Muhamed Mursi: Ustrajna tragedija egipatske nacije
Smrt bivšeg predsjednika Muhameda Mursija najnovija je u nizu neispričanih tragedija koje su zadesile Egipat nakon što je planula iskra revolucije prije više od osam godina. Njegov nevjerovatni uspon do predsjedničke pozicije odražavao je težnje miliona Egipćana za budućnost oslobođenu despotske vojne vladavine. Njegovo kasnije hapšenje od revitalizirane diktature učinilo ga je jednim od 60.000 zatvprenih Egipćana, koji su se usudili tražiti bolji život.
Misteriozne okolnosti koje okružuju Mursijevu smrt dok je bio u pritvoru egipatskih državnih sigurnosnih službi pokreću mnoga pitanja. Ali, nema sumnje da je režim kriv za smrt koju je tako dugo tražio, bilo kroz niz izrežiranih slučajeva sa smrtnom kaznom protiv bivšeg predsjednika, ili kao posljedicu užasnih uslova u zatvoru koji su doprinijeli kopnjenju njegovog zdravlja i koje su otvoreno osudila međunarodna tijela za ljudska prava.
Za Abdel Fattaha el-Sisija, feldmaršala koji je zbacio Mursija u državnom udaru u julu 2013. godine i ponovo uspostavio vojnu vladavinu u Egiptu, njegova smrt signalizira još jedan miljokaz u šestogodišnjoj misiji da pokopa sve preostale znake egipatske kratkotrajne demokratske tranzicije. Taj proces je počeo kada je tadašnji ministar odbrane naredio hapšenje demokratski izabranog predsjednika, koji ga je postavio na tu poziciju, i nastavio progoniti njegove pristalice. Masakr na trgu Rabaa, gdje su šest sedmica kasnije održavani mirni protesti, u kojem je ubijeno blizu 1.000 demonstranata. predstavljao je najveće masovno ubijanje civila u jednom danu od sigurnosnih snaga u egipatskoj modernoj historiji. U narednim godinama Sisijev režim je zabranio sve oblike protesta, ugasio nezavisne medije, zatvorio desetke hiljada aktivista i čak se upustio u vansudska pogubljenja.
Kolaps naserizma i poraz od Izraela
Sisi je postavljen na predsjedničku poziciju 2014. godine, nakon lažiranih izbora, održanih pod iznimno represivnim uslovima, a izabran za drugi mandat prošle godine, u još jednom jednako apsurdnom glasanju, na kojem ga je jedini oponent njega kao trenutnog predsjednika podržao. Ustavni amandmani, koje je režim progurao ranije ove godine, gotovo su zacementirali izvanredne privilegije egipatske vojske nad civilnim društvom i uvedeni su s namjerom da osiguraju Sisijevu predsjedničku poziciju u narednim desetljećima. Svo to vrijeme su se ekonomska oskudica, fizička nesigurnost i osnovno ljudsko poniženje protiv kojih su milioni Egipćana ustali 2011. godine znatno pogoršali.
Za razliku od Sisijevog čeličnog pristupa moći, Mursijev put do predsjedničke pozicije oslikavao je nesigurnosti i tjeskobe društva iz kojeg je izronio. Rođen 1951. godine u malom selu sjeveroistočno od Kaira, Mursi je stasao tokom vrhunca predsjedničke moći Gamala Abdela Nassera, u kojem je egipatski autoritarni sistem prvo pustio korijenje. Preselio se u Kairo, da studira u sklopu šireg vala urbane migracije iz egipatskih sela. Ali, kolaps naserizma, koji je uslijedio nakon poraza ove države u ratu 1967. godine s Izraelom, i nesposobnost da se zadovolje osnovne potrebe brzo rastuće populacije poslao je Egipat u krizu. Kao i brojni drugi Egipćani, Mursi je na studij otišao vani, primivši doktorat iz inženjerstva u SAD-u, prije nego što se vratio da predaje na Egipatskom univerzitetu tokom ranih godina vladavine predsjednika Hosnija Mubaraka.
Mursi, na neki način, predstavlja izgubljenu generaciju, milione Egipćana kojima je godinama uskraćeno pravo na glas u upravljanju, koji su kasnije bili prisiljeni gledati kako se osamdesetogodišnji predsjednik sprema da preda moć svom sinu Gamalu, koji je bio u ranim 40-im. Umjesto da ogrezne u svojoj marginalizaciji, Mursi se pridružio drugima u svojoj generaciji u posvećivanju većeg dijela svog života služenju javnosti, radeći unutar političkog krila Muslimanske braće, koje se ponudilo kao alternativa korumpiranoj vladavini Nacionalne demokratske stranke.
‘Faraon’ u očima raslojene javnosti
Iako su proglašeni nezakonitim od 1954. godine, krajem Mubarakove ere, Muslimanska braća su uporno izranjali kao značajan opozicioni pokret unutar egipatskog civilnog društva, nudeći ključne socijalne usluge i pridruživši se širokom presjeku društva u pozivanju na ozbiljne političke reforme i zahtijevajući demokratske izbore. Ta se prilika konačno pružila nakon masovnih protesta, koji su zbacili Mubaraka sa vlasti u februaru 2011. godine.
Za razliku od Gamala Mubaraka, koji je vjerovao da je predodređen da naslijedi očevo mjesto, ništa nije ukazivalo na to da je Mursi ikada želio predsjedničku poziciju, koju je na kraju dobio na prvim ikada održanim slobodnim predsjedničkim izborima u državi. Niti se pokazao posebno pogodan za tu poziciju, kojoj nisu mnogo koristile njegove godine iskustva u aktivizmu unutar zatvorenog političkog sistema. Međutim, većina Mursijevih najoštrijih kritičara nije uspjela shvatiti tokom njegove opasne godine u uredu strukturalne prepreke koje bi osudile bilo koju ličnost iz redova egipatskih revolucionara na neuspjeh.
Večer uoči historijskih predsjedničkih izbora u državi, vladajuće vojno vijeće tiho je izdalo dekret koji je u praksi oduzeo novom predsjedniku sve izvršne ovlasti. Nekoliko mjeseci kasnije, kada je Mursi pokušao vratiti ovlasti svog ureda, predvidivo alarmistički državni mediji i nepovjerljiva politička opozicija osudili su to kao jezivo grabljenje moći. Najslabiji predsjednik kojeg je Egipat ikada imao nevjerovatno je postao “faraon” u očima sve raslojenije javnosti.
Mursijeva najveća greška je na neki način bila to što je uspio ubijediti Egipćane da je on držao ovlasti ureda u koji je izabran. Pošteno ili ne, do kraja njegove prve godine na predsjedničkoj poziciji svaki novi neuspjeh pripisivan je Mursiju. Optužbe su čak zašle u apsurdno: Mursi je navodno pregovarao tajnu prodaju egipatskih piramida stranoj državi kada je zbačen. Neke od teorija zavjere bi bile smiješne da nisu završile na listi tačaka optužnice, zbog koje će se kasnije suočiti s mogućnošću smrtne kazne.
Užurbana sahrana usred noći
Odsutna iz mnogih kritika Mursijevog nesretnog predsjedavanja bila je uloga nebrojenih drugih aktera posvećenih osiguravanju neuspjeha egipatskog revolucionarnog trenutka: vladine birokrate odane bivšem režimu, koje su odbile provoditi predsjedničke politike; klasa oligarha koja je kreirala umjetne nestašice energije, kako bi potaknula nezadovoljstvo naroda; politička opozicija, koja je cinično odigrala ulogu spojlera kada nije mogla poraziti Mursija ili njegovu stranku na izborima; strane vlade, koje su finansirale kontrarevoluciju; i, naravno, egipatske oružane snage, koje su nastavile držati većinu karata tokom sporne revolucionarne tranzicije.
Moguće je ukazati na Mursijeve pogreške u liderstvu, njegov loš način saopćavanja ključnih odluka i njegovu nesposobnost da oformi široku revolucionarnu koaliciju da podnese nadolazeću kontrarevoluciju, ali pred takvim napadom male su šanse da bi bilo koja opoziciona figura imala šanse. Tako je njegovo predsjedavanje došlo do kraja bez pompe prije nego je ikada zapravo i počelo. Mursijevo naslijeđe je obuhvatilo tek trun više od trenutne nade za demokratsku budućnost utjelovljenu u njegovom ceremonijalnom preuzimanju pozicije, koja je dugo posmatrana kao isključiva domena bezobzirnih diktatora.
Ali, kako će njegov nasljednik uskoro shvatiti, pokazalo se da je tu kratku nadu veoma teško ugasiti. Šest godina nakon državnog udara koji je zbacio Mursija, mnogi Egipćani i dalje trenutni režim doživljavaju kao nelegitiman. Vjerovatno je iz tog razloga Sisijev režim, u skladu sa svojom raširenom nehumanošću, uskratio bivšem predsjedniku prikladnu javnu sahranu i, umjesto toga, užurbano ugovorio ukop prije zore, kojem su mogla prisustvovati samo dva preživjela člana Mursijeve porodice. Odabravši da ga sahrani usred noći, postojeći režim je uspio samo osvijetliti ustrajnu tragediju jedne nacije.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera