je dobro složena i nikome od njih nije stalo da se otvaraju ustavna pitanja ili pitanja teritorijalnih jedinica. Doduše HDZ i Dragan Čović stalno zagovaraju treći inetitet i ne bi im bilo mrsko da ga realiziraju, ali se oko toga previše ne trude niti bi to nešto značajno promijenilo i da se ostvari. To ne bi bio nikakav hrvatski entitet nego privatni etntitet Dragana Čovića i HDZ-a.

• A gdje je tu onda interes građana BiH? Čemu služi međunarodni protektorat? Što s Mostarom u kojemu građani devet godina ne mogu ostvariti svoje izborno pravo?

– Mostar je eksperiment za ostatak BiH. HDZ i SDA su uspjeli u posljednjih 10-ak godina pretvoriti Mostar u autoritarnu državicu. U Mostaru više nema izbora jer nisu više potrebni. Jer, ako ćemo svoditi politiku u BiH na nivo da građanska prava nisu bitna nego je bitno koje ste nacionalnosti, onda izbori ni ne trebaju. Te stranke nam tvrde da je hrvatstvo sinonim za glasanje za HDZ,  bošnjaštvo sinonim za glasanje za SDA, a srpstvo glasanje za SNSD. U takvom su sistemu izbori posve nepotrebni jer izbori nisu izbori već su neka vrsta popisa stanovništva. Na to se, nažalost, svodi priča u BiH. Naravno, važno je da se ljudi nastave boriti protiv takvog sistema i ideje demokraciji, ali političari žele da se BiH pretvori u državu u kojoj izbori nisu ni potrebni te da se realizira taj njihov iliberalni demokratski paket.

• Što mislite o odnosu velikih svjetskih sila prema BiH, odnosno Balkanu? Jasno je da one imaju vlastite geopolitičke interese na ovom prostoru, ali zašto njima odgovara ova pat – pozicija u BiH, pozicija koja tu državu, a i cijelu regiju stalno drži u potencijalu kriznog žarišta?

– Nije da njima to odgovara, pogotovo kad je riječ o SAD-u i Europskoj uniji. Što se tiče Amerike, oni nemaju ozbiljnijeg angažmana na Balkanu još od 2009. godine,  njima je stalo da projekt demokratizacije Balkana predaju Evropljanima i da se sve te države priključe EU pa da se oni mogu koncentrisati na svoje stvarne interese koji su na Bliskom istoku, istočnoj Aziji i svom terenu. Dakle, njima Balkan nije posebno interesantan dok je situacija relativno stabilna. Evropljani su sve naše komplikovane priče na Balkanu svodili posljednjih 15-ak godina na ideju da se sve te države moraju na kraju priključiti EU i da će se time sve riješiti. No, ulazak u EU to ne rješava – vidimo što se dešava u Poljskoj, Mađarskoj pa čak i u Hrvatskoj. Europska unija naprosto nema neki značajan odgovor na taj proces. Te zemlje se vraćaju u iliberalizam, u autoritarizam, jačaju reakcionarne desničarske tenzije i političari, a Brisel na to nema odgovora.

Građani postaju neki faktor

• Na predavanju u Zagrebu ste više puta istaknuli da nam nedostaje građanski otpor. Uvjereni ste da je unatoč tome revolucija ovdje neizbježna. Tko će, prema vašem mišljenju, biti ti novi revolucionari?

– Riječ revolucija je pomalo problematična u tom kontekstu jer ljudi uvijek zamišljaju prilično dramatične stvari. Jednostavno mislim da smo i u ovom času u momentu demokratskog talasa – vidjeli smo što se dogodilo u Sloveniji 2012. i 2013. godine, u BiH 2014. i što se nedavno dogodilo u Makedoniji u kojoj su protesti trajali čak dvije godine prije nego što je došlo do smjene vlade. Iz toga je očigledno da se nešto mijenja i da građani postaju neki faktor; rađa se i pojavljuje se neka nova građanska svijest. A koliko će to trajati i koliko će ti projekti i pokušaji biti uspješni, ne znam, ali sam siguran sam da nam je to potrebno i da će se slično morati dogoditi u svim državama Balkana kad – tad. Ako i ne uspiju te minirevolucije i građanski buntovi u prvim epizodama, doći će do drugih i trećih epizoda. Sve su to već prošle druge države u svijetu koje su prolazile tranziciju nakon rata i autoritarizma. Ne znam tko će biti ljudi koji će voditi te pobune, mislim da će to biti mladi ljudi, ali svi građani ovog regiona moraju se uključiti u te pokrete i ostvariti nove institucije i nove političke stranke.  Mi nemamo demokratsku tradiciju i najlakše nam je da sami sebe pljujemo i budemo strašno pesimistični i cinični što se tiče naših prilika, mogućnosti i moći, ali sve dok tako mislimo i govorimo sami o sebi, vladat će nam ove i ovakve elite kakve danas imamo na vlasti i one će nam krojiti budućnost.

• Zašto taj odgovor EU-a na urušavanje demokracije i liberalizma izostaje?

– Zato što to nisu očekivali i jer su čitav pojam demokratizacije svodili na pridruženje EU. Zato se sada nalaze na raskrsnici i morali bi se zapitati gdje idemo, što hoćemo i kakvu EU zamišljamo da bude za 20 ili 30 godina. Kad je riječ o državama poput BiH, Europska unija je bezidejna, ne pokazuje nikakav stvarni geopolitički interes koji bi morao da znači konfrotaciju s domaćim elitama . Sjetimo se samo onog referenduma koji je organizovao Milorad Dodik 2016. godine oko 9. januara. Jedina država koja je sankcijama odgovorila na taj referendum bila je Amerika dok su drugi  samo pričali i poručivali da je to prijetnja miru i kršenje Daytonskog sporazuma, ali onda su se svi osim SAD-a povukli i ušutjeli. Na kraju krajeva, 90-tih godina prošlog stoljeća Amerika je i bila jedina spremna konfrotirati se političkim elitama na Balkanu. Dakle, što se tiče EU-a i europske politike u regionu, situacija je posve jadna. NO, i Rusi ovdje imaju svoje interese i njima je itekako stalo do sukoba i haosa pa oni financiraju sve te reakcionarne desničarske pokrete u BiH, Srbiji pa čak i u Hrvatskoj. Rusi su glavni sponzori i Milorada Dodika i Aleksandra Vučića u ovom trenutku. Balkan nije ključni strateški interes Rusije, ali je sigurno u ruskom interesu da od Balkana opet napravi problem i da ovo bude region u koji će se Rusi i Amerikanci morati vratiti i koncentrisati svoju moć i pare. Rusima to treba da bi onda mogli provoditi svoje interese u zemljama u kojima imaju strateške interese, poput Ukrajine i Sirije.

• Kako gledate na ulogu država s Bliskog istoka koje također imaju svoje interese na Balkanu i ovdje ulažu veliki kapital?

– Svi oni imaju neke svoje specifične interese. Što se tiče zemalja Zaljeva, njima je najviše stalo do ekonomskog tržišta, zanima ih turizam, razvijanje infrastrukture (voda, avijacija, oružje). Ipak, kad je riječ o generalnoj slici važno je znati da su zemlje Zaljeva, pa Turska, Rusija i Kina koje se pojavljuju ovdje sa svojim interesima, redom autoritarne države i to bi nas trebalo brinuti. One imaju sve veći ekonomski i politički utjecaj nad našim zemljama, a utjecaj Evrope i Amerike je sve manji i manji. To će nas vrlo brzo dovesti do krizne situacije, ali ta krizna situacija je u interesu domaćih elita jer one ne žele stvarne demokratske sustave i stvarnu tržišnu ekonomiju. To je nova dinamika odnosa koja se pojavljuje u regionu i uvjeren sam da će ona definisati međunarodne i političke odnose u ovom regionu u narednih 10-ak godina.

• Jesu li EU i SAD pogriješile u uvjerenju da je tranzicija država Balkana završena samim time da se vlast bira na višestranačkim izborima? Vi u svojoj knjizi tvrdite da smo suočeni s netranzicijom.

– Oni su pogriješili ili su jednostavno bili naivni ili nisu imali dovoljno strpljenja da se koncentrišu na stvarni proces demokratizacije. Takav proces traje decenijama i nikako se ne može svoditi na te neke jednostavne institucionalne dinamike i institucionalna pitanja poput slobodnih, multipartijskih izbora ili priključenje Europskoj uniji. To je ključni problem europske politike na Balkanu. Proces balkanske transformacije nije dovršen i mi smo tek na pola puta. U ovih 25 godina u kojima su Evropa i Amerika postale ključni međunarodni faktor u regionu, generalna međunarodna geopolitika se strašno promijenila i jednostavno oni više nemaju taj neki mirni prostor i vrijeme da rade kako bi oni htjeli – mirno i sporo. Sad vidimo da su se tu pojavili Kinezi i Rusi, a i mnogi drugi pa je situacija prilično opasna i vrlo je teško procijeniti što će biti u narednih 10-15 godina, a to je posve nešto drugo od situacije u kojoj smo bili od 2000-tih godina kad smo bili posve sigurni da će u narednih 10-15 godina Amerika i Europa biti glavne na Balkanu.

• Istraživanja pokazuju da je današnja mladost sklona tradicionalizmu i konzervativizmu, demokracija im nije presudan sustav, a društva su nam suočena s jačanjem ekstremno desnih pokreta koja lako privlače mlade. Što ako nositelji promjena ne budu liberalno demokratski nastrojeni mladi ljudi nego pripadnici ekstremno desnih pokreta i neofašisti?

– To je mogući razvoj događaja, pogotovo kad se sjetimo uloge novih međunarodnih faktora, autoritarnih država u ovom regionu, o kojima smo razgovarali. Ne mogu tvrditi da će doći do pozitivnih i progresivnih promjena, itekako je moguće da sve bude baš suprotno. Ako nam je stalo do stvarne demokratije i boljeg, slobodnijeg, progresivnijeg i liberalnijeg života, onda postoji samo jedan način da ostvarimo: mnogo veći stepen građanskog aktivizma. Ako to ne želimo i to ne uradimo, onda će te reakcionarne, neofašističke, autoritarne i neliberalne sile i pokreti biti oni koji će nam krojiti budućnost.

• Prema nekim optimističnim procjenama, Balkan bi cijeli trebalo biti u EU do 2025. godine. Je li to uopće moguće?

– To nije moguće! Eventualno bi Crna Gora mogla da uđe 2025. u EU, a ako bi im se u tome pridružila Srbija, bilo bi to skandalozno. Pogotovo ako Srbija pod Aleksandrom Vučićem nastavi svojim putem prema autoritarizmu. Što se tiče BiH, Makedonije ili Kosova, to je potpuno šuplja priča. To je samo optimistična propaganda koja dolazi iz Brisela upravo zato što ključni ljude ove evropske administracije apsolutno nemaju nikakvih ozbiljnih ideja što bi s Balkanom i što da urade s ovom krizom demokratije koja se širi i produbljuje. Hrvatska je u ovom trenutku strašan primjer što se može dogoditi s demokratskim razvojem i u Evropskoj uniji, strašno se bojim što će biti s Hrvatskom u idućih 10 – 15 godina.

Izvor: Al Jazeera