Mučna svjedočanstva izbjeglica iz Kobanija

Nedaleko od granice sa Sirijom, u turskom gradu Suruc, tisuće je sirijskih izbjeglica. Borbe koje se vode u Kobaniju dodatno su napunile ionako prepune izbjegličke kampove.

Na cesti koja vodi prema Kobaniju, samo kilometar od kontrolne točke nalazi se ulaz u grad. Dalje se ne može. Turska vojska ne propušta nikoga.

Posljedice gotovo tromjesečnog rata vidljive su i iz daljine. Kobani je uništen grad.

Istočna strana je pod kontrolom skupine Islamska država Irak i Levant, a zapadni dio u rukama Kurda.

Žestoke borbe vode se svakodnevno, a eksplozije i pucnjevi neprestano odjekuju.

Jake turske snage ne miješaju se u sukob

Na okolnim brežuljcima s turske strane jake su snage turske vojske – oklopna vozila s cijevima uperenim prema gradu. Ali, u sukob se ne miješaju.

Što se događa u gradu, na ovo mjesto svakodnevno dolaze pogledati i Kurdi iz Suruca.

“Rat se vodi u Kobaniju, ali za nas je Suruc i Kobani ista stvar. Tamo su naši rođaci. Mi smo isti narod. Boli nas gledati ovo što se događa. Povremeno dođemo ovdje i nadamo se dobrim vijestima. Nadamo se da će ISIL doživjeti poraz”, kaže Mustafa, stanovnik Suruca.

U protekla tri mjeseca iz Kobanija i okolice u Tursku je izbjeglo gotovo 200.000 ljudi.

Blizu 5.000 pronašlo je utočište u kampu u Surucu. Među njima i Ibrahim koji je ranjen u nogu na samoj granici, dok je bježao pred ISIL-om.

“Bio sam s još sedam članova moje obitelji. Granata je pala, ISIL ju je ispalio.Troje ljudi je poginulo, a četvero nas je ranjeno. Među poginulima je bila i osmogodišnja djevojčica”, kaže Ibrahim.

Medicinska pomoć samo u hitnim slučajevima

Ibrahim je, kako kaže, zadovoljan pruženom pomoći, ali mnogi nisu.

Medicinska pomoć pruža se samo u hitnim slučajevima. Nedostaje lijekova, ali i hrane. Dnevno se dijele tri obroka.

“Šezdeset tisuća dolara mjesečno potrebno je samo za prehranu ljudi u ovom kampu, ali i to je samo da se zadovolje osnovne potrebe. Dio financira lokalna samouprava u Surucu, ostalo se prikuplja donacijama. No, pomoć je prijeko potrebna”, izvještava reporter Al Jazeere Ivan Čorkalo.

Jedan od onih koji je došao volontirati je i Mahmut. Zatvorio je poduzeće u Istanbulu i preselio u kamp. Ovdje je dva mjeseca.

“Oni su imali kuće i zemlju. Mnogi od njih su sa sela i bavili su se poljoprivredom, od toga su živjeli. Ali bili su prisiljeni sve ostaviti i doći u ovaj kamp, zbog nasilja koje provodi ISIL”, objašnjava Mahmut.

Mnogi u ovom kampu bili su svjedoci okrutnog nasilja. Među njima i 35-godišnji Suphe, izbjeglica iz Kobanija.

Djevojčica spremna za borbu

“Godinama smo mirno živjeli s Arapima, ali sada su oni naši neprijatelji. Doveli su ljude iz drugih zemalja. Kada nas uhvate, odsijeku nam glave, nama i našoj djeci. Neke od mojih rođaka tako su ubili”, kaže Suphe.

U sukobima u Kobaniju prije dva tjedna Zeina je ostala bez brata. Maloljetna je, ali je spremna, kaže, kada napuni 18 godina pridružiti se borbi za oslobođenje rodnoga grada.

“Ovo nije naša domovina. Želimo se vratiti, toliko je žrtava palo za slobodu Kobanija i želimo da se grad što prije oslobodi i da odemo odavde”, kaže ova izbjeglica iz Kobanija.

A do tada, dijelit će sudbinu ostalih izbjeglica iz ovoga kampa, koji si tešku svakodnevicu, na sve moguće načine nastoje olakšati barem nakratko.

Izvor: Al Jazeera