Može li Porošenko pobijediti u predsjedničkoj utrci?

Petro Porošenko drži govor tokom ceremonije da se ustoliči metropolitan Ephiphanius na čelu Ukrajinske pravoslavne crkve (Reuters)

U Ukrajini trenutni predsjednici često loše prolaze na predsjedničkim utrkama. Nikada u 21. stoljeću nije trenutni ukrajinski predsjednik, ili njegov imenovani, bio prvi u anketama na predsjedničkim izborima i, zapravo, u slučaju bivšeg predsjednika Viktora Janukoviča tadašnji predsjednik nije dospio do anketa, budući da ga je svrgnula narodna revolucija.

Ali, predsjednik Petro Porošenko izgleda odlučan da probije ovaj obrazac i ponovo pobijedi na izborima. Prije sedam mjeseci on je daleko zaostajao za bivšom premijerkom Julijom Timošenko i još nekoliko kandidata u anketama, ali do kraja 2018. godine već joj je bio za petama. Januarske ankete su vratile i njega i Timošenko, podigavši TV komičara Volodimira Zelenskija na status predvodioca. Ali, uzevši u obzir njegovu sposobnost da oblikuje politički program, Porošenko i dalje ima šansu, ako se zvijezde podudare.

Ukrajinski progresivci ga optužuju za korupciju i kočenje reformi, pa teško da se Porošenko može opisati kao bakljonoša Majdanske revolucije iz 2014. gfdine. Međutim, isto je istina o svakom od njegovih glavnih rivala: cijela karijera Julije Timošenko je ogrezla u korupcijskim skandalima; glasine kruže da Zelenskija podržava oligarh Ihor Kolomojski, koga su optužili da je ispraznio milijarde dolara iz ukrajinske banke; bivši ministar odbrane Anatolij Gricenko je pobornik prosvijetljenog autoritarizma; Jurij Bojko formalno predstavlja rusku prijateljsku antimajdansku opoziciju. S ovim nizom kandidata, glasanje u martu poziva paralele s očajničkim nastojanjem Borisa Jeljcina da zadrži poziciju u kontekstu katastrofalnog čečenskog rata 1996. godine. On je na kraju uspio, ali samo po cijenu podrivanja demokratske procedure.

Kampanja ‘Vojska, jezik, vjera’

U Ukrajini, kao i u ostatku bivšeg SSSR-a, trenutni predsjednici mogu manipulirati političkim programom da unaprijede svoj status i poprave šanse za reizbor. U postsovjetskoj eri niko se nije više isticao u takvoj političkoj manipulaciji od ruskog Vladimira Putina. Godine 2014, nakon historijske krize u popularnosti zbog vala protesta u Rusiji tokom 2011-12. godine, ruski predsjednik je svoju popularnost podigao na 89 posto, pripojivši Krim nakon ukrajinske revolucije, pokrenuvši rat u regiji Donbas i oslobodivši besprimjerni val šovinizma u državi.

Porošenko uzima stranicu iz Putinovog priručnika, ali on je primjenjuje na skromnoj skali i unutar ograničenja demokratskih procedura. Njegov cilj je okupiti glasače koji naginju nacionalizmu u regijama centralne i zapadne Ukrajine u kojima se govori ukrajinski, pribjegavši istom desničarskom populizmu koji trenutno dominira politikom u susjednim Mađarskoj i Poljskoj. Veliki bilbordi s motom njegove kampanje “Vojska, jezik, vjera” su oivičavali gotovo svaku aveniju u državi veći dio 2018. godine, mjesecima prije nego što je zvanično najavio svoju odluku da se ponovo natječe. To nisu bili prazni slogani. Porošenko je naporno radio na sva tri ova fronta: vojnim pitanjima, pitanju jezika i crkvenoj raspravi.

Pitanje jezika je bilo na prvom mjestu. Milioni Ukrajinaca koriste ruski kao prvi jezik i prije Majdanske revolucije regije Ukrajine u kojima se govori ruski bile su slobodne proglasiti ga za drugi zvanični jezik na svojoj teritoriji. Nacionalistički val koji je protutnjao kroz Ukrajinu nakon ruske vojne agresije 2014. godine donio je pitanje nacionalnog jezika na čelo i krajnja desnica se počela okupljati za suzbijanje jezičkih prava populacije u državi koja govori ruski.

U 2017. godini ukrajinski predsjednik je nadzirao usvajanje zakona koji promovira ukrajinski jezik, tako što korak po korak iskorjenjuje srednjoškolsko obrazovanje na ruskom. To nije dalo željeni podstrek njegovom rejtingu, već je, umjesto toga, dovelo do diplomatske svađe sa susjednom Mađarskom, jer su škole na mađarskom na isti način pogođene kao i ruske. Porošenko je dosta bolje prošao na vojnom i vjerskom frontu.

Kome valja novi front na moru

Podržavajući rat u rovovima niskog intenziteta u regiji Donbas uz pomoć svojih hibridnih snaga, Rusija je učinila da Ukrajina krvari kap po kap – nešto što neizbježno utječe na popularnost trenutnog predsjednika, koji je izabran 2014. godine uz obećanje da će uskoro okončati rat. Porošenko je trebao biti viđen kao proaktivan koliko je moguće, iako Ukrajina nije u stanju prevazići rusku ratnu mašinu vojno. U posljednjih nekoliko godina ukrajinske snage su napredovale u tampon zonu koja dijeli zaraćene strane po sporazumima iz Minska iz 2015. godine. Govoreći krajem 2018. godine, Porošenkov savjetnik Jurij Birjukov rekao je da su ukrajinske oružane snage “oslobodile praktično cijelu sivu zonu”.

Još jedan front je otvoren na moru, kada je u martu 2018. godine ukrajinska granična patrola zaplijenila ruski ribarski brod, prijeteći da će tako uraditi sa svakim brodom koji izađe ili uđe u luke na Krimu. Rusija je odgovorila pojačavši svoje prisustvo na Crnom moru i Azovskom moru, podstaknuvši Ukrajinu i njene zapadne saveznike da govore o obnovljenoj ruskoj agresiji. Ukrajina je nastavila testirati Putinovo strpljenje šaljući male brodove ispod novoizgrađenog mosta nad Kerčevim moreuzom, koji povezuje Krim s Rusijom. Moskovska paranoja je dodatno zapaljena člankom u Washington Examineru, opskurnim američkim novinara, sugerirajući da bi Ukrajina trebala raznijeti pomenuti most. Onda kada je zaista počela izborna kampanja u Ukrajini, neodlučan ishod na moru je dostigao vrhunac. Dvadesetpetog novembra je ruska mornarica otvorila vatru na tri ukrajinska broda, nakon čega ih je zaplijenila i uhapsila 24 ukrajinska mornara koji su činili posadu.

Putinova odluka da eskalira sukob savršeno je odgovarala Porošenku. Tvrdeći da je velika ruska invazija neizbježna, ukrajinski predsjednik je otišao u Parlament i, nakon što je prevazišao snažni skepticizam među parlamentarcima, uspio je progurati mjesec dana dug period vanrednog stanja, koji je trajao do kraja decembra. Ostaje nejasno šta je ta mjera, koja je teoretski dala predsjedniku velike ovlasti, donijela izuzev što je potakla patriotski žar među ukrajinskim glasačima. Nije imala nikakav vidljiv efekat, osim oštrih restrikcija nametnutim ruskim državljanima koji su posjećivali ovu državu.

Kao i jezik, religija je, također, postala visoko ispolitizirano pitanje u Ukrajini nakon izbijanja rata u Donbasu 2014. godine i Porošenko je i u tome vidio političku priliku. On je uložio mnogo napora da ujedini podijeljenu Ukrajinsku pravoslavnu crkvu i da je istrgne od kontrole ruskog patrijarhata, što se konačno isplatilo 5. januara, kada im je ekumenski patrijarh Carigrada Bartolomej I zvanično dao nezavisnost.

Vrijeme (ni)je za rušenje tradicije

Čim je ovo objavljeno, Porošenko je krenuo na turneju po centralnoj i zapadnoj Ukrajini, gdje je većina njegovog biračkog tijela bazirana, pokazujući Bartolomejev edikt, poznat kao Tomos, velikim okupljanjima u katedralama i crkvama. On se uspješno hvalio ovim postignućem kao velikom ukrajinskom pobjedom nad Rusijom, iako ostaje nepotpuna budući da je najveći broj parohija (oko 12.000) ostaje pod kontrolom moskovskog patrijarhata.

Ostala su još gotovo dva mjeseca do izbora i Porošenkovi spin doktori će sigurno trebati proizvesti još drame da on osigura pobjedu na izborima. A izgleda da aktivno rade na tom frontu. Tek usvojen zakon zahtijeva od svih parohija usklađenih s moskovskim patrijarhatom da se ponovo registriraju – mjera osmišljena da natjera crkvene zajednice da se prebace na novokreiranu Ukrajinsku pravoslavnu crkvu. Ako ova mjera bude uspješna, Porošenko će je sigurno iskoristiti da pojača popularnost na stazi kampanje.

U međuvremenu, kako je Oleksandr Turčinov, šef ukrajinskog Nacionalnog sigurnosnog vijeća, rekao BBC-ju 19. decembra, Ukrajina se priprema da pošalje još brodova da koristi svoje pravo na prolaz kroz Kerčev moreuz. Postavljen u pravom trenutku, novi dramatični sukob na moru mogao bi dati Porošenku odlučujuću prednost nad rivalima. Manje od dva mjeseca prije nego što Ukrajinci glasaju, tek ćemo vidjeti šta su scenaristi iz predsjedničke administracije u Kijevu zamislili kao kulminaciju izborne drame i da li će biti dovoljno ubjedljiva da prekine obrazac po kojem aktuelni predsjednik nikada ne dobija drugu šansu u Ukrajini.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera