Mubinin put od Srebrenice do Syracuse

Nisvet i Emina Halilović-Dedić žive u Calgaryju, kanadskoj metropoli nafte (Ustupljeno Al Jazeeri)

Talozi poslijeratnih godina kriju priču o autobusu srebreničke djece koja su 1998. godine stigla u Sanski Most na poziv tadašnjeg načelnika općine Mehmeda Alagića. Trebalo je djeci sa Drine lišenih osnovne ljubavi bližnjih nakon genocida pružiti utočište u tragediji i drami njihovih malih života i omogućiti školovanje. Taj ispit humanosti Sanjani su na čelu sa načelnikom položili čistom desetkom koja nije upisana ni u kakve indekse čovječnosti, jer se ovakva djela ako su iskrena upisuju samo u ljudska srca. Ova čedna epizoda ljubavi vremenom je istrunula kao srednjovjekovni pergamenti.

Dvadeset godina kasnije, koliko se zna, samo je jedno srebreničko dijete, danas odrastao čovjek ostao u gradu na Sani. Poneko se vratio i u naručje jezovite Srebrenice. Ostale je rijeka života meandrirajući regijom, evropskim kontinentom i okeanima rasula kojekuda. No, srca ovih ljudi, domaćina i srebreničke djece, još kucaju, a u večerima punih septembarskih zvijezda požutjeli krugovi sjećanja poput sjenki koje se šuljaju prošlim godinama vrate dirljive filmske slike na sansku epizodu.

Dvadeset godina kasnije od punog autobusa srebreničke djece koji je stao pred sanski gradski hotel 1998. godine u našoj priči ostala je samo Mubina Ajšić, sada Malkić, iz srebreničkog planinskog sela Kutuzero. Od rahmetli oca Rašida koga je u kući ubila granata, a ranila majku Muniru. Od 2001. godine živi u Syracusi, američka država New York, 14 godina u sretnom braku sa Mersadom iz Bratunca i tri sina, Behudinom, Ajdinom i malim Ahmedom.

Dvadeset godina kasnije, njeni sanski usvojitelji, tada mladi bračni par, fakultetski obrazovani, pripadnici Sedmog korpusa Armije BiH, Nisvet i Emina Halilović-Dedić, žive u kanadskom Calgaryju, metropoli nafte, Zimskih olimpijskih igara i nebodera, gdje drže bosanski restoran Cozy Kitchen. Halilovići su takođe 2001. otišli u Kanadu sa djecom, nakon pet godina vratili se u Sanski Most da pokušaju ostvariti svoj san kod kuće, a nakon šest godina opet čekirali avionske karte za kanadski olimpijski grad.

Mubina i Mersad sa sinovima [Ustupljeno Al Jazeeri]

Eminina priča

“Stigao autobus sa djecom iz Srebrenice pred hotel. Svi maloljetni. Mi domaćini zbunjeni, oni nekako izgubljeni. Nusret i ja došli smo da uzmemo sebi jedno dijete i da mu budemo drugi roditelji, kao našoj kćerci i sinu. Čitaju imena staratelja, uz naše ime čitaju ime Mubine Ajšić. Imala je tad 15 godina. Zagrlili smo je i poveli u naš mali stan. Mubina je kod nas provela tri godine, završila srednju poljoprivrednu školu. Onda je na poziv starije sestre otišla u Ameriku. Nikada je nismo razdvajali od naše djece. Bila je i ostala naša Mubina…

Jedne noći ušla sam u njenu sobu, kreveti su bili na sprat. Na donjem je spavala Mubina, na gornjem moja Ajdina. Priđem i pomilujem Mubininu glavu, a ona odmah otvori oči, kao da nije ni spavala. ‘Zašto ne spavaš, lutko’ pitam je, a ona mi odgovara ‘ma, nešto ne mogu’. Ujutro, kad sam je odvezla u školu i vratila se u stan, shvatila sam zašto moja Mubina nije imala sna. Pod njenim jastukom plavom hemijskom olovkom na malenom papiru bila je ispisana recitacija ‘Moj grad Srebrenica’. Sjela sam u dnevni boravak i isplakala se…

Kada smo prvi put otišli za Kanadu, 2003. godine na Bajram zazvonio je telefon. Bila je to moja Mubina, čestitala mi i sve u kući rasplakala pozivom. Ima divan brak, njen suprug je vozač, a dva sina nose imena moja djece.

Iako se nismo sreli već punih 17 godina, dogovorili smo naš susret u Sanskom Mostu za dvije godine. Mnogo se radujemo tome. Mubina se prije dvije godine u BiH srela sa mojom kćerkom Ajdinom koja je udata i živi u Sarajevu i sinom Benjaminom. Poručila mi je da još uvijek čuva skupu majicu koju sam kupila i njoj i mojoj Ajdini. Ponosna sam na dio života u kome je Mubina bila sa nama.”

Mubinina priča

“Moj rahmetli otac Rašid i majka Munira izrodili su nas sedmero djece. Svi smo živi zdravi, hvala Allahu dž.š. U Kutuzeru su svi pa i mi djeca, oca zvali Bekrija. Volio je život i pjesmu, najviše Halida Bešlića. Bio nam je dobar, ali sudbina nam ga je uzela. Kod Emine i Nisveta i njihove djece bilo mi je divno. Eminu smatram svojom drugom majkom, tako se brinula o meni. Ona i Nisvet kupili su me za sva vremena svojom dobrotom. Sjećam se trenutka kada sam predata njima, svašta mi je prolazilo kroz glavu, ali Bog mi je dao predivne ljude koji ostaju moji dok sam živa. Pružili su mi sve što i svojoj djeci. Nikada nijednog trenutka nisam osjetila razliku. Kod njih sam okončala srednju školu i na poziv starije sestre Elzire 2001. godine došla u američku državu New York.

Mersada sam upoznala na jednom bošnjačkom druženju, zavoljeli smo se i uzeli 2004.godine. Sin Behudin dobio je ime po Mersadovom ocu, ali ga zovemo Benjo, tako sam u Sanskom Mostu zvala Eminog sina Benjamina. Ajdinu sam dala ime po Emininoj kćerci Ajdini. Sreli smo se u Sarajevu nakon 15 godina izgrlili i isplakali. Bio je to susret za infarkt. Benjo nas je snimao.

Moja majka Munira živi sa najmlađim bratom Vahdetom u Ilijašu. Vahdet se rodio dva mjeseca nakon očeve pogibije. Ovdje u Americi moje su dvije sestre, u Francuskoj su još dvije sestre i jedan brat. U Bosni sam srela Muju Bektića i njegovu suprugu Minu, rođenu Mulalović. Žive u Francuskoj. Kao i ja, prije 20 godina bili su u Sanskom Mostu kod staratelja, Mina kod Hase i Mine Osmančević a Mujo kod tadašnjeg generala Mehmeda Alagića. U mom rodnom selu Kutuzeru živi Fejzo Kasumović koji je bio jedan od dječaka koji je živio u Sanskom Mostu. Život nas je rasuo svakuda, ali lijepe stvari se pamte i traju.”

U Islamskom kulturnom centru u Syracuse troje Malkića, babo Mersud i sinovi Behudin i Ajdin pred ovo ljeto savladali su kur'ansko pismo. Majka Mubina još uvijek uči u sufari. Uz brojne obaveze u kući najljepša je kada ponosna majka u naručje uzme osmomjesečnog Ahmeda. Domovina je tu gdje je porodica. Planinsko Kutuzero do koga vodi šumski put živi u snovima nekadašnje djevojčice Mubine.

Restoran Cozy Kitchen u Calgaryju jedan je od 10 najpoznatijih, o Halilovićima i bosanskim specijalitetima izvještavaju tamošnji mediji. Postali su uspješni, super im je, samo da u njima ne tuku pneumatski čekići nostalgije. Ali, život se odmotava, kako god.

Uprkos svemu i bilo gdje.

Izvor: Al Jazeera