Može li Ivanić biti kao Van der Bellen

Ne izlazi mi iz glave slika Alexandera Van der Bellena kako se, nakon što je izabran za predsjednika Austrije, sa ruksakom na leđima, probija kroz gomilu na bečkom Grabenu, odlazeći pješke na posao. Možete li zamisliti da se predsjednik države ne vozi skupim automobilom i da nema na desetine vidljivih i nevidljivih tjelohranitelja? On je, zapravo, građanin kao i svi drugi, a u svom ruksaku nosi sendvič kojeg će marendati na pauzi.

“Gospodin je profesor. Nepretenciozan, promišljen (razmišlja o čemu govori, ponekad i dugo). On neće zabaviti golemi stadion ljudi, ali je dobar pregovarač i posrednik. Što je najvažnije, čvrsto stoji iza svojih izjava i djela. Alexander Van der Bellen je proevropski orijentisan, predsjednik koji odlično razumije brige i strahove ljudi, i koji će im pokušati olakšati život. Kao profesor ekonomskih nauka, odnosno, finansija, on zna puno više o funkcionisanju ekonomije što je velika prednost”, rekao mi je Gunther Strobl, urednik i novinar za privredu u bečkom Der Standardu.

Sad zamislite njegovog bosanskohercegovačkog kolegu, Mladena Ivanića, kako trči po sarajevskoj Ferhadiji da ne bi kojim slučajem zakasnio na posao, jer je morao ‘skočiti’ po burek na Baščaršiju (kojeg će na brzaka pojesti između dva važna državnička sastanka). Prolaznici ga gledaju, zaustavljaju da bi ga pozdravili ili da bi se na nešto žalili, a on se neuvjerljivo izgovara kako mu se žuri, jer mora tačno u osam biti na poslu.

Druga slika je, naravno, karikirana i pokazuje koliko je Bosna i Hercegovina daleko od Austrije, odnosno, koliko je bogata ili siromašna. Zar nisu upravo tom Mladenu Ivaniću, nedavno, kupili automobil vrijedan 200.000 KM (100.000 eura)? Što možda govori da predsjedavajući Predsjedništva BiH neće i ne može preći pješice niti sto koraka, pošto to ne dozvoljavaju stroge mjere sigurnosti. Koje su oni, sami sebi, izglasali i uveli.

Hijerarhija državnih službenika

Nažalost, to nije sve… Pogledajte kompletnu hijerarhiju državnih službenika u jednoj od najsiromašnijih država u Evropi po većini pokazatelja. Od pomenutog Ivanića pa sve do načelnika i najmanje opštine. Koliko je tu Mercedesa, BMW-a, Audija i drugih automobila  najskuplje klase (koja, uzgred budi rečeno, troše goleme količine goriva da to ni naftom bogati Kuvajt ne bi mogao pokriti). Što znači, isto toliko vozača, mehaničara, dispečera i slično… Koliko je to u novcu, nije lako izračunati.

Ako tome dodamo nebrojeno luksuzno opremljenih i našminkanih kabineta i sekretarica, zamjenika, pomoćnika ili savjetnika, tehničkih lica i glasnogovornika, pratilaca i portira, siguran sam da je novac naših građana nedovoljan da sve to pokrije. Srećom, tu su krediti komercijalnih banaka i tranše MMF-a koje će i potomci potomaka vraćati. Istina, Bosna i Hercegovina spada u red srednje zaduženih država, vjerovatno iz razloga što je kreditno nesposobna (što će reći, siromašna), inače bi oni uzeli sve što mogu.

Naravno da biti siromašan nije neka sramota, ali da bi se stvari promijenile – država mora, prije svega, postati svjesna te činjenice i ponašati se u skladu sa svojim mogućnostima ili trošiti ono što realno ima, jer sve drugo vodi do bankrota, nakon kojeg – zna se šta slijedi. Možda bi bilo korisno da se raspiše referendum s pitanjem: ‘Da li ste za to da funkcioneri kupuju skupe automobile dok većina građana živi na rubu i ispod minimuma egzistencije’?

Ni biti bogat nije sramota ako je sve zarađeno pošteno na osnovu sposobnosti pojedinaca i grupa. Svojim radom i zalaganjem, a ne korupcijom, špekulacijama, zloupotrebom prakse javnih nabava, klijentelizmom i sukobom interesa. Čemu su političke elite sklone, jer one imaju direktan dostup do ‘unutarnjih informacija’ i državnih fondova.   

Država bi bila puno bogatija kad bi građani bolje kontrolisali one kojim su povjerili mandat da ih zastupaju. Kako i na što troše njihov novac? Nije dovoljno da je ‘sve po zakonu’, jer mi znamo ko te zakone donosi, već je potrebna potpuna javnost rada i transparentnost. Građani imaju pravo znati kud je otišla svaka potrošena marka ili euro i svi moraju poštovati princip ‘koliko para, toliko muzike’. Samo permanentni ‘pritisak javnosti’ (od nezavisnih medija, do nevladinog sektora, od mirnih demonstracija, pa do drugih oblika građanske neposlušnosti) može zaustaviti prekomjerno trošenje i bahatost državnih službenika.

Prilagođavanje društvu

Kad Van der Bellen, predsjednik bogate Austrije, može odlaziti pješke na posao, nameće se pitanje: što je on gori od naših predsjednika? Pogotovo što ih u Bosni i Hercegovini ima tri, ali svaki od njih se vozi u svom BMW-u, tako da se troškovi multipliciraju, a sve se događa pred očima osiromašenih i ljutih građana.

Ako već mora da se vozi u automobilu (iako je zdravije pješke), Ivanić treba biti zadovoljan Škodom Octavia, koja je tri puta jeftinija i ekonomičnija, a njegove kolege u Predsjedništvu, Bakir Izetbegović i Dragan Čović, mogu dobiti na korištenje po jednu Fabiju. S druge strane,  predsjednik entiteta Federacija BiH, Marinko Čavara ili Milorad Dodik, predsjednik entiteta Republika Srpska, zadužili bi po jednog Fijata iz Kragujevca. To su realne mogućnosti države.

U vezi s finansijama, predsjedavajući Vijeća ministara BiH, Denis Zvizdić, ali i predsjednici vlada entiteta, Fadil Novalić i Željka Cvijanović, najbolje je da na posao dolaze na biciklima sve dok se rezultati privrede ne poprave i dok plate i penzije u Bosni i Hercegovini ne dođu makar na nivo ‘potrošačke korpe’, a ‘prag siromaštva’ na svoju prihvatljivu mjeru…

Standard  funkcionera mora ovisiti od ukupnih ekonomskih rezultata. Što je sasvim razumljivo.

Za razliku od BiH, Austrija strogo vodi računa o tome kako se troši javni novac. To, prema riječima Gunthera Strobla, predstavlja značajno pitanje upravljanja državom: „Ni prethodni predsjednik, odlazeći Heinz Fischer, nije se razbacivao novcem građana u javnim istupima i ceremonijama, posebno ne prestižnim stvarima i luksuzom. Potpuno sam uvjeren da će se i Van der Bellen kretati u istim okvirima”.

Austrija je uređena građanska država i njen uticaj na Balkanu, u posljednjih nekoliko stotina godina, od presudnog je značaja. Zato čudi zašto balkanski političari ne koriste ta pozitivna iskustva, jer ne treba izmišljati ‘toplu vodu’ kad je već davno izmišljena. Na putu u ‘društvo blagostanja’, nije sramota učiti se od boljih od sebe, od onih koji su racionalni ili optimalno organizovani, a vlast pod stalnim pritiskom javnosti koju je, ta ista vlast, pomogla izgraditi. Za dobro većine u državi.

Funkcija časti

Za kraj ovog razmišljanja o predsjednicima, nedavno sam razgovarao sa Gabriele, mladom djevojkom iz Urugvaja, koja je ispričala dirljivu priču o njenom bivšem predsjedniku Joseu Mujici (sada je senator) i starom ‘folciki’ u kome se vozio čitav svoj mandat!? I niko u tome nije vidio ništa čudno. Pa, čak ni u činjenici da je od svoje (predsjedničke) plate stipendirao nadarene siromašne studente.

Mujici je, očigledno, bilo sasvim dovoljno ono što je stekao za vrijeme života kad nije bio predsjednik. Biti predsjednik države je funkcija časti i prestiža i nije preporučljivo da je obavljaju oni koji imaju namjeru obogatiti se na tom poslu ili ne raditi baš ništa za dobrobit građana i naroda. I nije to nikakav populizam, iako je populista danas puno u svijetu. Birači  teško mogu prepoznati one prave, a ‘greške’ se plaćaju u milionima. Ne samo u novcu, već i životima nedovoljno obavještenih građana.

Siguran sam da Mladen Ivanić, Bakir Izetbegović i Dragan Čović imaju dovoljno novca da bi plate mogli komotno donirati u narodne kuhinje. Time bi pokazali koliko im je doista stalo do naroda, a ne samo verbalno i deklarativno. Ili, recimo, Milorad Dodik – taj bi mogao iz svojih sredstava stipendirati stotine studenata koji će, sutra, unaprijediti Republiku Srpsku, a samim tim, i Bosnu i Hercegovinu.

Vjerujem da Bosni i Hercegovini ne treba puno, samo malo solidarnosti i pristojnosti, ali oni svoj posao, čini mi se, rade na pogrešan način. Ne živi se od nacionalizma i isprazne retorike, već od ekonomije i gesta dobre volje koje podižu optimizam nacije i stvaraju društvo u kome funkcioneri brinu za sve svoje građane, a ne samo za klijentelističke elite. Jer će siromaštvo i socijalne razlike, kada stepen zaoštrenosti dostigne kritičnu masu, prvo njima ‘doći glave’. Ne samo da će porazbijati ‘svoje’ Mercedese, BMW-e i Audije, već će ih natjerati da – osramoćeni pješice krenu kući.

I da se više nikad ne vrate u politiku.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera