Mrtva usta ne govore da su bila zlostavljana

Depresija
Kod mobinga trpi svaki aspekt života, a kod mladih osoba često se kao posljedica javlja 'burnout' sindrom (EPA)

“Navodi da će mi pokazati da sam u krivu… Ulazi u verbalne sukobe, da će mi uzeti moć… Vreba svaku priliku da me uhvati u mogućoj grešci, ocrnjuje me pred strankama koje me zatim nazivaju… Imam dojam da nemam kontrolu ni nad čime… Ne spavam, mučno mi je na poslu, izbjegavam sastanke… Izrazito sam iscrpljena i sporije radim jer sam većinu vremena uznemirena zbog napada”.

Ovo su isjećci iz pisma u kojem osoba od hrvatske udruge Mobbing traži pomoć, opisujući do čega je dovelo poslovno neslaganje s osobom s kojom je prije uredno surađivala.

Slovenija je, pak, ‘na nogama’ nakon što je Bojan Požar, urednik portala Požareport, nedavno objavio kako je djelatnik Ministarstva kulture počinio samoubojstvo zbog navodnog mobbinga sada već bivšeg ministra Dejana Prešičeka, koji je početkom tjedna podnio ostavku.

Pritisak javnosti i politička dimenzija

Slučaj ima i političku dimenziju zbog utjecaja na vladajuću koaliciju pa Požar navodi da je ostavka isključivo rezultat pritiska javnosti.

Mobbing je u Sloveniji, kaže, tabu tema, a ostali mediji su, navodi, više dana nakon njegove objave šutjeli jer nisu, kako tvrdi, željeli štetiti vladajućoj koaliciji i premijeru.

“Objavljivati su počeli tek poslije, kad je šutnju prekinula policija koja je zvanično najavila istragu, i predsjednik Vlade, koji je zatražio objašnjenje od ministra”, kaže Požar.

Umjesto zahvale – poniženje

Mobbing je, navodi Apostolovski, vrlo teško dokaziv, subjektivni doživljaj osobe koja ga trpi, što znači da nešto što će nekoga jako povrijediti, nekome drugome će možda biti smiješno i obrnuto.

“Ako počne štetiti zdravlju, ako netko ide s grčem u želucu na posao, ima nesanice, počeo je prekomjerno piti alkohol, pušiti ili uzimati sedative da se smiri prije nego ide na posao jer ne može podnijeti situaciju i okruženje u kojem radi, treba to ozbiljno shvatiti. Ljudi koji nam dolaze prijavljuju da ih se, na primjer, smješta u podrum, u prostorije koje nemaju nikakvu komunikaciju, internet, telefon, sjede i ne dobivaju radne zadatke – dolaze na posao i ne rade ništa. To je grozno teško, izdržati osam sati u radnom okruženju gdje nisi dobio nikakav radni zadatak”.

Vrlo često su žrtve, navodi, vrijedne osobe koje imaju nove ideje, kreativnije su, žele prosperitet tvrtki, promjenu i inovativnost, a dođu u kolektiv u kojem je sve ‘uhodano’, gdje se radi ‘utabanim’ ritmom i koji ih odbacuje da ne bi morali svi poštivati više postavljenu ‘ljestvicu’. Posljednjih godina, navodi, postoji trend da poslodavci daju čudne zadatke radnicima pred mirovinom, a ako ih ne ispuni, dobivaju opomene i na kraju otkaz. Svaki radnik koji radi u radnom kolektivu određeni broj godina, ima pravo na otpremninu pa pretpostavljaju da je možda neisplata otpremnine to razlog otkaza.

“Ne govorim o svim poslodavcima, ali govorim o onoj nekolicini poslodavaca koji su na taj način ispratili svoje dugogodišnje radnike udijelivši im otkaz par mjeseci prije mirovine, to je toliko ponižavajuće i toliko je teško gledati te ljude koji dolaze k nama zbunjeni, zapravo ne znaju što im se dogodilo niti zašto im se dogodilo”.

Pred bivšim ministrom je, navodi, sada istraga kako bi se utvrdilo ima li doista elemenata kaznenog djela za koje je, inače, predviđena zatvorska kazna do tri godine.

Tanja Urdih Lazar s Instituta za medicinu rada Kliničkog centra Ljubljana, navodi da u Sloveniji više zakona govori o mobbingu, a od 2012. to je i kazneno djelo.

Prema studijama, u 2008. godini nešto više od 10 posto anketiranih odgovorilo je da su bili žrtve mobbinga u šest mjeseci prije studije, da bi u 2011. postotak pao ispod šest te 2016. narastao na 15 posto.

Bolja uređenost, više prijava

Pad se, navodi, djelomično može objasniti ekonomskom krizom, koja je u fokus radnika stavila preživljavanje i zadržavanje posla, a povećanje ‘normalizacijom’ radnih odnosa, kada se opet percipira neko ponašanje kao nedopustivo.

Slovenija se nalazi u sredini europskih država po postotku doživljavanja mobbinga, a više je prijava tamo gdje je to područje bolje uređeno i radnici osvješteniji u pogledu svojih prava.

“Ovakve su države Švedska, Nizozemska, Finska, a na drugome kraju s niskim postotkom mobbinga imamo države kao Italija i Bugarska. Ova slika kaže da je percepcija mobbinga u velikoj mjeri kulturalno uvjetovana i da si različita društva različito postavljaju granice za negativna djela”.

Njihove studije pokazuju da je mobbing ravnomjerno raspoređen u privatnom i javnom te državnom sektoru, no prijava je više iz druga dva.

U posljednjem slučaju, smatra, reagiralo se senzacionalistički, s malo konkretnih informacija o tome što se stvarno događalo te se, kaže, zloupotrebljavala smrt djelatnika koji je samoubojstvo počinio u okolnostima o kojima se znalo malo ili ništa. No, slučaj je istovremeno ponovno doveo javnu raspravu o mobbingu u prvi plan.

Kriva ‘dijagnoza’

“Ako će ovo dovesti do toga da poslodavci počnu uređivati radne odnose i voditi brigu o zaštiti radnika od negativnih ponašanja, onda će ova priča imati i svoju svijetlu stranu”.

U Hrvatskoj, kaže predsjednica udruge Mobbing Jadranka Apostolovski, godišnje primaju pritužbe blizu 1.200 osoba. Prošle godine ih je bilo 1.171, a 286 radi savjeta u vezi radnih odnosa, kršenja prava i slično.

“Od preostalih 910, u 391 slučaju smo ocijenili da se ne radi o mobbingu, odnosno da se ne radi o šikaniranju, zlostavljanju ili uznemiravanju, a niti o diskriminaciji, nego o pojedinačnom kršenju prava radnika ili da su možda radnici bili preosjetljivi, nisu dovoljno upoznati sa suštinom zlostavljanja i uznemiravanja na radu ili se radilo o povredama etičkog kodeksa, a u 519 slučajeva smo ocijenili da se radilo o nekoj vrsti mobbinga ili diskriminaciji, odnosno o spolnom uznemiravanju”, kaže Apostolovski.

Ljudi mobbing često krivo ‘dijagnosticiraju’ – kad se govori o njemu, pojašnjava, mora se dokazati namjera.

“Govorimo o specifičnom ponašanju koje se događa isključivo na radnom mjestu, između kolega i kolegica na istoj hijerarhijskoj ljestvici ili se radi o zlostavljanju, ponižavanju i šikaniranju od vrha prema dolje, makar bilježimo isto tako i onaj obrnuti, kad podređeni zlostavlja nadređenog. To je specifični oblik ponašanja kojim se želi narušiti čast, ugled i dostojanstvo jedne ili više osoba i na svaki je se način želi eliminirati iz radne sredine”.

Može i ne mora biti diskriminacija

S druge strane, diskriminaciju je lakše dokazati jer je jasno definirana, a mobbing može i ne mora biti i diskriminacija. Što je problem osviješteniji, ljudi se ohrabruju češće prijavljivati ili se interesirati je li ono što im se događa uopće mobbing.

Primjerice, ukoliko netko uporno ne pozdravlja, radi se o nepristojnosti i mogućem kršenju etičkog kodeksa, a mobbing nije ni odbijanje korištenja godišnjeg odmora u nekom terminu s objašnjenjem povećanog opsega posla.

“Ako se radi o mobbingu ili diskriminaciji, radnike savjetujemo neka poslodavcu upute pritužbu za zaštitu dostojanstva, prema članku 134 Zakona o radu. No, ako se radi o povredi nekog prava iz radnog odnosa, tada upućujemo da povrijeđeno pravo zaštiti kroz zahtjev za zaštitu prava i ide u postupak prema sudu. To su te neke razlike koje želimo napraviti i jasno odvojiti povredu prava iz radnog odnosa od mobbinga i diskriminacije”.

I sudovi su, navodi, počeli prepoznavati mobbing i sve je više presuda u korist radnika, ali i u korist poslodavca, upravo zbog krivog subjektivnog doživljaja radnika, a i ranije procedure se moraju poštovati.

‘Mrtva usta ne govore’

Mobbinga u Hrvatskoj, navodi, ima podjednako i u javnom i državnom i u privatnom sektoru, no iz prva dva češće se prijavljuje, a odjek u sustavu je slab – udruga je, primjerice, poslala dopis jednom ministarstvu sa zamolbom da se provjeri što se događa u javnoj instituciji iz njegovog resora jer su iz nje primili previše prijava.

Apostolovski: U zemljama regije bolja rješenja

U Hrvatskoj su različita mišljenja treba li problem mobbinga regulirati posebnim zakonom. U udruzi Mobbing su u suradnji sa stručnjacima 2007. izradili nacrt prijedloga zakona o sprječavanju zlostavljanja na radu, koji je preuzeo Klub zastupnika Socijaldemokratske partije (SDP) i 2009. ga predao na prvo čitanje u Hrvatski sabor.

Tada su se, navodi, svi zastupnici složili da je potreban poseban zakon, ali da nacrt treba doraditi, ići u još jednu javnu raspravu i osnovati novu radnu skupinu. No, ona se, navodi, nikada nije sastala niti je više bilo govora o zakonu. U međuvremenu su proveli projekt odobren od Bruxellesa, u suradnji sa sindikatima u Makedoniji, Srbiji i Crnoj Gori.

“Naši stručnjaci i stručnjakinje iz Hrvatske zajedno su s nama išli u sve ove zemlje u regijii govorili koliko je važno donijeti jedan takav poseban zakon i da smo mi izradili jedan nacrt prijedloga zakona. Srbija ga je preuzela od nas i 2010. godinedonijela je poseban zakon o sprječavanju zlostavljanja na radu, a 2012. godine isto su učinile i Makedonija i Crna Gora. BiH ima to dobro riješeno u Zakonu o radu”.

U Hrvatskoj, ako se želi putem suda ostvariti pravo, treba se pozvati na više zakona – o radu, suzbijanju diskriminacije, zaštiti na radu i obveznim odnosima.

“Da nas je netko iz tog ministarstva pitao koji su to ljudi, mi bi dali sve podatke, ali nitko nas nije nikada kontaktirao – dapače, dobili smo odgovor u jednoj emisiji gdje se o tome povela rasprava da ministarstvo neće odgovarati na anonimne prijave, iako smo mi to prijavili ispred udruge i ja sam to potpisala”.

Borba protiv mobbinga se, ističe, treba početi shvaćati ozbiljno jer i smrtni su ishodi mogući – kaže da se to sigurno već i dogodilo, ali se ne može tvrditi jer “mrtva usta ne govore”.

“Imali smo takvih slučajeva i u Hrvatskoj, barem dva za koja znam”, zaključuje Apostolovski.

Psihijatrica Elvira Koić kaže da žrtve mobbinga razvijaju simptome od psihičkih, u smislu anksioznih poremećaja do psihosomatskih poremećaja svih kategorija, do bolnih sindroma i smetnji, najčešće dan prije posla.

Pokušaji suicida

“Ljudi dolaze često sa sindromom izgaranja, ‘burnout sindromom’, i neki su toliko jadni da pokušaju i suicid. I kad su tako psihički i fizički oštećeni, nose to doma pa dolazi do problema u braku, obitelji”.

Trpi svaki aspekt života, a izgaranje na poslu kao posljedica mobbinga je često i najčešće kod mladih ljudi koji se zapošljavaju puni ideala i sretni što su dobili posao za koji su se školovali.

“I onda ako dožive mobinško ponašanje od nekoga tko im je zavidan, ljubomoran, tko im ne da naprijed, sprječava ih u svemu, često izrazuju sindrom izgaranja na poslu. Mi ga poznajemo po tome što takva osoba razvije gubitak tog entuzijazma, gubitak odnosa prema radnom mjestu, prema onome zbog čega radi taj posao”.

Ono što je prvo bitno, kaže, jest da osoba osvijesti što se događa i razloži je li kriva – naime, jedna od karakteristika mobbinga je učiniti da žrtva i sama pomisli da je kriva.

No, ako je zaključak da nema načina normalno iskomunicirati situaciju, bolje je, kaže, promijeniti radno mjesto.

‘Ako uprava ne tolerira, ne događa se’

“Nekad treba ljudima neko vrijeme, kao i od svakog poremećaja, da se oporave, ali budu sposobni i za druge poslove i sredine koje možda nisu tako patološke. No, ima nažalost ljudi koji se ne oporavljaju, dožive kronični postraumatski stresni poremećaj ili nešto nalik tome pa zauvijek ostanu oštećeni”.

Ipak, navodi, ima pozitivnih primjera tvrtki koje su shvatile problem i odlučile ukloniti ga.

“Ako uprava ne tolerira, onda se to ni ne događa. Dok god uprava tolerira kao ‘ma nije to ništa, to će proći, to je samo sukob’, od toga ništa”, objašnjava Koić.

Izvor: Al Jazeera