Može li gore? Treba samo opipati bilo mladih…

Nagli razvoj tehnologije preobrazio je svijet u dramatično kratkom roku i čini to doslovno iz dana u dan, a utjecaj koji to izvršava na društvo, njegovo oblikovanje i probleme sve je vidljiviji.

Kako oni starijih generacija često sporije od mladih prate taj ritam, tako često imaju dojam da mladi upravo zbog toga u mnogo čemu drugačije funkcioniraju i pristupaju svijetu te događanjima i procesima koji ga obilježavaju – od političkih, preko ekonomskih do općedruštvenih. No, je li to točno i ima li onda više uzroka tome?

Površnost

Filip Masle 23-godišnji je student iz Zagreba i kaže da među mladima danas ponovno jača usmena predaja – netko pročita neki kratak članak, prenese to drugome i do kraja dana ta je tema predmet rasprave niza mladih. No, ovaj proces, ističe, karakterizira površnost.

Momentalni stav bez konkretne akcije

Bez obzira na sve, navodi Filip, nije da mladima nije stalo – neka vijest može iznimno pobuditi njihovo zanimanje, stav se često formira u nekoliko minuta, no stvarni angažman uglavnom izostaje.

‘Moji vršnaci i ja pročitamo neki članak i odmah formiramo iznimno čvrst stav, makar je on baziran na nekoj možda površnoj informaciji. Može se jako brzo formirati i biti iznimno jak, jer tu postoje godine frustracija – sve se događa oko mene, moram imati neki stav, kakav god on bio. Ali, to ostaje na tom ideološkom razmatranju, teško se ikakvo djelovanje po tom pitanju događa. To je na toj razini interakcije i sad se mi zajedno zgražavamo, bez neke konkretne akcije.’

Aktivizam mladih, navodi, najviše se odvija putem društvenih mreža, dijeljenjem sadržaja među vršnjacima.

‘Bitno je da svi vršnjaci vide kako tebe to nešto zgražava, da svi znaju da je tebi stalo do toga, pa makar nisi ništa poduzeo. Ono, podijelio si ovo za donacije ovoj curici, nisi ništa donirao, ali si podijelio. Učinio si svoj dio da se prikažeš aktualnom osobom i – to je to.’

“Netko je pročitao neki članak i u biti nema više neke ambicije za neko poduzimanje, nego uvijek ostane kao neka prazna tema, trač – koji je političar danas nešto napravio, tko je napravio neke probleme u industriji. Tako površno u biti pričamo o tome”, kaže Filip.

Dubljeg sagledavanja problematike, navodi, gotovo i nema.

“Pričamo međusobno, jer nemamo o čemu drugom pričati, o stvarima koje smo vidjeli na televiziji u nekom prilogu od tri minute, koji ne samo da nije nulta pozicija za informiranje, nego svatko ima drugu verziju priče u glavi – onda tako površno kažemo: ‘Joj da, on je to napravio nešto, čitao sam, čuo sam…’ I zaboravimo nakon tjedan dana, dok ne dođe neka nova stvar koja nas tako zaokupi, na kratko.”

Distrakcija

Korijene površnosti prepoznaje u tome što mladi danas imaju sve više distrakcija.

“Možemo pročitati neku novost koja će nas u tom trenutku zgroziti i bit ćemo baš ljuti prvih pet minuta. A nakon tih pet minuta vidjet ćemo na Facebooku kako nam se javlja neki prijatelj s nekom drugom novosti, vidjet ćemo neku pjesmu, pa ćemo to poslušati, neki video, pa ćemo to pogledati. Jako puno distrakcija i zaboraviš nakon pet minuta nešto što te istinski zgrozilo”, zaključuje Filip.

Ipak, struka smatra da je teško jednoznačno odgovoriti na pitanje razlikuju li se nove generacije doista toliko bitno od onih starijih. Sociolog Krešimir Krolo sa Sveučilišta u Zadru kaže kako je unutar širih struktura mladih istovremeno vidljiva apatija i sve veći angažman oko nekih gorućih pitanja.

“Primjerice, prosvjedi diljem Europe kao upozorenje na neminovnu globalnu ekološku katastrofu ukoliko se ne krene s konkretnim mjerama suzbijanja radnji koje narušavaju ekološki balans planete, kao i nedavni veliki prosvjedi srednjoškolaca u Americi zbog masovnih pucnjava po školama, mogu se uzeti kao primjer angažmana i aktivnosti koji za cilj imaju rješavanje nekih od najkritičnijih točaka suvremenih društava”, kaže Krolo.

Strukture krize

No, ističe, to nije nužno karakteristika unutar cijele generacije, jer neki drugi pokazatelji upućuju na stavove i vrijednosti koje ne gledaju blagonaklono na demokraciju i demokratske procedure te temelje liberalne demokracije.

Smatra kako nije isključeno da će nove generacije odražavati polariziranost po političkom i svjetonazorskom ključu, s obzirom na velike strukture krize koje ih okružuju i činjenicu da se trenutačno ne vidi pozitivno rješenje.

Potencijal političke radikalizacije

U specifičnom kontekstu društava poput hrvatskog, kaže Krolo, iako uvijek postoji potencijal kod mladih, on se zbog specifičnih strukturnih pritisaka i političke atmosfere nikad maksimalno ne realizira.

‘Nailaze na različite prepreke, od škole i autoriteta unutar škola kad izražavaju mišljenje koje nije u skladu s dominantnom strujom i svjetonazorom, kao i prepreke i pritiske koji su vezani za lokalne i nacionalne strukturne okvire koji im ne omogućuju da se oslobode i maksimalno realiziraju svoj potencijal.’

U takvim okolnostima mladi gube osjećaj dugoročne perspektivnosti, što se i kroz istraživanja o iseljavanju kristalizira kao jedan od ključnih faktora.

Iako u svemu i društvene mreže imaju svoju ulogu, one nisu od kritičnog značaja, jer samo povezuju, ali ne kanaliziraju posve potencijal koji bi se pretvorio u spremnost na akciju.

No, upozorava, zbog specifičnog načina na koji društvene mreže povezuju istomišljenike, postoji velik potencijal političke radikalizacije, jer ukoliko je netko relativna manjina unutar svog lokalnog konteksta, umrežavanje putem internetskih platformi daje veću sigurnost u stavove i svjetonazore, bez da ih se podvrgne kritičkoj provjeri iz neke druge perspektive.

‘Ono što je prije bilo oruđe marginaliziranih manjinskih priča – rasnih, etničkih, seksualnih i rodnih – danas postaje potentno oruđe mobilizacije ekstremizma. O načinu regrutiranja radikalnih političkih pokreta na internetu napisano je dosta analiza i više manje sve upućuju na potencijalni problem, ukoliko se taj model komunikacije i povezivanja ne promjeni.’

“No, to neće onda biti krivnja te generacije i njezinih unutargeneracijskih distinkcija, već teškog strukturnog stanja kojeg su naslijedili i u kojem se moraju snalaziti i tražiti izlaz, prije nego dođe do potpunog ekološkog i političkog kolapsa.”

Jedan od primarnih kanala za kojima posežu u angažmanu su, navodi, društvene mreže, no ne nužno u obliku javnih rasprava i komentara, već više unutar zatvorenih grupa – razgovor unutar kruga prijatelja i poznanika, a tek potom dolaze roditelji i, eventualno, neki javni autoriteti.

“Što se tiče odgovornosti, ona je dijelom vezana za mogućnosti koje imaju na raspolaganju, ali i na element motiva i zainteresiranosti. Ukoliko nemaju mogućnosti komunicirati o takvim temama ili ukoliko nema interesa, onda se jednostavno posvete temama koje su im dostupne ili relevantnije.”

Društvena kohezija

Pritom, prema istraživanjima u Hrvatskoj proteklih godina, uključujući ona koja je sam proveo, uočava se iznimno nisko povjerenje mladih prema “drugima”, čak do mjere da se postavlja pitanje kako je moguća ikakva društvena kohezija.

“Jedino se vjeruje uskom krugu prijatelja i rodbine, dok su oni ‘drugi’, koji izlaze iz tih okvira, označeni kao oni ‘s kojima treba biti oprezan’. Uopćeno nepovjerenje se zna penjati do vrtoglavih 90 posto u većini istraživanja, dok je, primjerice, u nekim skandinavskim zemljama 20 do 25 posto. Isto vrijedi i za povjerenje u različiti spektar društvenih institucija, poput medija, političara, civilnog društva… Zabrinjava što se nešto više povjerenja pokazuje prema institucijama autoritarnog karaktera poput policije, vojske ili crkve, a što nikako nije dobra vijest za liberano-demokratski poredak, jer pokazuje tendencije autoritarnim tipovima vlasti i vladavine.”

U nekim je društvima angažman mladih, ističe, na visokoj razini i aktivno su uključeni individualno, ili kroz kolektivne akcije u radnje, koje kritički propituju postojeće strukture i autoritete. Pritom, naglašava, kombiniraju komunikacijske potencijale društvenih mreža, kao i proteste u javnim prostorima.

‘Chat’ grupe i forumi

Radikalizacija se, pak, navodi, uglavnom odvija putem “chat” grupa i foruma te pokazuje koliko problem političke radikalizacije putem digitalnih medija može biti opasan.

“Slično je i s nedavnim napadom na džamiju na Novom Zelandu. Naravno, opet valja naglasiti da je i politička klima u kojoj glavni ritam mizoginiji i islamofobiji udaraju neki od najistaknutijih svjetskih političara itekako važan faktor ‘dolijevanja ulja na vatru’. Društvene mreže onda se mogu shvatiti kao opasna iskra, koje dovodi do zapaljivanja i eksponencijalnog širenja požara”, zaključuje Krolo.

Nepovjerenje i prezir

To što su u Hrvatskoj mladi, ističe Ilišin, podjednako neskloni i formalnom i neformalnom političkom angažmanu svjedoči o slabo razvijenoj demokratskoj političkoj kulturi.

‘To ne čudi, s obzirom na naslijeđene demokratske deficite, kako iz vremena socijalizma, tako i tranzicijskog razdoblja, pri čemu se upornim neuvođenjem građanskog odgoja i obrazovanja praktički odustaje od njihove demokraciji primjerene političke socijalizacije.’

Pokazalo se da se mladi najlakše mobiliziraju kada je riječ o konkretnim problemima koji ih se neposredno tiču, što, navodi, nije neočekivano, jer ionako ne znaju dovoljno o dubini i širini društvenih problema, niti su osposobljeni prepoznati posljedice njihova nerješavanja za vlastitu budućnost.

U Hrvatskoj se, kaže, informiraju najviše preko televizije i interneta, a povjerenje u medije, kao i u tijela vlasti i političke stranke, u stalnom je padu.

Kako je prezir spram političke elite, kako kaže, dominantan javni narativ, nije čudno da ga iskazuju i mladi.

No, takav stav, navodi, manje prolazi iz njihovog autentičnog kritičkog uvida u problematičnost funkcioniranja političkih elita i institucija, jer i sami tvrde da se njihovi politički stavovi uvelike podudaraju sa stavovima roditelja.

‘Kada se tome pribroji rašireno mišljenje uže i šire okoline kako su ‘svi političari isti’ – što znači nevjerodostojni, nesposobni, premalo orijentirani na javne a previše na osobne i grupne interese i slično – nevjerojatno bi bilo da mladi ne osjećaju prezir prema političarima i politci.’

Vlasta Ilišin sa zagrebačkog Instituta za društvena istraživanja kaže, pak, da se današnji mladi ne razlikuju bitno od ranijih generacija mladih u smislu da ih trajno karakterizira primjetno manja zainteresiranost za društvene i političke događaje.

“Riječ je o utjecaju životnog ciklusa, što znači da u pravilu sa sazrijevanjem, promjenom situacijskih okolnosti te stjecanjem profesionalnog i životnog iskustva kod pojedinaca dolazi do jačanja interesa za politiku i društvo. Pritom istraživanja pokazuju da oni mladi koji su bili aktivni u svojoj mladenačkoj dobi nastavljaju biti društveno angažirani i u doba svoje zrelosti, a da dio onih koji su bili nezainteresirani, sa zrelošću postaju aktivniji”, kaže Ilišin.

Nesklonost angažmanu

K tome, ističe, ta je tendencija planetarno prisutna, a posljednjih godina se pokazuje da su i oni stariji sve nezadovoljniji politikom i političkim akterima, zbog čega manje participiraju u tradicionalnoj politici. Sve to u još većoj mjeri važi i za mlade.

“Istraživački podaci pokazuju kako većina mladih procjenjuje da malo znaju o politici te da oni akteri koji donose odluke ne uvažavaju glas i potrebe mladih. U takvoj situaciji je očekivano da su mladi nezainteresirani i da slabo mogu razumjeti i selektirati političke informacije kojima su svakodnevno bombardirani. U tom se kontekstu društvene mreže pokazuju više kao platforma za iskazivanje nepromišljenih i radikalnih stavova – najčešće deprimirajuće nepismeno sročenih – nego kao mogućnost usuglašavanja zajedničkih ideja i načina generacijskog društvenog i političkog djelovanja.”

Mladi u razvijenim demokratskim zemljama su, kaže, skloniji neformalnim nego formalnim oblicima političkog aktivizma, odnosno potpisivanju peticija, prosvjedima, angažiranju u organizacijama civilnog društva i volonterskim akcijama te uključivanju u akcije na društvenim mrežama. U Hrvatskoj su, pak, ističe Ilišin, podjednako neskloni i formalnom i neformalnom političkom angažmanu.

Rastakanje solidarnosti

Mladi, kaže, nisu politički aktivni, zbog čega se u javnom prostoru ne svjedoči borbi generacije za određene ideje koje su programski artikulirane i oko kojih bi se mnogi mogli okupiti.

I na svjetskoj je razini, ističe, uočeno da su poslije turbulentnih ‘60-ih godina koje je obilježila posljednja prepoznatljiva politička generacija mladih, na društvenu scenu stupile generacije koje su ponajprije zaokupljene osobnim interesima i problemima, koje nastoje riješiti individualnim strategijama uz oslanjanje na obiteljske resurse.

“Takvo životno usmjerenje dodatno potiče i nameće suvremeno neoliberalno okruženje, a neke od posljedica toga su rastakanje društvene solidarnosti te podcjenjivanje organiziranog društvenog i političkog djelovanja koje bi trebalo omogućiti poboljšanje ukupnih uvjeta života za što veći broj građana”, zaključuje Ilišin.

Izvor: Al Jazeera