‘Mravi’ ne vole ‘cvrčka’ i crnogorsku himnu

Očito, ključni problem je u samim stihovima, kojima se veliča crnogorska suverenost i kontinuitet samostalnosti (AFP)

Piše: Draško Đuranović

“Nećemo dopustititi da nam, poput onog cvrčka iz priče, čitavo ljeto i jesen svirate na uvo vjerujući da ćete nas muzikom uplašiti. Dosta je bilo muzike, ovom gradu treba odgovornost vrijednih mrava da spasimo živu glavu…” Ova “basnolika” izjava je, u stvari, zvanični protest šefa odborničkog kluba Demokratskog fronta Janka Milatovića zbog intoniranja crnogorske himne tokom prve, verifikacione sjednice opštinskog parlamenta u Nikšiću.

U tom kontekstu valja razjasniti: “cvrčci” su kolege koje insistiraju na poštovanju državnih simbola; “muzika koja plaši” je zvanična crnogorska himna Oj, svijetla majska zoro, koju predstavnici prosrpskih stranaka u Crnoj Gori ne žele da čuju niti ustaju kada se ona intonira.

‘Muzika koja plaši’ je zvanična crnogorska himna Oj, svijetla majska zoro.

Nakon parlamentarnih izbora, u Nikšiću je trebalo da se, nakon decenije i po, konačno promijeni vlast. Predstavnici Đukanovićeve koalicije osvojili su 20 odbornika, a opozicija jedan više i mnogi su očekivali da će – nakon petnaestak dana intezivnih postizbornih pregovora – vlast u svoje ruke uzeti tri opozicione stranke: DF, Socijalistička narodna partija i Pozitivna Crna Gora.

Nikšić je, u stvari, trebalo da pruži odgovor na pitanje da li politički raznorodne opozicione stranke mogu da se dogovore i da sa trona skinu koaliciju Demokratska partija socijalista – Socijaldemokratska partija? Drugačije rečeno: da li je borba protiv Đukanovića dovoljan razlog da se ujedine opozicioni lideri, koji su se, koliko juče, svađali i međusobno optuživali?

Nikšić platio ceh

Nakon izbora, većina opozicionih lidera, kao i njima naklonjeni mediji, likovali su: prvi put od 2001. godine Đukanovićeva koalicija je izgubila apsolutnu vlast u Parlamentu. U Nikšiću je lokalna vlast platila račun za lošu upravu i izgubila apsolutnu većinsku podrški građana, pa je valjalo očekivati da se tri opozicione stranke dogovore o principima djelovanja i, naravno, o rukovodećim ljudima.

Očekivanja su, međutim, jedno; realnost je bila sasvim drugačija. Ispostavilo se da objedinjavanje politički raznorodnih stranaka nije tako lako izvodljiv projektni zadatak. Naime, Pozitivna Crna Gora – nova stranka na političkoj sceni i partija koja poštuje crnogorsku suverenost – kao uslov za koaliciju sa opozicionim DF-om i SNP-om ispostavila je niz principijelnih zahtjeva. Između ostalih i neke koji nemaju baš direktne veze sa obavljanjem lokalne uprave, kao što su puno poštovanje svih državnih simbola, priznanje ratnih zločina na prostoru bivše SFRJ i naročito genocida u Srebrenici, prihvatanje nezavisnosti Kosova, otklon od politike Slobodana Miloševića…

Ispostavilo se da objedinjavanje politički raznorodnih stranaka nije tako lako izvodljiv projektni zadatak.

Ideja Pozitivne Crne Gore bila je da se pokaže kako su prosrpske stranke – prvenstveno Nova srpska demokratija vojvode Andrije Mandića, koja tvori DF, i SNP Srđana Milića – politički sazrele i da, šest godina nakon referenduma, konačno prihvate crnogorsku državu kao neminovnost. Zato su unutar koalicionog sporazuma za vršenje vlasti u Nikšiću ubačeni već pobrojani politički uslovi: bio je to test koji su mlade opozicione kolege postavile “starim vukovima” iz srpskog političkog bloka.

Istovremeno, to je bio i dodatni test za eventualnu saradnju na budućim izborima. Jer, na proljeće u Crnoj Gori kreće kampanja za predsjedničke izbore i sasvim je jasno da će – ukoliko opozicija ne bude imala zajedničkog kandidata – predstavnik vladajuće DPS-SDP-LP koalicije, potpognut strankama koje okupljanju Bošnjake i Albance, biti pobjednik i budući predsjednik Crne Gore. Nezavisno od toga hoće li kanndidat biti Filip Vujanović ili neko drugi iz redova vladajuće koalicije.

Zatočenici prošlosti

Sklapanjem široke koalicije u Nikšiću opozicione stranke bi poslale dvostruku poruku građanima. Prije svega, da je riječ o politički odgovornim ljudima, koji su vlastite sujete i svađe iz prošlosti spremni da zaborave zarad zajedničke budućnosti. Osim toga, prihvatanjem državnih simbola, javnim priznanjem ratnih zločina, pa i prihvatanjem neminovnosti nezavisnog Kosova.

Ispostavilo se da je to ipak bio preveliki zalogaj i da su nekadašnji Miloševićevi saveznici tek retorički reformisani. Istini za volju, možda bi lideri prosrpskih stranaka unutar DF-a, baš kao i SNP, nekako progutali otklon od Miloševićeve politike: ta ih prošlost zaista opterećuje, davi i limitira; oni bi je sami rado zaboravili. No, ključni problem bio je zahtjev za poštovanjem državnih simbola, prvenstveno crnogorske himne. Formalno, opozicionarima je smetala činjenica da je posljednja dva stiha svečane pjesme napisao Sekule Drljević, kontraverzna i tragična istorijska ličnost, čovjek koji je tokom Drugog svjetskog rata kolaborirao sa italijanskim okupacionim snagama, kasnije čak i sa ustašama Ante Pavelića.

Odbacivanje himne od strane NSD-a ili SNP-a djeluje kao jeftin izgovor, kao prvorazredno političko licemjerstvo.

Činjenica je, zaista, da je moderna Crna Gora, koja zvanično brani tekovine antifašizma i slavi partizanske praznike, usvojila himnu koja je stara narodna pjesama, koju je, vjerovatno, nekada davno, prije Drugog svjetskog rata, dopunio Sekule Drljević. Ali, odbacivanje himne od strane NSD-a ili SNP-a ipak djeluje kao jeftin izgovor. Bolje rečeno: kao prvorazredno političko licemjerstvo.

Upravo su članovi partije Andrije Mandića zvanično podnijeli zahtjev za podizanje spomenika četničkom komandantu Pavlu Đurišiču, čovjeku koji je dobitnik Gvozdenog krsta Adolfa Hitlera i čovjeka koji je komandovao tokom ogromnog ratnog zločina protiv crnogorskih muslimana na sjeveru Crne Gore, kada je mučeno, strijeljano i poklano nekoliko hiljada ljudi.

Politički mazohizam

Dakle, priča dijela opozicije da im smetaju pojedini stihovi himne jer je autor kvisling uopšte ne pije vodu. Očito, ključni problem je u samim stihovima, kojima se veliča crnogorska suverenost i kontinuitet samostalnosti.

Tako se čak i tokom opozicionih pregovora na lokalnom nivou ponovo otkrio glavni nedostatak većine opozicionih stranaka u Crnoj Gori. Nije problem što su mnoge od tih stranaka svojeveremno osnovane kao produžena ruka politike Slobodana Miloševića. Veća je muka što programska načela nekih stranaka – poput NSD-a ili krila SNP-a koje predvodi Predrag Bulatović – i danas znače negiranje crnogorske nacionalne posebnosti i prekrajanje crnogorske državne prošlosti u srpsku državnu istoriju… Prosto, stranke koje su 2006. godine bile protiv crnogorske samostalnosti i danas su suštinski protiv nezavisne države Crne Gore; ne prihvataju čak ni postojanje crnogorske nacije, jezika ili crkve…

Stranke koje su 2006. godine bile protiv crnogorske samostalnosti i danas su suštinski protiv nezavisne države Crne Gore.

Gledano kroz tu prizmu, Crna Gora zaista jeste čudna zemlja. Ovdje je, izgleda, normalno da se neko ko je rođen i odrastao u Crnoj Gori, kome su se svi preci rađali i umirali na crnogorskom kršu, svim silama zalaže da Crne Gore kao samostalne države ne bude. Takav politički mazohizam svojstven je možda još samo dijelu srpskih stranaka u Bosni i Hercegovini. No, u Bosni je na djelu međunarodna “pravda”, odnosno Dejtonski sporazum, po kojem i negatori jedinstvene države mogu biti na vlasti.

U Crnoj Gori je za sada to nemoguće i u tome je tajna, u tome je ključ Đukanovićeve političke dugotrajnosti i limitiranosti političkih dometa opozicije. Jer, ma koliko se trudili, teško je računati na osvajanje vlasti u državi ako pri tom ne prihvatate nezavisnost i ne poštujete simbole države u kojoj želite da vladate. Tačnije: možda Crna Gora jeste čudna zemlja, ali ipak nije zemlja čuda.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera