Može li Ukrajina stvoriti svoju crkvu?

Ukrajinska pravoslavna crkva fragmentirana je u tri grane pravoslavlja (EPA)

Piše: Boris Varga

Veoma je teško reći šta predstavlja savremeni ukrajinski identitet, jer je ukrajinsko društvo jedno od najheterogenijih među tranzicionim postkomunističkim državama. Više od četrdeset miliona stanovnika, koji sebe smatraju Ukrajincima, podeljeni su po pitanju crkve, jezika i regiona.

Regionalno, to su oblasti raznog civilizacijskog nasleđa, onih koji su s jedne strane bili pod dugoročnim uticajem zapadnih sila (Poljske i Austrougarske) i sa druge strane – Rusije. Jezička je podela na one koji govore na ukrajinskom ili ruskom jeziku.

Verski, to je najvećim delom ukrajinska pravoslavna crkva fragmentirana u tri grane pravoslavlja: u priznatu kanonsku ispostavu Ruske pravoslavne crkve u Ukrajini – Ukrajinsku pravoslavnu crkvu Moskovskog patrijarhata, te dve nepriznate podeljene samoproglašene pravoslavne crkve – Ukrajinsku pravoslavnu crkvu Kijevskog patrijarhata (koja je nastala izdvojivši se iz Moskovskog patrijarhata) i Ukrajinsku autokefalnu pravoslavnu crkvu (koja je za vreme komunizma faktički bila crkva u dijaspori, ali nastala iz podela pravoslavnih u Ukrajini). Tu je još obnovljena nakon pada komunizma i veoma uticajna Ukrajinska grkokatolička crkva (ili Unijati, katolici istočnog obreda).

Geopolitika pravoslavlja

Odmah na prvi pogled uočljivo je da su sve te podele nastale kao posledica (geo)politike pravoslavlja, proizašle iz faktičke situacije nakon raspada Sovjetskog Saveza, odnosno proglašenjem nezavisnosti Ukrajine 1991. godine. Situacija je u mnogo čemu slična problemima težnji autokefalnosti pravoslavnih crkava u Makedoniji i Crnoj Gori, s tim da prisustvo Rusije situaciju sa ukrajinskim pravoslavljem čini mnogo složenijom. 

Tako je Ukrajinska pravoslavna crkva Moskovskog patrijarhata najbrojnija po broju parohija, odnosno zajednica – kojih je više od 12.000. Na drugom mestu je Ukrajinska pravoslavna crkva Kijevskog patrijarhata sa duplo manje – oko 5.000 zajednica. Najmanja je Ukrajinska autokefalna pravoslavna crkva, koja broji više od 1.000 zajednica.

Međutim, najnovija istraživanja nakon aneksije Krima i konflikta na Donbasu pokazuju da najviše vernika ipak ima nepriznata Ukrajinska pravoslavna crkva Kijevskog patrijarhata – oko 44 odsto. Čak duplo manje ima Ruska pravoslavna crkva u Ukrajini – Ukrajinska pravoslavna crkva Moskovskog patrijarhata – 21 odsto. Ukrajinskoj autokefalnoj pravoslavnoj crkvi pripada svega oko 2,4 odsto vernika. Grkokatolicima se smatra 11 odsto ukrajinskih vernika.

Indirektan rat između Ukrajine i Rusije, tragedija, strahovi i sahrane doveli su do toga da je za poslednje dve godine zabeležen prelazak 80 pravoslavnih zajednica iz kanonskog Moskovskog u nepriznati Kijevski patrijarhat.

Sredinom marta ove godine, za vreme zvanične posete Turskoj, predsednik Ukrajine Petro Porošenko posetio je i Vaseljenskog patrijarha konstantinopoljskog Vartolomeja I, gde je ponovo pokrenuto pitanje priznanja autokefalnosti Ukrajinske pravoslavne crkve. Ovo pitanje pokrenuo je i predsednik Viktor Juščenko nakon „narandžaste revolucije“ 2005. godine.

Vaseljenski patrijarh Vartolomej je tim povodom rekao „da je crkva Konstantinopolja materinska crkva ukrajinske nacije“, što je protumačeno kao pozitivan signal u stvaranju autokefalnosti.

S druge strane, analitičari upozoravaju da između Konstantinopolja i Moskve, koju zbog uticaja u pravoslavlju još nazivaju „trećim Rimom“, postoji pre svega rivalski odnos, te da je naklonost ukrajinskog pravoslavlja za obe crkve veoma važna. U svakom slučaju, ni pravoslavna Moskva, ni Konstantinopolj ne žele da se zbog Ukrajine međusobno zamere.

Mnoga od ovih pitanja mogla bi da se aktualizuju na Velikom saboru pravoslavnih autokefalnih crkava, koji će se održati u Grčkoj na Kritu u drugoj polovni juna ove godine.

Takođe, nedavni susret pape Franciska i ruskog patrijarha Kirila na Kubi u ovim okolnostima tumači se na dva načina: da je odnos između dve crkve ipak relaksiran, a sa druge strane, da će u takvim pomirljivim okolnostima, kada je Ruska pravoslavna crkva dobila impuls podrške iz Rima, biti teže Ukrajini izboriti se za posebnost u pravoslavnom svetu.

Ukrajinski identitet – neostvareni san?

Pre aneksije Krima, iz medija bliskih Moskvi često se moglo čuti teza da je to poluostrvo nova neuralgična tačka na postsovjetskom prostoru zbog navodnih težnji krimskih Tatara da se, poput kosovskih Albanaca, otcepe od Ukrajine. Pokazalo se da je takav strah od svega 12 odsto predstavnika te populacije na Krimu sasvim neopravdan, te da opasnost dolazi upravo s druge, mnogo brojnije ruske strane.

Posebnost Ukrajine nakon Majdana čini ogromno saosećanje sa krimskim Tatarima. Nakon aneksije, interno raseljena lica koja su napustila Krim, bila su veoma toplo primljena u severnim i zapadnim delovima Ukrajine. U najvećem zapadnoukrajinskom gradu Lavovu stvorene su dve muslimanske krimskotatarske zajednice u kojima se sprovode verski obredi.

Lavovljani su pomogli novim sugrađanima da pokrenu mali biznis. Nekoliko njih je u tom turističkom gradu otvorilo restorane sa krimskotatarskom hranom, što je bilo egzotično ne samo turistima, već i starosedeocima tog srednjeevropskog grada.

Ukrajinski mediji i zvezde estrade redovno snimaju političke spotove na podršku predstavnicima krimskotatarske zajednice, koji su više puta u svojoj istoriji zbog političkih razloga morali da napuste Krim. Nakon ruske aneksije Krim su napustili i najviši predstavnici Medžlisa krimskih Tatara, a Evropski parlament je početkom februara ove godine usvojio rezoluciju kojom se osuđuje kršenje ljudskih prava Tatara koji žive na aneksiranom Krimu.

Uostalom, ove godine na festivalu Evrovizije Ukrajinu predstavlja Džamala, ukrajinska estradna zvezda krimskotatarskog porekla, koja će nastupiti sa pesmom koja govori o masovnoj deportaciji njenog naroda i njene porodice od strane Staljina 1944. godine.

Jednom rečju, aneksija Krima i rat u Donbasu je krimske Tatare stavio u kontekst novog još heterogenijeg ukrajinskog društva i patriotskog identiteta.

Uspostavljanje jedinstvene ukrajinske autokefalne pravoslavne crkve s jedne strane je stabilizirajući faktor i pokušaj zaustavljanja fragmentacije i podela unutar raznolikog društva. Međutim, s druge strane dodatno fokusiranje na uspostavljanje posebne pravoslavne crkve moglo bi da stvori napetu situaciju ne samo u hrišćanskom korpusu, već i širem verskom, jezičkom, pa i regionalnom aspektu.

Ukrajinska verska heterogenost doprinosi njenoj sekularnosti. Višejezičnost je dobra brana od nacionalizma i šovinizma, a regionalizam – bi mogao da bude korak prema evropskim integracijama. Struktura takvog raznolikog društva – sa svim svojim prednostima i ranjivošću – u mnogo čemu nalikuje jednostavnijoj varijanti bivšeg jugoslovenstva, ili pak neostvarenom opštem bosanskom identitetu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera