Mrdalj: Građanima treba objasniti da poslanici služe da spriječe ministre da kradu

U većinskom izbornom sistemu poslanike bi direktno birali građani, po imenu i prezimenu, a ne stranke, kaže Mladen Mrdalj (Al Jazeera)

U godini kada je na parlamentarnim izborima, koje je deo opozicije bojkotovao, koalicija vladajuće Srpske napredne stranke osvojila više od tri četvrtine mandata (188), predlog da se Srbija vrati većinskom izbornom sistemu, koji je na prvim višestranačkim izborima 1990. socijalistima Slobodana Miloševića doneo još upečatljiviju pobedu (194 mandata), mnogima deluje kao šala ili makar kao predlog nekog ko nedovoljno poznaje političku scenu Srbije.

Ipak, mladi politikolog Mladen Mrdalj, doktorant Northeastern univerziteta u Bostonu, direktor Međunarodnog centra za studije uprave u Beogradu i profesor političkih nauka univerzitetu Webster (Sent Luis/Taškent), uveren je da je baš to rešenje koje Srbiju može da oslobodi partokratskog sistema, koji naziva izbornom autokratijom.

“U Srbiji periodično biramo ko će nositi svu vlast u državi i raditi šta želi. Tako da ono što se čini kao promena, odnosno smena partije na vlasti, suštinski nije promena. Kod nas je došlo do zamene pojmova. Mi smo višestranačje proglasili demokratijom, a nismo videli da je suština u tome da svaka vladajuća partija ili koalicija mora da ima deo moći, a ne svu moć. Ovo što sad imamo je samo metastaza jednog oboljenja koje se začelo još devedesetih godina prošlog veka, samo što je tada stranački život bio dinamičniji nego sada”, objašnjava Mrdalj za Al Jazeeru.

Prema njegovim rečima, poslednji put Srbija je imala dva ravnopravna politčka pola u periodu posle petooktobarskih promena 2000. godine i to je trajalo do 2008. godine. “Tad su mediji bili slobodniji, glas je imao veću težinu, privrednici su mogli da biraju kom polu će da se priklone. Taj period okončan je konsolidacijom vlasti oko Demokratske strane”, objašnjava Mrdalj. 

  • Odavno tvrdite da je izlaz iz situacije u kojoj se Srbija sada nalazi u promeni izbornog sistema – iz proporcionalnog u većinski, kako bi se dobio parlament koji bi kontrolisao izvršnu vlast, umesto obrnuto, kao što je slučaj poslednjih decenija. Zašto ste sigurni da bi se to dogodilo promenom izbornog sistema?

– Većinski sistem donosi dve ključne posledice. Prva je da tera opoziciju da se ujedini. Na svakoj izbornoj jedinici, dva najbolja kandidata idu u drugi krug. I tada opozicione stranke neminovno moraju da odluče da li će podržati kandidata vlasti ili opozicije. U toj situaciji, Aleksandar Vučić više ne može da računa da će sa 25 odsto upisanih birača uzeti tri četvrtine skupštine, kao sada.

Druga bitna stvar je što većinski sistem otvara prostor za sukobe unutar vladajuće stranke. Kada u jednoj izbornoj jedinici treba da se odluči ko će biti kandidat, neminovno dolazi do sukoba različitih frakcija. Toga ima i sad, samo što sada centrala pošalje poverenika da odluči o tome. Tako je i kod opozicionih stranaka. Međutim, u slučaju većinskog sistema važno je i to što oni ne mogu da postave bilo koga da bude kandidat. Moraju bar malo da vode računa o kvalitetu. Zamislite da jedan Lav Pajkić ili Aleksandar Martinović budu kandidati u nekoj izbornoj jedinici i da na svoje ime treba da osvoji mandat.

Ono što je još značajno je to što frakcija čiji kandidat ne bude izabran, dobija mogućnost da minira izbor kandidata konkurentske frakcije, tako što će krišom da daju instrukcije svojim pristalicama da ne glasaju za predloženog kandidata. I time se ruši stranačka disciplina. To bi nateralo kandidate da pre svega misle na svoje birače, a tek onda na interes stranke. Jer bi birači uvek mogli da pozovu svog poslanika i da ga pritisnu da postavi neka pitanja koja se njih direktno tiču i traži rešavanje tih pitanja. U suprotnom, ne bi ih podržali na sledećim izborima. To bi otvorilo previše nepoznanica, da bi jedan centar mogao sve da ih kontroliše.

  • Građani i sada mogu da pozivaju na odgovornost makar lokalne funkcionere, pa to retko čine. Zašto bi se to promenilo u većinskom sistemu?

– Lokalni funkcioneri se sada biraju kroz partijske liste, a ne pojedinačno, na ime. Vladajuća partija uvek pritiska lokal silom sa republičkog nivoa, kao što je bilo u Lučanima. To bi promenio većinski izborni sistem, zato što bi poslanike u tom slučaju direktno birali građani, po imenu i prezimenu, a ne stranke. Naravno, prethodno im treba objasniti da poslanici služe da spreče ministre da kradu novac građana. Međutim, pošto su ti poslanici sada izabrani od strane ministara, koji su njihovi partijski šefovi, ministri ne polažu njima račune i svaka vlast može da radi šta hoće. I plašim se da će i ova opozicija, kada jednom postane vlast ne preuzme taj mehanizam.

U većinskom sistemu mi na lokalu imamo mnogo više informacija o kandidatima. Znamo šta imaju, ko šta parkira ispred kuće, kako im se ponašaju supružnici, deca, roditelji, šta imaju sad, šta su imali pre par godina. Zato je građanima teže podmetnuti lošeg kandidata sa dna izborne liste.

  • To još uvek nije i garancija da bismo dobili bolje poslanike? Niti da bi se za poslanike kandidovali neki novi, pošteni, stručni, neukaljani građani.

– Danas pošten čovek ne želi da se bavi politikom, jer to neminovno znači partijsku politiku. Ne možete da se kandidujete za skupštinu ukoliko niste deo neke stranke, koalicije, grupe građana. Pošten čovek u tome vidi samo jedno blato iz kojeg ne može da izađe neuprljan, čak i ako su mu najčistije namere. Kada se uvede sistem u kojem pojedinac, sam, na svoje ime i prezime, može da izađe ispred svojih građana i traži njihovu podršku, u izbornoj jedinici od 25 do 30 hiljada građana, gde se manje više svi znaju, to će otvoriti prostor za mnoge ljude koji su besni zbog postojećeg stanja i dovoljno uticajni na lokalu da izađu na megdan svakome. U takvoj izbornoj jedinici jeftinije je i voditi kampanju, lakše je obići sve birače. Ako bismo imali, recimo, 250 manjih izbornih jedinica umesto jedne, mislim da bi se u tom slučaju u politici pojavila lica za koja niko od nas sada ne zna, a partije bi izgubile mogućnost da iz Beograda komanduju svima.

  • Opet ostaje pitanje kako bi se, recimo, neki pošteni, nekompromitovani doktor iz lokalnog doma zdravlja, o kome svi imaju reči hvale, nosio sa protivkandidatom iz vladajuće stranke, koja kontroliše najveće poslodavce u toj izbornoj jedinici, ima svoje ljude koji obilaze birače sa ponudama “koje se ne mogu odbiti”, a uz to i kontrolore na biračkim mestima?

– Prvo, moramo da pretpostavimo da bi SNS mogla da održi jedinstvo svih frakcija na lokalu, što je pretpostavka koja nije dokazana. Da bi cela lokalna organizacija stranke stala iza jednog kandidata koga odredi Beograd. Drugo, nije baš jednostavno poslati 250 puta po 5-10 džipova sa kratkovratim momcima da svuda rade za kandidata vlasti.

  • To dobro zvuči, ali šta ako je reč o lokalnoj sredini gde većina zaposlenih zavisi od jednog poslodavca, koji je u vladajućoj stranci? Gde će taj kandidat da nađe ljude koji su spremni da mu pomažu i rizikuju da ostanu bez posla, ako su u javnom sektoru ili da im pošalju sve moguće inspekcije ako su u privatnom?

– Prvo, većina lokalnih samouprava u Srbiji nema takvu strukturu gde je samo jedan poslodavac dominantan. Drugo, uvek postoji određen broj ljudi koji su spremni da se sukobe sa lokalnim kabadahijama. Sada kad se sukobljavaju s njima, to praktično znači sukob sa celom državom, a za to je potrebno mnogo više novca.

Čak i da na prvim izborima po većinskom sistemu SNS uspe da održi svoju monolitnost, imali bismo poslanike te stranke koji su dobili izbore na svoje ime i prezime i na sledećim će očekivati da budu opet kandidati, a ako ne budu, pobuniće se. Taj koji ne bude ponovo nominovan ima mrežu svojih ljudi na lokalu koji ga podržavaju i koji mogu da stanu uz njega ako se suprotstavi centrali. Sad nemaju šansu za to. Imate primer da su dvojica odbornika vladajuće koalicije u Nišu glasali protiv odluke da se tamošnji aerodrom prebaci u vlasništvo države. Oni su izbačeni iz svoje partije i sad nemaju kud. Da imamo većinski sistem, oni bi se na svoje ime i prezime kandidovali u svojim izbornim jedinicama i teško mi je da zamislim da ne bi bili uspešni u tome.

  • Ipak, čini se da ste u manjini, da ne kažem, jednini. Zbog čega nema podrške za tu ideju? Ili ako je ima, onda se obično kaže da to treba raditi nakon smene ove vlasti, pri čemu se ne zna šta je garancija da bi buduće vladajuće stranke pristale da na taj način oslabe svoju moć.

– Mi sad vidimo da su neke stranke očajne i da sve više počinju da prizivaju promenu izbornog sistema. Prva je to prihvatila Demokratska stranka Srbije, a sada to rade i Dveri. Izborni sistem nije samo priča o tome kako popraviti situaciju u Srbiji nakon što se obori vlast SNS-a. To je ujedno i priča koja bi mogla da mobiliše građane na obaranje onog dela političkog sistema na kojem SNS plovi, na kojem su pre toga plovili DS i DSS, a to je suštinski uzrok partokratije. Dakle, kada se građani jednom širokom kampanjom upoznaju sa činjenicom da je jedan od glavnih uzroka njihovih muka to što ne mogu direktno da biraju poslanike, onda će ih to mobilisati na promenu.

  • Iz Vaše priče neko bi mogao da zaključi da se zalažete za ukidanje stranaka. Hipotetički govoreći, ako se u većini izbornih jedinica pojave neki novi, nestranački ljudi i uđu u parlament, kako će se formirati većina? Kako će se dogovoriti o kadrovskim rešenjima, programu vlade?

– Prvo treba napraviti razliku između partije i stranke. Partije koje sada imamo u Srbiji su interesne skupine izgrađene po paravojnom modelu piramidalnog karaktera. Imaju svoje poverenike za određene regione, koji rešavaju sve sukobe i donose odluke kako bi se ta vojska držala pod kontrolom. Šta partijski vrh odluči, svi su za to. Tu nema nikakve ideologije.

Partija bi trebalo da bude skup ljudi koji slično misle o nekim političkim i ekonomskim pitanjima. Kada imamo većinski sistem i 250 poslanika koji dolaze iz svojih izbornih jedinica, oni ulaze u skupštinu na osnovu određenih političkih platformi, koje su izneli svojim sugrađanima. Kada se nađu u skupštini i počne rasprava, oni drže govore i kroz te govore prepoznaju se slični. I od njih bi se iskristalisale poslaničke grupe iz kojih mogu da se razviju organske stranke. Ne bi Srbija bila bez partija ako bi uvela većinski sistem, kao što nisu ni druge zemlje sa takvim sistemom poput Francuske, Velike Britanije.

Ono što je najlepše od svega je što kad oni raspravljaju, ne zna se šta će biti rezultat. To je suština odgovornosti vlade prema skupštini. Ni jedna vlada ne sme biti sigurna da će uvek i u svemu imati podršku većine u skupštini, jer to onda ruši koncept podele vlasti. Mi sad imamo situaciju da ministri mogu da rade najgore stvari i skupština će ih podržati. Kad bi morali da razmišljaju o tome hoće li imati podršku, morali bi da paze šta rade. Videli smo u Sjedinjenim Američkim Državama da Donald Trump nije mogao da ubedi sve republikance da glasaju za ukidanje Obaminog zakona o zdravstvenoj nezi, u Velikoj Britaniji nisu svi konzervativci podržali plan za Bregzit, u Francuskoj su neki poslanici napustili Makronovu stranku, jer nisu bili zadovoljni njegovom politikom. I sve se to dešava u vreme dok je stranka na vlasti. Ovde niko ne napušta stranku na vlasti.

Izvor: Al Jazeera