Može li petina u Srbiji što nije mogla polovina u Crnoj Gori?

Ni svi opozicijski zastupnici, koji su bojkotirali posebnu sjednicu Skupštine Srbije s Borutom Pahorom kao gostom, nisu sigurni hoće li i ubuduće nastaviti to činiti (Tanjug)

Može li petina u Srbiji da postigne ono što nije mogla polovina u Crnoj Gori? Preciznije rečeno, može li 20 odsto poslanika u Srbiji bojkotom rada republičkog parlamenta da ospori legitimitet aktuelnoj vlasti i da je makar natera na ustupke, ako ne i da je smeni, kad to pre dve godine nije pošlo za rukom opoziciji u Crnoj Gori, koja je držala gotovo polovinu poslaničkih mesta u parlamentu?

Za odgovor na ovo pitanje potrebno je znati najpre da li je odluka dela opozicije u Srbiji da ne učestvuje u radu Skupštine Srbije trajnog ili privremenog karaktera, odnosno da li će sednice napuštati u zavisnosti od situacije ili se više neće ni vraćati.

Za sada, čini se, ni poslanici Demokratske stranke, Dveri, Narodne stranke, Socijaldemokratske stranke, Stranke moderne Srbije, Dosta je bilo, poslanik Nove stranke i samostalni poslanici, koji su se solidarisali sa građanima koji protestuju protiv aktuelne vlasti u više gradova u Srbiji, nemaju jedinstven odgovor na to pitanje, a kamoli svi poslanici stranaka koje ne učestvuju u vlasti.

Iako je 50-ak od ukupno 250 poslanika u Skupštini Srbije uspelo da se dogovori da bojkotuje posebnu sednicu 28. januara, čini se da nisu svi koji su tog dana izostali bili jednako “zagrejani” za tu ideju, koju je prvi preko Tvitera lansirao jedan od čelnika Saveza za Srbiju (SzS) Dragan Đilas, napisavši da se “nada da su poslanici opozicije shvatili da su im građani na ulicama rekli da se ne vraćaju u Skupštinu Srbije i da neće sedeti, zajedno sa Martinovićem i Rističevićem, na posebnoj sednici zakazanoj zbog dolaska Boruta Pahora”.

Upitno jedinstvo opozicije

Lider opozicione Nove stranke Zoran Živković, posle kraće polemike na Tviteru u vezi sa Đilasovim pozivom, ipak se pridružio bojkotu sednice mada je i u Skupštini naglasio da to nije učinio “pod pritiskom nekoga ko je predsednik nekog saveza, ili ‘Tvitera’. Iz njegove izjave da bojkot ne treba da bude cilj nego sredstvo u borbi protiv režima, te da je “bojkot i tačka i ništa iza bojkota, odličan rođendanski poklon Aleksandru Vučiću”, može da se nasluti da se možda neće priključiti eventualnom sledećem bojkotu rada parlamenta. Sličan stav da neće po svaku cenu slediti SzS izneli su i poslanici Dosta je bilo i Stranke moderne Srbije (koji su se, inače, odvojili od DJB-a).

Sa druge strane, iz Narodne stranke Vuka Jeremića pozivali su na napuštanje institucija. Socijaldemokratska stranka Borisa Tadića donela je odluku da bojkotuje sednice parlamenta, uz napomenu da će o “nivoima i formama bojkota parlamenta” nastaviti razgovore sa drugim opozicionim strankama jer “samo jedinstvenim nastupom možemo postići efekat”.

I analitičari se slažu da bez jedinstva opozicije bojkot neće imati jak efekat.

Stranke Čedomira Jovanovića (LDP) i Vojislava Šešelja (SRS) nisu bojkotovale posebnu sjednicu skupštine Srbije

“To je veliko pitanje hoće li opozicija u cilju samoodržanja biti jedinstvena, tražeći elementarne uslove za rad i ravnopravne uslove za učešće u parlamentu, ili će razni delovi te opozicije pokušati da iskoriste situaciju radi vlastitog dobitka, ne shvatajući da će taj dobitak biti kratkotrajan i da način na koji vlast postupa sa nekim opozicionim strankama uskoro može biti primenjen i prema njima. Ta kratkovidost pogoršava šanse za uspeh”, objašnjava dr Vladimir Goati iz Transparentnosti Srbija, jedan od najboljih poznavalaca izbornih procesa u Srbiji od povratka višestranačkog sistema.

“Pitanje je ko je opozicija u Srbiji i kakva opozicija. Uvek smo imali ono što se nazivalo konstruktivnom opozicijom, koja se ne konfrontira sa vlašću i uživa dobar tretman i imali smo opoziciju koja se konfrontira sa vlašću”, podseća Đorđe Pavićević, vanredni profesor na Fakultetu političkih nauka u Beogradu.

I upravo ta konstruktivna opozicija, kako je naziva Pavićević, može da predstavlja glavnu prepreku u nameri dela opozicije da bojkotom ospori legitimitet parlamenta. Naime, čak i ako svih 50-ak poslanika koji su bojkotovali sednicu sa slovenačkim predsednikom ostane pri jedinstvenom stavu, postoji realna šansa da približno isti broj poslanika koji nisu u vlasti ostane u skupštinskim klupama. To se pre svega odnosi na poslaničke klubove Srpske radikalne stranke (22 poslanika) i klub Liberalno demokratske partije (LDP) Čedomira Jovanovića, Lige socijaldemokrata Vojvodine (LSV) Nenada Čanka i Stranke demokratske akcije (SDA), koji ima devet poslanika, ali i poslanički klub Saveza vojvođanskih Mađara (5), koji nisu bojkotovali posebnu sednicu Skupštine 28. januara. Njima bi mogli da se pridruže još neki poslanici koji nastupaju samostalno ili u drugim klubovima.

NATO ‘srušio’ bojkot u Crnoj Gori

U tom slučaju to bi značilo da tek petina poslanika bojkotuje parlament, u kojem bi, osim vlasti, ostalo i nekoliko desetina, makar formalno, opozicionih poslanika. Može li to onda da bude velika smetnja režimu Aleksandra Vučića?

“Mislim da će mu smetati jer to nije samo stvar javnog mnjenja u Srbiji već se na to gleda i u Evropi, a ako opozicija bojkotuje rad parlamenta, znači da postoji neki ozbiljan problem. Naravno, ako je reč o značajnom broju ljudi, ako su reprezentativni, a ne marginalna politička stranka. To će imati težinu. Bojkot slabi i međunarodnu poziciju Srbije ako se ispostavi da vlast i opozicija ne mogu da nađu zajednički jezik ni po jednom pitanju”, smatra Pavićević.

Opoziciji u Crnoj Gori iz Brisela je stigla poruka da prekinu bojkot parlamenta

Međutim, kada se poredi sa primerom bojkota iz Crne Gore, opozicija u Srbiji, reklo bi se, nema mnogo razloga za optimizam. Tamo se 39 od 81 poslanika odlučilo za bojkot parlamenta posle parlamentarnih izbora 2016, koje je obeležio, kako je to vlast nazvala, pokušaj državnog udara, afera, koja je, kako tvrdi opozicija, prelomila izbore u korist vladajuće Demokratske partije socijalista Mila Đukanovića.

Iako osam meseci bez gotovo polovine poslanika u parlamentu, vladajuća partija odlučila je da na dnevni red Skupštine stavi jedno od najkrupnijih pitanja u Crnoj Gori – glasanje o članstvu u NATO-u, ujedno i prvi ozbiljniji test jedinstva opozicije, koja je bila podeljena na stranke koje su za ulazak Crne Gore u zapadnu vojnu alijansu i one koje se tome protive. Poslanici opozicione Socijaldemokratske partije, Đukanovićevog dugogodišnjeg partnera u vlasti, došli su u Skupštinu u junu 2017. i glasali za NATO.

Do kraja godine i najveća opoziciona stranka, Demokratski front, odlučila je da se vrati u Skupštinu i u njoj nastavi političku borbu protiv režima, obrazloživši svoj stav nedostatkom dogovora sa ostalim opozicionim partijama o zajedničkim aktivnostima, čime je bojkot izgubio na snazi.

U međuvremenu, iz Evropske unije opoziciji je stigla poruka da prekine bojkot parlamenta. “Izabrao ih je narod da ih predstavljaju u parlamentu i tamo bi trebalo da se odvija razmjena mišljenja”, poručio je evropski komesar za proširenje Johanes Han prilikom posete Crnoj Gori.

Ko računa na podršku EU-a i SAD-a?

Imajući to u vidu, teško je poverovati da bi u Briselu i Vašingtonu sada previše zamerili Vučiću ako ignoriše zahteve samo jednog dela opozicije. Naročito ako Kosovo u međuvremenu ukine takse i nastavi se dijalog Beograda i Prištine. 

A upravo su Brisel i Vašington posredovali razgovorima najvećih vladajućih i opozicionih stranaka u Makedoniji, kada je dogovorena prelazna vlada koja je trebalo da obezbedi poštene izborne uslove (između ostalog, sređivanje biračkih spiskova i ravnopravniju zastupljenost opozicije u medijima), a potom raspiše vanredne parlamentarne izbore. Pritom treba imati u vidu i da je snaga makedonske opozicije u parlamentu u tom trenutku bila mnogo sličnija onoj koju ima opozicija u Srbiji – imala je približno četvrtinu ukupnog broja mesta. Sličnost sa Srbijom je ta što je i SDSM Zorana Zaeva bojkotovao rad parlamenta (istina, odmah posle izbora 2014, ne priznajući izborne rezultate). I u Makedoniji su se desili masovni antivladini protesti, ali njih je tamo pokrenuo SDSM, dok u Srbiji opozicija negira da stoji iza organizacije protesta.  

U Makedoniji je antivladine proteste poveo opozicioni SDSM Zorana Zaeva, koji je potom pobijedio na vanrednim izborima

Međutim, za razliku od opozicije u Srbiji, makedonski opozicioni SDSM bio je skloniji dogovoru sa Albancima, bez kojih je nemoguće formirati vlast i očuvati stabilnost u toj zemlji, ali i kompromisu sa Grčkom u sporu o imenu države, do kojeg je Zapadu veoma stalo. Tako je posle dve godine, koje su obeležile brojne afere, SDSM nakon vanrednih izbora preuzeo vlast, ali i koalicionog partnera dotadašnje vladajuće partije VMRO-DPMNE Nikole Gruevskog, albansku partiju DUI.

U Srbiji, deo opozicije koji podržava proteste protiv režima, u vezi sa Kosovom, za čije rešenje su SAD i EU vrlo zainteresovani, ima oštriji stav od Vučića, pa je pitanje koliko bi zapadnjaci bili spremni da posreduju nekakvom sporazumu, koji bi mogao da oslabi njegovu vlast.

Ipak, ako bi se protesti u Srbiji nastavili i postali masovniji, i opozicioni bojkot parlamenta bi mogao da dobije na težini, a naročito ako se u međuvremenu zahtevi demonstranata i opozicije usaglase. U tom slučaju ne treba isključiti scenario iz 1992, kada su opozicione stranke u Srbiji bojkotovale prve izbore za Skupštinu novoformirane Savezne Republike Jugoslavije.

Tada su ubrzo nakon izbora počeli studentski protesti protiv režima, a zatim i udruživanje opozicije u Demokratski pokret Srbije (DEPOS). Višemesečni pritisak primorao je Slobodana Miloševića najpre na razgovor o izbornim uslovima, što je rezultiralo promenom izbornog sistema sa većinskog na proporcionalni, a potom i na raspisivanje vanrednih parlamentarnih izbora na svim nivoima krajem 1992, koje je Milošević takođe dobio, ali je opozicija osvojila znatno bolji rezultat. Ipak, ne treba zaboraviti da je to godina kada se uveliko vodio rat u Hrvatskoj, a počeo u Bosni i Hercegovini, UN je uveo stroge sankcije Jugoslaviji, a hiperinflacija u Srbiji počela svoj pohod ka svetskom rekordu. Srbija 2019. godine, bar kada je reč o ekonomiji i međunarodnim odnosima, nije ni blizu toj situaciji.

Sličnosti s 1990-ima

Međutim, kada je reč o odnosu vlasti prema opoziciji, tu bi se, smatraju neki analitičari, već moglo pronaći nekih sličnosti, od “satanizacije” predstavnika opozicije u najvećem broju medija preko fizičkih napada na neistomišljenike do izbornih uslova.

Ukoliko bi se protesti u Srbiji nastavili i postali masovniji, i opozicioni bojkot parlamenta bi mogao dobiti na težini

A ako je argument za učešće opozicije u radu Skupštine bio bolja vidljivost u biračkom telu, zahvaljujući direktnim prenosima sednica na javnom servisu, izum vladajuće koalicije, čiji poslanici podnose stotine amandmana kako bi potrošili vreme za raspravu i tako praktično uskratili opoziciji mogućnost da iznosi svoje primedbe, obesmislio je taj argument, ostavljajući opozicionim strankama izbor ili da statiraju u skupštinskim klupama ili da ih napuste.  

Ovaj drugi potez, smatra Goati, jest visokorizična operacija, koja može da se završi i na štetu opozicije ako javnosti ne ponudi dovoljno jake argumente za takvu odluku. “Jak argument je ako stranka na vlasti ne omogućava adekvatno izražavanje mišljenja opoziciji. To ne znači da vladajuća koalicija treba da zaboravi da ima većinu, ali opoziciji se ne sme eliminisati mogućnost da iznosi svoje mišljenje, a to se par puta dogodilo u parlamentu”, podseća Goati.

Pitanje je, međutim, da li će opozicija, sa obzirom na činjenicu da ima vrlo ograničen pristup televizijama sa nacionalnom frekvencijom, ali i najtiražnijim dnevnim listovima, koji su za većinu građana Srbije i dalje glavni izvor informacija, uspeti da svoje argumente, ako se odluči na bojkot, dovoljno jasno obrazloži, ali i da li će uspeti da postigne konsenzus o ciljevima i očuva jedinstvo u borbi za te ciljeve. Na ovom drugom testu pali su i prilikom bojkota izbora 1997, što je Miloševiću omogućilo još tri godine na vlasti.

Izvor: Al Jazeera